S Đuričkom je tražena kafa više, fotografija više, pozdrav i intervju više. I sve bi, uz osmijeh, ispoštovao. Ovog puta nije nam predstavljao novi film ni ulogu koju tumači, nego mu je dodijeljena funkcija člana žirija Takmičarskog programa za igrani film. Odgovornost je bila veća, ali, kako kaže, konačno je imao vremena da pogleda više filmova, pa i one koje on sam ne bi nikada izabrao. Još veći izazov bio je o tim filmovima razgovarati s kolegama, učiti od njih
Foto: Haris Karamehmedović
Srbijanski glumac Nikola Đuričko, koji je svojim glumačkim umijećem
obilježio neke od regionalno najpoznatijih filmova te život udahnuo kultnim filmskim likovima, i ove godine prisustvovao je našoj najvećoj filmskoj smotri. Đuričko je uvijek rado viđen gost našeg glavnog grada, a tako je bilo i tokom devet dana njegovog nedavnog boravka.
S njim je tražena kafa više, fotografija više, pozdrav i intervju više. I sve bi, uz osmijeh, ispoštovao. Ovog puta nije nam predstavljao novi film ni ulogu koju tumači, nego mu je dodijeljena funkcija člana žirija Takmičarskog programa za igrani film. Odgovornost je bila veća, ali, kako kaže, konačno je imao vremena da pogleda više filmova, pa i one koje on sam ne bi nikada izabrao. Još veći izazov bio je o tim filmovima razgovarati s kolegama, učiti od njih. Razgovaramo na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta. Ne smeta mu da sjedi na stepenicama i, uprkos interesiranju i čekanju drugih medija, strpljivo odgovara na naša pitanja. Svi će doći na red…
U Sarajevu niste prvi put, naš ste čest gost.
– Specifičnost Sarajeva su ljudi i to je to. Sad, nisam stručan da pričam o arhitekturi, ali uvijek kada pomislim na Sarajevo, zapravo pomislim na ljude, na moje prijatelje, neke buduće prijatelje, na tu veselu i zanimljivu atmosferu i na kolege.
Imate li mnogo prijatelja ovdje?
– Relativno da, ne mogu da kažem da ih ima mnogo, ali imam dosta i polako ih stvaram. Svakim mojim dolaskom steknem još nekoliko.
Kako inače čuvate prijateljstva? Jesu li Vam najdragocjenija ona iz djetinjstva?
– Pa jesu, jer prosto kada s nekim pregurate boginje i neke gluposti poput bježanja s časova iz škole, onda vas to veže zauvijek. Normalno je da, ako ste izdržali neke teške trenutke u životu s nekim, da vas to veže, ali ja sam vrlo otvoren da upoznam nove ljude i baš sad na Festivalu sam imao priliku da budem s divnim ljudima u žiriju i mnogo sam od njih naučio. Čovjek treba biti otvoren svaki dan za nekoga, otvoren da od nekoga nešto čuje i da, možda, postane prijatelj. Što da ne?
Ovog puta u Sarajevu ste u ulozi člana žirija Takmičarskog programa igranog filma 22. SFF-a. Kako se snalazite, velika je odgovornost?
– Jeste velika odgovornost, ali meni je i velika čast. Ja, zapravo, nikada nisam odgledao sve filmove koji su u takmičarskom programu. Obično bih pogledao jedan ili dva, a onda bih pratio neke programe sa strane, poneki dokumentarac i slično. Ovdje mi je pripala ta čast i baš sam bio sretan što sam morao pogledati sve filmove i što sam o tome morao razgovarati s veoma iskusnim ljudima koji imaju drugačije estetike i viđenja, a sve to je izoštrilo moja čula za filmove. I imao sam priliku da pogledam dokumentarac: „Sarajevske ruže”, što je jedino što sam pogledao izvan obaveznog programa, jer sam smatrao da kao član žirija moram biti odmoran i spreman. Bilo je osam filmova u devet dana, tako da je to bio neki laganiji tempo.
Kako Vam se čine filmovi iz Takmičarskog dijela?
– Nezahvalno mi je o tome govoriti, pogotovo kao član žirija, to ne bih ni smio, ali selektor vam, naprimjer, može reći kako je teško izabrati filmove koji nisu nigdje prikazani. Onda naći zanimljive filmove, neki se čuvaju za veće festivale poput onog u Berlinu, a onda Sarajevo pokušava da nađe to svoje mjesto i da prigrabi neke filmove prije drugih.
Što mnogi od nas, zapravo, ne znaju i što je veoma teško?
– U suštini je veoma teško. Jer, ako sam napravio film i dobijem ponudu da biram između Cannesa i Sarajeva, bez ljutnje, svi bi radije išli u Cannes. Ako film dobro prođe u Cannesu, pobijedili ste. Ali, ono što je relaksirajuće jeste da Sarajevo baš nije u toj mjeri da će nekome život da se promijeni ako mu film pobijedi u Sarajevu ili ako mu se film prikaže ovdje. Ipak, čini mi se da se naši životi nekako na tom mikronivou mijenjaju s obzirom na to što smo ovdje.
Vi imate uvid u kontinuitet SFF-a, ranije ste dolazili kao gost, glumac. Koliko je jedan ovakav događaj važan za Region, za Balkan i filmske stvaraoce posebno?
– Ne samo da sam imao priliku da pogledam osam filmova, jedan je iz Bugarske, dva su iz Rumunije, jedan je špansko-korejsko-argentinska produkcija. Tako neke stvari koje, pretpostavljam, da u životu ne bih pogledao. Na širem planu, ovdje su se sakupili svi reditelji, pisci, snimatelji, producenti i imate taj market koji je veoma važan za business filmova. Imate Talente, gdje mladi iz Regiona i šire imaju priliku upoznati neke afirmisane autore, od njih nešto naučiti, da se oni s tobom upoznaju, jer to će biti tvoji budući saradnici. To su te neke stvari koje mi, možda, sada ne osjećamo, ali taj talas pozitivne energije i toga što je SFF počeo da širi, polako se vraća i sad stižu i neki autori koji su baš ovdje imali svoje prve susrete, koji su ovdje počeli da uče. To je ono što je neprocjenjivo. Producenti imaju svoje sastanke koji su, možda, i najvažniji, jer onda oni dogovaraju fondove, otkrivaju koprodukciju i omogućavaju, nama autorima da se filmom bavimo. S druge strane, cijeli grad živi ovaj Festival. Ovo nije samo jedna mala stvar koja se dešava u gradu.
Nažalost, ne možemo reći da domaća produkcija prati Festival. Ove godine nismo imali domaći film koji bi otvorio Festival. Kakvo je stanje u Srbiji? Snimaju li se filmovi manje nego prije i zašto?
– Kako da ne, mi smo imali problem što dvije godine uopšte nismo imali ikakav fond i izdvajanja za filmove. Vi to ne primijetite odmah, ali dugoročno, kroz tri godine, stigne vas da nemate nijedan film. To je nezgodno. Samim tim, svi neki ljudi koji su željeli time da se bave, morali su da nađu alternativu, da se bave reklamama, televizijama. Naši pisci su prinuđeni da pišu reality zaplete umjesto da se bave filmom. Ali, to je tako. Mi smo kao društvo dosta osiromašili sami sa sobom. Kada imate ozbiljne probleme s nezaposlenošću, kako sada da se odvaja za jedan film i šta bi sad to značilo? Ali, to je taj neki povratni talas, koji se sad malo povlači. Nadam se da će naši susreti na događajima poput ovih to promijeniti. Naša saradnja prosto mora da postoji. Ne možete više samo vi sami da snimite film. Prosto morate da se uvežete ili s Bosnom ili s Hrvatskom.
Što je, na kraju, dobro za sve nas?
– Naravno, jer ako nas muka ne natjera da se barem na tom kulturnom nivou sakupimo zajedno, ne znam ko će. A onda bi se i vaš film obraćao ne samo pet miliona ljudi, nego čitavom Regionu, sve do Turske i Evrope. A to više nije naivna stvar i to je, možda, neka naša šansa. Koliko god mi polazili sa zadnjeg mjesta u toj trci, poznajući naš zajednički mentalitet, mi ćemo to pregurati. To može samo da nas izmotiviše, ali jako je teško, jer film jeste veoma skupa rabota. Sponzori nemaju razlog da učestvuju u filmu, jer zakon tu ništa njima ne olakšava. Drugo, to je suštinski politička odluka, koliko ćete ulagati u kulturu, a svi znamo da politika ima važnijeg posla, tipa da se bavi sama sobom. I kultura kao i filmovi, to vam se čini tako efemerno, kao negdje tamo. Čini nam se da to nastaje iz nekog viška vremena i slično. A po meni, to je esencija jednog društva. Jer, ono što će najbolje da promoviše Bosnu ili Srbiju, jeste film ili pozorišni komad.
Iako to zvuči kao borba s vjetrenjačama, moramo da je vodimo?
– Da, ali prosto, sve evropske kinematografije imale su te neke svoje krize. Naprimjer, Italijane su pojeli američki filmovi, ali opet su se vratili pa imaju nekih zanimljivih autora. Ono što nas oslobađa, jeste to što mi ne moramo da brojimo koliko je bilo ljudi u sali, na premijeri i sl. Ono što mi, kao evropski film, gajimo jeste taj neki autorski rad, reditelji, pisci, a i glumci… to je ono što je naša najveća vrijednost.
Koliko Vas na ličnom planu, kao nekoga ko je čitav život posvetio umjetnosti, rastužuje činjenica da je stanje u kulturi takvo kakvo jeste?
– Ja sam neko ko danas osjeća da uopšte nemam vremena da budem tužan. Toliko nam životi prolaze u nekim tugama, da ako bih zaista kukao nad svojom sudbinom, neću nigdje stići. I zaista ponekad kažem sebi, sramota je da kukam. Ja sam, ipak, Nikola Đuričko, ja sam movie star. Šalu na stranu, imao sam priliku da nešto radim, ne neku veliku priliku, ali minimalnu. Reći ću vam nešto, Bata Živojinović je tokom karijere snimio 200 filmova, Dragan Bjelogrlić 100, ja sam snimio 40. A Miloš Biković, kao vrlo tražen mladi glumac, snimio je dva. Otišao je u Rusiju i sad tamo, sva sreća, ima priliku da snima. Želim da kažem da se taj projekt rapidno smanjio. Sad, zamislite, kako je nekome ko se bavi slikarstvom ili arheologijom. Zamislite kako je nekome ko se bavi naukom. Sjećate li se te riječi? Mislim da od kukanja nema ništa. Možemo kukati, ali to nam neće pomoći.
Moramo da smislimo kako da djelujemo. Eto, snimat ćemo jeftine filmove, uzmemo fotoaparate i s njima snimamo, puštat ćemo ih po kućama. Nemam pojma. Ali, nema predaje. Jako je opasno da se padne u tu letargiju, iako je to jedino što nam okruženje nudi. I koliko god mi stariji sebi dozvolili tu vrstu luksuza da kukamo za starim, prošlim i boljim vremenima, mladi ljudi ne znaju za to. Oni znaju samo za ovo. Čini mi se da njihova kreativnost i dolazi iz te neimaštine, kao, na kraju, i moja. Ali pozivam se na naš mentalitet, mi se snalazimo i iako nas je muka natjerala, najbolja naša vještina upravo je to snalaženje.
Moram Vas pitati za Vaše kolege glumce, poput Milorada Mandića Mande, on je posljednji u nizu kojeg je odnijela ova godina i mnogo osiromašila ex-jugoslavensku glumačku scenu?
– Bata Živojinović, Dragan Nikolić, ranije Bora Todorović. To su ljudi koji su imali po osamdeset godina i normalno je da dođe jedan trenutak. Čudno je što je odjednom grupa ikona naših filmova i naših života otišla. S druge strane, ono što se desilo Marinku Madžgalju, ne mogu nikako da prihvatim i razumijem. Manda je umro od srca, na sceni, to je za mene izvan svakog konteksta. Kao ljudi, valjda, pokušavamo da razumijemo tu smrt, pa se pitamo kako to sad odjednom umiru glumci? Umiru ljudi svaki dan, nažalost i ono što je strašno, jeste da umiru ljudi sa 50 ili sa 30 godina. Oni su u svakom slučaju obilježili naše živote, filmove i jedno vrijeme. Mi moramo da idemo dalje, ali bojim se da to vrijeme koje su oni imali i te filmove koje su snimili, mi nećemo ni blizu sustići.
Jedan od posljednjih projekata na kojem ste radili jeste sinhronizacija za crtani film “Ledeno doba”. Odakle Vi u jednom takvom projektu?
– Radio sam na prvom dijelu “Ledenog doba”, pa sam posudio svoj glas mamutu, a pošto su oni snimili još nastavaka, ja sam svaki put bio mamut…(smijeh). Uglavnom sam na to pristao jer imam klince. Oni su tada bili mali i imao sam potrebu da to uradim. Mislio sam da će im biti mnogo drago i bilo im je drago što je njihov tata mamut.
Koliko godina danas imaju Vaša kćerka Nađa i sin Đorđe? Jesu li ušli u tinejdžersko doba?
– Pa, jesu, zapravo Nađa je na ivici, ona ima 11 godina. Napunit će 12 u decembru, a Đorđe ima šest. Djeca rastu, da nema njih, ne bih ni primijetio kako vrijeme leti. Po njima primijetiš da vrijeme uopšte ne stoji nego da sumanuto leti, ali da se vratim na ono tugovanje, nema vremena za to. Oni barem nemaju vremena za moje tugovanje.
Dešava li Vam se da svoje odrastanje poredite s njihovim?
– To je jalova rabota. Sjećam se da su moji baba i deda govorili mami i tati kako su oni generacija koja je slušala ploče, a oni to ne rade. Pa su meni moji govorili kako su oni bili generacija koja je išla na igranke, a ja kao ne idem. Sad bih ja mogao držati predavanje svojoj djeci o tome kako non-stop imaju telefone u rukama, ali to je takva generacija i ona će naći svoje mjesto.
Naša obaveza kao starijih jeste da stvaramo takav ambijent u kojem će oni moći da žive, da pokušamo da ih na neki način zadržimo ovdje. Nama godišnje, mnogo više ljudi umre nego što se rodi, mnogo nam mladog svijeta odlazi. Ko god stasa da hoda, kači se na prvi autobus i briše odavde. Mi to ne primjećujemo, ali u nekoj tački u vremenu, to će dovesti da nema nikoga na ovom Festivalu i da ja sjedim sam na stepenicama, radim auto-intervju.
Da završimo simbolično, sa srećom. Šta bi bila Vaša definicija sreće?
– Meni se čini da sreća, ako je prejaka, odmah znaš da neće trajati dugo. Iskustvo te tome nauči. Ja sam najsrećniji kada je neki niski intenzitet sreće vječito tu, uvijek prisutan. Onda je to super, kao neki lagani gas. Mislim da je sreća uvijek se držati se na toj „osmijeh strani”, nego na “suza strani”.