Mlada Romkinja, aktivistkinja, koja vjeruje da je obrazovanje ključ za izlazak iz kruga diskriminacije i siromaštva u kojem se nalazi romska zajednica u BiH, primjer je mnogima kako mogu postići sve ukoliko to zaista i žele. Studentica druge godine Fakulteta političkih nauka u Sarajevu na odsjeku za Socijalni rad aktivna je u organizaciji “Budi moj prijatelj”, koja joj je pomogla da gleda stvari iz potpuno drugačije i vedrije perspektive
Rođena je u Zenici, prije 21 godinu ali je odrastala u porodičnoj kući u Visokom. U istom gradu završila je osnovnu školu „Kulin Ban”, te srednju jezičku gimnaziju „Visoko”. Njeno djetinjstvo razlikovalo se od djetinjstva ostale djece. Kao mala, ostala je sa svojm starijom sestrom sama, jer su izgubile oba roditelja. Vjerovala je u to, da kada se jedna vrata zatvore, druga čekaju otvorena. Iako je taj period bio grčevita borba za opstanak Murisa danas zahvaljuje svojoj, osam godina starijoj sestri, što je izvela na pravi put.
Mlada ste Romkinja, aktivistkinja koja se ne bori samo za prava manjina nego svoju snagu usmjerava na sve mlade kojima treba poticaj. Kako je počela Vaša priča? Kada ste odlučili ustati i boriti se za sebe i svoja prava? Kada ste spoznali da možete biti jedanki sa drugima?
– Moja priča je počela kada sam kao djevojčica dolazila na kreativno -edukativne radionice gdje su bila romska i neromska djeca u prostorijama NGO „Budi mi prijatelj” u Visokom. Tada sam kao dijete učila nove stvari koje život sam donosi i družila se bez znanja o predrasudama, jer mene nisu učili o pojmu „predrasude”. Bila sam dijete željno igre i znanja sa drugim i drugačijim od sebe. Tada, u toku djetinjstva i mog osnovnog školovanja sam shvatila kako ne postoji spoznaja da moram postati jednaka. Svi smo bili djeca, svi smo bili isti.
Studentica ste druge godine Fakuteta političkih nauka u Sarajevu. Dokaz ste da onaj koji hoće, može postići sve bez obzira na diskriminaciju. Jeste li nailazili na prepreke tokom svog školovanja?
– Lično nisam jer sam se „zaštitila” i ogradila jasnim stavom i svojim znanjem. Mnogo puta bila svjedok otvorene diskriminacije gdje sam zaista željela mijenjati i pričati o svakom vidu diskriminacije.
Kao vrlo mlade, Vi i Vaša sestra ste ostale bez oba roditelja. Možete li se prisjetiti tog trenutka i kako je tekao život poslije najvećeg životnog gubitka?
– Naše djetinjstvo je jako rano prestalo da bude onakvo kakvo smo zaslužile. Morale smo odrasti i naučiti u potpunosti šta znači biti samostalan. Imale smo podršku naše rodbine, ali je ipak moja sestra morala preuzeti ulogu odrasle osobe, majke, sestre, učenice, radnika, pa tek onda djevojke.
Otvoreno kritikujete romsku zajednicu u BiH i ne smatrate da je diskriminacija njihov jedini problem. Šta im „zamjerate”?
– Jedini razlog zbog kojeg im doista zamjeram jeste što su i sami odustali boriti se za svoja prava. Razlog odustajanja je što se svi problemi konstantno vrte u krug i nema idealnog modusa za izlazak iz teške situacije. U svemu tome nažalost nema ni političke volje za rješavanje problema Roma.
Vidite li vi neki izlaz? Na čemu trebaju raditi, kako da se uključe u obrazovanje, na koji način da dođu do posla i na kraju šta trebaju uraditi da ih zajednica prihvati kao ravnopravne članove ovog društva?
– Prvo „pravilo” jeste obrazovanje. Mislim da romska populacija, s obzirom na tešku socijalno – ekonomsku situaciju i dalje šalju djecu u školu, te su ipak upućeni i znaju svoja prava. Imajući u vidu da nemaju nikakvu podršku ipak napreduju ali ne u onoj mjeri u kojoj bih ja voljela. Jedini način jeste ne odustati, biti svjestan svojih prava. Obrazovanje usmjeriti na sebe pa onda to znanje djeliti sa svojom okolinom. Jedno od rješenja jeste da se uključe na mjesta gdje se donose važne odluke, jer ne može niko donijeti odluku o nekoj populaciji osim njih samih.
Govorite li romskim jezikom?
– Niko u mojoj porodici nije pričao romskim, pa nisam imala od koga ni naučiti. Predhodne dvije godine sam radila na projektu „Uključivanje i obrazovanje Roma u Bosni i Hercegovini„ u Sarajevu. Imala sam ulogu medijatora gdje sam radila sa djecom koja su u svojim kućama pričala romski jezik, tako da sam iz ljubavi prema njima počela da ga učim.
Trenutno sa volonterima udruženja UG “Budi moj prijatelj” iz Visokog pripremate predstavu u formi forum teatra. O čemu se radi i šta je tematika predstave?
– U sklopu projekta „Sistematsko rješavanje nezaposlenosti Roma u BiH„ sa grupom mladih aktivista i učenika, pripremila sam forum predstavu „ Ja hoću posao “. Tu smo na kreativan način pokazali kako se to zapravo osjećaju roditelji koji su diskriminirani na razgovoru za posao i oni roditelji koji žele svoju djecu, bez obzira na svu tešku situaciju, slati u školu. Ovo je jedna od forum predstava koje radimo šest godina. Predstave su bazirane na različite teme odnosno probleme mladih ljudi u našoj državi i kako to mi posmatramo. U forum teatru ja sam trenerica odnosno Joker, te učim iznova nove generacije kako da postanu glumci forum teatra. Samim tim oni uče kako da izraze svoje mišljenje ispred institucija, na kreativan način bez straha i posljedica.
Kakve planove imate za budućnost?
– Prvi plan jeste završiti započeti fakultet, nastaviti raditi na sebi kako bih mogla pomoći nekome drugom i samim tim naučiti novu generaciju kako se boriti za sebe. Nadati se novom, kvalitetnijem uposlenju, obrazovanju, te definitivno proširiti sopstvene vidike. Putovati u mnoge zemlje, upoznati drugačije kulture, skupljati uspomene i nova znanja, te ih prenositi drugima.