Mona Eltahawy: Svaka zemlja u svijetu gaji dozu mržnje prema ženi

Piše: Redakcija

Arapsko proljeće se dešavalo na ulicama Kaira i revolucija je uzimala svoje prve žrtve. Među njima je bila i Mona. Vlast je znala koliko je velika težina Monine riječi. S ulice je odvedena u zatvor u kojem je provela 12 sati. Slijedilo je mučenje, seksualno uznemiravanje i fizičko zlostavljanje. Slomili su joj obje ruke… Srećom, prošla je bolje od onih koji nisu bili njenog položaja i statusa. Preživjela je… U naš glavni grad došla je kako bi učestvovala na prvom Međunarodnom festivalu knjige “Bookstan No East No West” i promovirala svoju prvu knjigu “Hidžab i himen: Zašto je Bliskom Istoku potrebna seksualna revolucija”

Više puta nagrađivana kolumnistica, novinarka i aktivistica Mona Eltahawy (48) bila je jedna od gošći prvog Međunarodnog festivala knjige “Bookstan No East No West”, koji je prošle sedmice Radićevu ulicu pretvorio u otvorenu biblioteku, a ljubiteljima pisane riječi podario malo književno carstvo. Naša sagovornica bila je i gošća o kojoj je, s pravom, najviše govoreno.

mona eltahawy1

Žena koja otvoreno govori o položaju žene u društvu, posebno potlačenom položaju žene na Bliskom Istoku i njegovim posljedicama, na vlastitoj je koži osjetila šta znači dići glas protiv vlasti i režima. Bilo je to u vrijeme kada su egipatski građani odučili smaći s vlasti predsjednika Hosnija Mubaraka. Arapsko proljeće se dešavalo na ulicama Kaira i revolucija je uzimala svoje prve žrtve. Među njima je bila i Mona. Vlast je znala koliko je velika težina Monine riječi. S ulice je odvedena u zatvor u kojem je provela 12 sati. Slijedilo je mučenje, seksualno uznemiravanje i fizičko zlostavljanje. Slomili su joj obje ruke… Srećom, prošla je bolje od onih koji nisu bili njenog položaja i statusa. Preživjela je…

Danas živi u SAD-u, ali još ima i adresu u Kairu. Njen glas u borbi za prava žena, posebno žena na Bliskom Istoku i u Arfici, nije utihnuo. Naprotiv. Prošle godine objavila je knjigu “Hidžab i himen: Zašto je Bliskom Istoku potrebna seksualna revolucija”, a u Sarajevo je došla kako bi svoj književni prvjenac promovirala i kod nas.

Razgovaramo u knjižari “Buybook”, tek se vratila iz šetnje gradom u kojem je prvi put i koji je sve ono što ona, uprkos iščitavanju, nije očekivala. Znamo da nije prošla neprimijećeno. Jarka crvena boja kose, vedre boje koje nosi i raznovrstan nakit na rukama, čak i onima koji ništa ne znaju o psihologiji ličnosti, daju na znanje da Mona želi biti zapažena. Oduševljeno nam pokazuje prstenje koje je kupila negdje na čaršiji i koje ju je fasciniralo jer je replika nakita bosanske kraljice. Tako će dio Bosne uvijek imati uz sebe. Vedra je i raspoložena, govori glasno i strastveno. Baš takvu je zamišljam za svakom javnom govornicom, gdje s jakim argumentima brani svoja čvrsta ubjeđenja. A novinarima je uvijek pravo zadovoljstvo imati takve sagovornike.

Vjerovatno ste čuli da Sarajevo zovu Jerusalemom Jugoistočne Evrope. Kakvi su Vaši utisci, ličimo li više Istoku ili Zapadu?

– Ono što mi se sviđa o Sarajevu jeste da se ne može reći ni da je samo Istok ili samo Zapad, a upravo to i jeste slogan ovog festivala knjige. Prije nego sam došla ovdje, mjesto na kojem sam se podjednako ovako osjećala bila je Budimpešta. Naime, prošle godine sam išla u Mađarsku, jer je tamo objavljena moja knjiga. U Budimpešti sam iskusila taj osjećaj kada grad u cijelosti ne pripada niti Istoku niti Zapadu, a smješten je u Evropi. I historija je bila nešto s čim sam se mogla identificirati: carstvo, revolucija, ratovi, sovjetska unija…

To je upravo ono što se dešavalo i u mojoj zemlji Egiptu. Ali sada, kada sam došla u Sarajevo, taj osjećaj identificiranja još je jači. Nalazim se u Evropi u zemlji koja je dominantno islamska. Većinu stanovništva čine muslimani, ali evropski muslimani. To je za mene novo iskustvo. Kada sam živjela u Velikoj Britaniji, i tamo je bilo muslimana, ali su bili manjina. U Egiptu su u većini, ali to je Afrika. Međutim, ovo je Evropa, a muslimansko stanovištvo je dominantno. I svi to uzimaju zdravo za gotovo. Takav pristup tome je ono što mi se sviđa.

Razlog Vašeg dolaska jeste promoviranje Vaše prve knjige. Glavno pitanje koje postavljate glasi: “Zašto je Bliskom Istoku potrebna seksualna revolucija?” Jeste li uspjeli pronaći odgovor na ovo pitanje?

– Kada je u Tunisu 2010. godine krenula revolucija, ona je bila političkog karaktera. Bila je to revolucija u kojoj su zajedno ustali muškarci i žene, ustali protiv države i diktatora, jer je taj diktator provodio svoju diktaturu podjednako nad svima. Ali kada bi žene s ulica i protesta otišle svojim kućama, tamo bi doživljavale drugu vrstu diktature, onu od muškaraca. Shvatili smo da postoji jedan trougao, a koji čini državni vrh-ulica-kuća, u kojem se ugnjetavaju žene. Kada danas pogledate uređenje u zemljama koje su pretrpjele revolucije, poput Tunisa ili Egipta, njihova politika se “zaglavila” jer se za pozicije moći bore muškarci protiv muškaraca.

A poruka moje knjige bi bila da, osim ako ne podignemo socijalnu revoluciju protiv Mubaraka na ulici ili socijalnu revoluciju protiv Mubaraka u domovima, i politička revolucija će propasti. To bi bio odgovor na pitanje zašto Bliski Istok treba seksualnu, ali i socijalnu revoluciju. Ako smo uspjeli Mubaraka pomaći iz predsjedničke palače ili s ulice, ostalo je još da ga sklonimo iz svakog doma. Potrebno je iskorijeniti diktaturu. To kreće iz kuće.

mona eltahawy

Zašto je tako teško iskorijeniti Mubaraka i sve što simbolizira?

– Kuća je mjesto gdje se odgajaju kćerke, gdje se odgajaju djeca, gdje se kontroliraju i tijela i umovi svih žena. I svi se vraćaju kućama. A tamo nas zatiču porodično nasilje, silovanja, nedostatak seksualne slobode, nedostatak seksa… Kada odgajate kćerke i sinove da su takva ponašanja ispravna, onda iz doma takva ubjeđenja idu na ulicu i šire se dalje.

U Bosni za to imamo izraz: “Sve polazi iz kuće”…

– Tačno i zato je to najteži dio revolucije. Zato sam knjigu podijelila u poglavlja: Država koja krši osnovna prava žena, nasilje na ulici, kuća i nasilje u kući. I na kraju seks.

Veoma otvoreno govorite o svemu. Je li Vaša knjiga zabranjena na Bliskom Istoku?

– Nije mi dozvoljeno da knjigu prevedem na arapski jezik. Niko je nije želio prevesti na arapski. Ali na engleskom jeziku se može kupiti u Kairu, Libanu, Muskatu, Manami i u Jerusalemu. A u Dubaiju, kojeg mnogi smatraju jednom od najmodernijih zemalja i kojeg zovu Las Vegasom Bliskog istoka, rekli su “NE”. Tamo nema moje knjige.

Mnoge žene na Bliskom Istoku pronašle su se u onome o čemu pišete i govorite. Šta Vam pišu?

– Dosta mi žena piše na Twitter ili mi šalju mailove da mi kažu kako su pročitale knjigu. Mnogo me dirne kada mi kažu kako im je knjiga promijenila život, kako im je pomogla da skinu hidžab ili im je pomogla da prihvate da su lezbijke. Ali najdraže mi je kada mi pišu mlade žene sa Bliskog Istoka i kažu kako im je knjiga pomogla u njihovoj feminističkoj borbi.

Bili ste na Trgu Tahrir kada se dešavala revolucija u Egiptu. Zatvoreni ste na 12 sati, seksualno su Vas zlostavljali i slomili Vam obje ruke. Kako s ove vremenske distance gledate na to što Vam se desilo? Osjećate li ljutnju?

– Naravno da sam ljuta, ali svjesna sam da sam, uprkos svemu, imala puno sreće. Najprije zato što sam još živa. Da sam bila neka obična nepoznata žena, iz radničke klase, koja nema poznato ime, popularnost i moj položaj, bila bih mrtva, silovana, zatvorena na dugo vremena. Ali, zato što nisam bila ništa od toga, puštena sam. Iako mi je policija slomila obje ruke, seksualno me uznemiravala, opet sam srećna, jer sam živa.

Zašto ruke? Htjeli su Vas spriječiti da pišete?

– Ne znam, ali nakon svega, jedan advokat mi je rekao da su me namjerno izabrali, jer su znali ko su novinari, ko su aktivisti i pratili su nas. Policiji su dali fotografije onih koje su željeli uhapsiti. Pratili su šta pišem na Twitteru i u svakom trenutku su znali gdje sam. A ruke su mi slomili jer su me policajci opkolili i počeli udarati. Pokušavala sam glavu zaštiti rukama i zato su slomljene.

Magazin “Newsweek” Vas je 2012. godine proglasio jednom od 150 najhrabrijih žena u svijetu. Smatrate li se hrabrom?

– Ljudi me često pitaju smatram li se hrabrom i nesutrašivom, ali ja ne razmišljam tako. Nije da se probudim ujutro i kažem sebi: “Eh, danas ću biti hrabra”. Kad se ujutro probudim, počnem da pišem o svemu što me čini ljutom. Pisac sam, i pisanje je moj posao. Isto tako sam aktivist i to je moj posao, borim se za feminizam, protiv homofobije i nepravde. Ali nije da se budim ujutro i kažem sebi da neću strahovati ni od čega. Samo radim ono što volim. Takva sam.

Kako se nedostatak seksualne slobode, odnosno brojne zabrane, naložene prvenstveno šerijatskim zakonom, na Bliskom Istoku odražavaju na muškarce, a kako na žene? Frustrirani?

– Seksualne frustracije postoje među oba spola. Ali, evo u čemu je razlika. Često govorimo, pišemo i pokušavamo riješiti problem samo muške seksualne frustracije. Uvijek se pronalazi opravdanje za njihovu seksualnu frustraciju i sav je fokus na muškarcima. U isto vrijeme, nimalo pažnje nije usmjereno ka istom problemu kod žena. I to je za mene najveći problem.

Jer, kada izađete na ulicu i muškarac vas uhvati za zadnjicu ili za dojku, svi će reći kako je to normalno. Čak će opravdati takvo ponašanje riječima da nije oženjen, pa je frustiran. Ali šta je s ženom? I ona je seksualno isfrustrirana, ali nikada neće izaći na ulicu i muškarca zgrabiti između nogu. Problem je što samo razumijemo i priznajemo mušku seksualnu želju, dok se prema ženama odnosimo kao da ih one nemaju. A to je loše i poražavajuće.

Kakve su posljedice ženske seksualne frustracije?

– Objasnila sam to u svojoj knjizi. Razgovarala sam sa ženom koja je ginekolog i pričala mi je o tome kako joj mnoge žene dolaze žaleći se na bolove u donjem dijelu stomaka. Kada bi ih pregledala, sve bi bilo uredu. Međutim, to bi bio bol uzrokovan nezadovoljavanjem žene tokom seksualnog čina. Takve žene nisu uživale u seksu i nisu doživjele orgazam. A ako žena ne doživi orgazam, može dobiti grčeve u materici. To su samo neke od posljedica ženske seksualne frustracije. Općeprihvaćeno je mišljenje da žena samo služi za reprodukciju, a ne za uživanje. Na prvoj stranici moje knjige priča je o tome. Govori o ženi koja je seksualno frustrirana, a koja je u braku.

mona eltahawi-rodjendan1

Da li zaista vjerujete da se položaj žene na Bliskom Istoku može promijeniti?

– Da, apsolutno. Živjela sam i u Velikoj Britaniji, to je moja druga zemlja, a kad se osvrnete na njihovu historiju, naprimjer, pedesete godine prošlog stoljeća, položaj žene bio je veoma sličan položaju žene na Bliskom Istoku danas. Tako je bilo svugdje. Kada biste pitali svoju baku kakav je bio njen položaj u prošlosti, sigurno bi vam imala štošta za reći. Svaka zemlja ima svoju historiju o lošem položaju žene u društvu, ali te žene bi se borile i izborile za sebe. Tako da i žene na Bliskom Istoku treba da se bore.

Možete li povući paralelu između seksualnosti žene na Zapadu i na Istoku?

– Ne bih uopće pravila takva poređenja. Ono što želim reći jeste da svaka zemlja u svijetu gaji određenu dozu mizoginije, odnosno mržnje prema ženi. Ne postoji nijedna zemlja na svijetu u kojoj se žena vrednuje sa svim njenim kvalitetima. Žene uvijek moraju da se takmiče i bore za sebe. Zato nam treba feminizam i dugoročno, jedino tako će se žene u potpunosti osloboditi.

Moram Vas pitati za prvi dio naslova Vaše knjige: hidžab? Kakvo je Vaše općenito mišljenje o hidžabu i koliko se ono promijenilo od vremena kada ste ga i sami nosili?

– Promijenilo se mnogo. Danas odbijam bilo kakvu vrstu pokrivanja žene. Ne odobravam pokrivanje muslimanki, niti katoličkih časnih sestara, ne odobravam pokrivanje jevrejki… Ne odobrovam jer to smatram kultom “skromne kulture”. I ona se odnosi samo na žene, nipošto na muškarce. Zašto to još odbijam? Zašto što stvara nerealnu sliku. Jer kad vidite ženu sa hidžabom na ulici, većina će misliti kako je ona dobra žena i niko je neće dirati.

Ali kada na ulici vidite ženu bez hidžaba, odmah svi misle kako je ona loša, kako je nju dozvoljeno dirati i zlostavljati? Samo zato što ne nosi hidžab? Ne želim živjeti u svijetu gdje se vrši podjela žena na dobre i loše, na žene prvog ili drugog reda, na osnovu toga nose li hidžab ili ne. Vjerujem da svaka žena na ulici zaslužuje da bude sigurna. Ženama govore da trebaju nositi hidžab kako ne bi bile seksualno zlostavljane ili silovane. Ali, mi ne trebamo učiti žene i djevojke da se pokrivaju, nego muškarce i dječake da prestanu sa seksualnim nasiljem.

Šta biste poručili ženama koje trpe bilo kakvu vrstu nasilja?

– Vjerujem da je socijalno-seksualna revolucija potrebna svugdje, ne samo na Bliskom istoku ili u Sjevernoj Africi. I ovdje u Bosni sam čitala i učim o ženama koje su preživjele silovanja u logorima. One o tome ne žele govoriti, to je tabu tema u Bosni, a za njih je veliki stid i sram. Veliki izazov za Bosnu bio bi da se ukloni taj tabu i sram koji žene imaju. Nisu one krive za ono što im se desilo. One nisu bile vojnici. Uvijek sam otvoreno govorila o onome što sam preživjela. Ne treba mene biti sram zbog toga, nego muškarce koji su mi to uradili. Oni su me povrijedili.


Na kraju, pripremate li nam novu knjigu?

– Ako ikada prestanem putovati i promovirati svoju prvu knjigu, možda ću biti u mogućnosti da napišem drugu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti