Anđelka Prpić: S tatom sam se jedva izborila da na vjenčanju nemam svatove

Piše: Redakcija

Prvu veliku ulogu koju je odigrala bila je u seriji “Žene s Dedinja”, no, istinsku popularnost, regionalnu, stekla je kroz hit serijal “Andrija i Anđelka”, koji je veoma gledan i u našoj zemlji. S Anđelkom Prpić, koja u svom radnom portfoliju, osim glumačkih angažmana na televiziji i pozorištu, ima upisan i voditeljski angažman na televiziji B92, razgovarali smo i o nepoznatim detaljima iz njenog privatnog života. S posebnim emocijama nam je pričala o svom sinu Jakši, o tome kako je upoznala supruga Darija, privatnog poduzetnika, roditeljima, rodnom Požarevcu, ali i želji da ponovo posjeti BiH

Razgovarala: Amela Keserović
Foto: Fuad Fočo

Nakon 130 snimljenih epizoda serija „Andrija i Anđelka” je došla do svog kraja. Tehnička mogućnost da se serijal, u kojem uloge tumače Anđelka Prpić i Andrija Milošević, nastavi snimati postoje, ali sada sve ovisi o tome da li će emiter naručiti nove epizode. Ovaj zanimljivi format, koji kroz svakodnevne, životne situacije progovara o neiscrpnoj temi muško-ženskih odnosa, sniman je prema kanadskoj licenci. Za veoma kratko vrijeme je dobio svoju publiku, koja se širom svijeta broji u milionima. Na domaćem prostoru „Andrija i Anđelka” su popularni bili u cijelom Regionu. Tokom 200 snimajućih dana, kroz format u kojem je dvoje glumaca konstantno u kadru, Prpić i Milošević su pokazali sav raskoš glumačkog znanja.

andjelka1

O iskustvima koje je stekla kroz ovaj projekt, liku Anđelke, ali i ljudima i situacijama koje su bitno odredile njen život, s Anđelkom Prpić smo razgovarali prošle sedmice u Beogradu. Ova 31-godišnja srbijanska glumica prije svega je posvećena mama. Prije nego što je došla na zakazani intervju četverogodišnjeg sina Jakšu je odvela u vrtić. Pravda nam se, i čini to tako šarmantno, zbog nekoliko minuta kašnjenja; morala je, priča nam, razgovarati s odgajateljicom u vrtiću.

Posljednji dan snimanja serije je, kaže, protekao prelijepo i pretužno, ne samo za nju nego cijelu ekipu. Bili su mala skupina koja je deset mjeseci praktično svaki dan provodila zajedno. U takvim okolnostima, napominje ona, tim postaje jedna porodica. Naposlijetku, za novinare i sve one koji su radili na ovom projektu u Beogradu je upriličen i oproštajni party. Sretna je, kaže, da je bila dijelom ove veoma uspješne priče.

Kako ste dobili ulogu Anđelke?

– I Andrija i ja smo uloge dobili putem audicije. Bili smo s još nekoliko kolega, probali smo, kombinovali su parove, i tako su odabrali nas dvoje. Baš na tom partyju u nedjelju pušten je i dio kastinga, zanimljivo mi je bilo sve to gledati, jer se sve odigravalo još 2013. godine. Slatko je bilo vidjeti nas, jer tada se još nismo ni poznavali.

Serija je popularna u cijeloj Regiji. U čemu se, prema Vašem mišljenju, ogledaju njena najveća snaga i kvalitet?

– Kada se nešto radi u trideset zemalja svijeta, onda je logično da pomislite kako će uspjeti i kod nas. Sigurno postoji ozbiljan razlog zbog čega je serija bila popularna i u Kanadi, Francuskoj, Turskoj, i na raznim tržištima, gdje publika nije ista, ni mentalitet nije isti, socijalni momenti nisu isti i tako dalje, a s druge strane ima i primjera, gdje stvari nisu najbolje profunkcionirale. Naprimjer, u Italiji su u toku snimanja mijenjali tri para. U ovom poslu hemija između glumačkog para mora postojati, u smislu da se to dvoje ljudi stvarno vole, naravno da se vole na jedan prijateljski, kolegijalni način. Te emocije se na kraju vide na ekranu.

Kad s nekim radite toliko dugo, onda i usvojite neke njegove navike. Zovu me mali Andra, jer sam postala ista kao on (smijeh). Identično se šalim, na potpuno iste stvari reagujem isto. Mnogo mi je značila ta njegova energija, bila je vjetar u leđa, tako da mislim da je, vjerovatno, ključ u tome što smo nas dvoje tako funkcionisali i tako se dobro slagali. Da je bilo drugačije, možda i ne bismo postigli ovakav rezultat. I znate, ta tema o muško-ženskim odnosima je uvijek aktuelna. Imate 130 epizoda, u svakoj epizodi imate minimum 20 skečeva, na kraju je to više od 2.500 skečeva. Naravno, u pola sata ne može sve da bude smiješno, niti treba.

Nešto je smiješno, nešto vas nervira, nešto je informativno, nešto opet edukativno i tako dalje. Ali, ima jedna druga stvar, i ona je Andrijina zasluga, a to je ta takozvana nekorektnost, a ona znači da u komediji nema ničega previše. Ako nešto mora da bude smiješno, onda mora da bude i životno, a život kao što svi znamo nije korektan. Onog momenta kad pristanete na stav: „Da ne uvrijedim ovoga, da ne pomisli neko ovo…”, tu onda prestaje život, to je poza i to je predstavljanje kako bi nešto moglo, a onda to ljude ne dira, ne zanima nikog to – živjeli su srećno do kraja života, mislim da, zanima ih, ali kroz priču kakve su muke i gluposti prošli u međuvremenu, kao i svi drugi ljudi. Tako da mislim da je i u tome ključ uspjeha.

andjelka5

U kakvoj porodici ste odrasli?

– Ja sam iz Požarevca. Imam mlađeg brata, koji je sad profesor gitare, živi u Požarevcu i radi u muzičkoj školi. Mama je radila u banci, tata u trgovini, i dan-danas se bave trgovinom. Ja sam iz radničke porodice, koja je lijepo živjela, ne u izobilju, ali ni u neimaštini. Imala sam lijepo, mirno, fino djetinjstvo. Odrasla sam pored profesorke klavira iz Sarajeva, tako da mi je taj umjetnički crv usađen rano. Završila sam gimnaziju, oduvijek sam željela da se bavim glumom, odrasla sam uz domaći igrani program i domaće filmove, serije, to sam obožavala da gledam.

Nisam imala prilike da se bavim pozorištem, jer Požarevac nema pozorište, ali sam za festival, kad bi dođi pozorišta beogradska, imala sam priliku da gledam predstave. Nekako me to uvijek zanimalo. Ali ja također imam i ovaj racionalni dio ličnosti jak, htjela sam sebi obezbijediti i ono što narodski zovemo siguricu u životu, ne zanositi se činjenicama – jednog ću dana ja …, ne znam šta, pa sam u iščekivanju prijemnog ispita na glumi upisala učiteljski fakultet. Međutim, kad sam upisala glumu, onda sam odustala od ideje da budem učiteljica.

Dakle, da Vas nisu primili na studij glume, bili biste učiteljica?

– Vjerovatno.

Na čijim filozofijama ste odrasli? Šta ste čitali?

– Voljela sam jako poeziju. Bavila sam se i recitovanjem od osnovne škole. Najviše sam voljela da čitam dramske tekstove. U početku domaće, a kasnije i svjetsku književnost, ali kad je riječ o filozofiji, mislim da sam odrasla na filozofiji svoje mame, a ta škola je škola njene majke, koja je cijeli život provela na selu, i nikad nigdje nije otišla, ali to nema veze, ona je i dan-danas jedna tako oštroumna, bistra žena, puna poslovica i životnih mudrosti. Najviše od svega mi je žao što nikad ništa od toga nisam zapisivala. Ne vjerujem da ću igdje više sve to čuti. Za sebe mogu reći da sam više praktična osoba nego neki romantičar.

U jednom periodu svog života ste imali salon ljepote “Diktat”, koliko je dugo on radio i kako ste se uopće našli u tom poslu?

– Dvije godine, možda malo više je radio. Usljed nedostatka svoga posla željela sam da imam obavezu. Našla sam prostor, krenula na veliko, a pritom uopšte nisam tipična žena u tom smislu, mislim, volim sve te stvari, redovno i uredno posjećujem salon ljepote, ali nisam tip koji se razumije u lakove, farbe i slično, i nisam od onih koji pate od toga, koji o tome čitaju sve živo.

Međutim, dijete trgovca u meni je valjda čučalo, a i muž mi se bavi privatnim biznisom, pa sam smatrala da i ja to mogu, i nisam bila toliko loša u tome, osim što mi je falio taj nerv, da tamo gdje treba kažem sve što treba. Ja sam funkcionirala po principu – žao mi, glupo mi, kako ću, onda dođem kući, mužu pričam, pa se vratim na posao i opet ne kažem kako bi trebalo i tako ukrug. Tako da sam onako, uspješno prošla taj neuspjeh, hajde tako da ga nazovem. Zatvorila sam salon. Dobila sam jednu ponudu, potom i drugu u vezi s mojim glumačkim poslom, tako da više nisam imala vremena time da se bavim.

Do 30. godine ste se, što su, priznat ćete, neke norme koje Balkan nameće, ostvarili i kao majka i kao supruga. Dakle, u tom smislu ste apsolutno ostvarena žena. Jeste li sebi te postulate, putokaze kroz koje se obično prolazi u životu, ikada postavljali kao cilj koji se mora ostvariti?

– Odrasla sam na tim postulatima, ali, ne, ne, nisam imala to kao cilj. Ispričat ću vam nešto; imam pet najboljih prijateljica iz Požarevca, iz osnovne i srednje škole, one su tu u Beogradu, također, družimo se. Stalno smo se šalile na tu temu, služeći se šifrom – bež komplet. To je značilo; ako dođeš do nekog posljednjeg stadija, to jest određenih godina, a nisi se udala, ako neko naiđe nakon toga, glupo je ulaziti u vjenčanicu, već ti fino obuci bež komplet i organizuj ručak u restoranu za najbliže (smijeh). Tako da, u jednom momentu pomirila sam se s tim: „OK, bit će bež komplet, šta sad nije strašno, i to je za ljude”, ali na kraju se to, naravno, kao što su mi i pričali, a ja im nisam vjerovala, desi neočekivano, iza ugla samo jednom se pojavio on, moj suprug.

I u našem slučaju to zabavljanje nije trajalo predugo, godinu smo se upoznavali, shvatili da želimo da živimo zajedno, da želimo da osnujemo porodicu, i onda sam, naravno, ispoštovala sve postulate Požarevačke, a to je svadba, 200 ljudi, vjenčanica, jedino što nismo pucali iz puške u jabuku, i nismo išli po mladu, jer mi je bilo žao maltretirati sve goste da iz Beograda voze 80 kilometara do Požarevca i isto toliko nazad, pa sam rekla: “Ne, nema odlaska po mladu”. Iako sam bila ubijeđena da to mom ocu neće biti važno, on je to jako teško podnio. Jedva sam ga nagovorila da to ne radimo. Ali, to je bila moja mala pobjeda umjetnika u meni da se izbori da makar neki običaj ne ispoštuje.

andjelka2

Kako ste upoznali supruga?

– Da li kao šala ili vic, ali postoje neke predrasude o glumcima i glumicama, gdje imate momente da, kad se nekome predstavljate i kažete da ste glumica, njegova reakcija obično bude sljedeća: „Ooooo”. Šta znači to: „Ooooo”? Onda sljedeće pitanje:”Šta si u horoskopu?”, kažeš škorpija. Slijedi duplo: “Oooo”. Pošto mi je bila muka više od toga da to pričam, odlučila sam da kad me neko pita, naravno, dok ne bude nešto ozbiljno, da kažem da radim u banci. To ljudima nije pretjerano zanimljivo, i tu prestane ispitivanje.

Tako da sam svom mužu, kad smo se tek upoznali rekla da radim u banci, spomenula sam konkretno ime banke, jer u njoj imam otvoren račun, to mi je prvo palo na pamet. A pošto je on imao neke kartice u toj banci, bilo mu je još zanimljivije nego da sam rekla kako sam glumica, pa je krenuo da me ispituje da li bi mogli uraditi neko refinansiranje i slično. Izdržala sam, nisam mu odmah priznala, tek nakon nekoliko dana sam mu rekla da sam glumica. Ali, sve je bilo ok. I bez toga je sve prošlo u najboljem redu.

Jeste li stroga mama?

– Moj sin Jakša u augustu puni četiri godine. Nisam stroga, ali nisam ni blaga. Zapravo sam slaba strašno na njega, kao i svi roditelji, a pogotovo kao i sve mame na sinove. Progledamo suprug i ja kroz prste, naravno, ali u principu se trudimo, makar za te neke osnovne stvari koje mi smatramo da su značajne, da ih on na vrijeme usvoji u svom ponašanju.

Jeste li panična mama?

– Nisam, iako ga najedem svaki put više nego što bi trebalo. Presrećna sam kad sve pojede, a mislila sam da se nikad neću tako ponašati. I naravno, za svaki slučaj na njemu mora biti podmajica, i za svaki slučaj moraju biti hulahopkice, a pritom ja prva to nikad nisam nosila. To je neka bubica u glavama majki, vjerovatno.

Jeste li uposleni u nekom pozorištu?

– Ne. Bila sam na početku nakon što sam završila Akademiju. U Ateljeu 212 sam igrala neke neke predstave. Ali, dobro, nije još kasno.

Šta bi Vam bio profesionalni izazov?

– Neka dramska uloga u pozorištu. Mada sam u pregovoru za novi glumački angažman, tiče se televizije, i radi se o pomalo drugačijoj ulozi. I radujem se, voljela bih da se to desi, bila sam na kastingu, pa vidjet ćemo šta će na kraju biti.

Primjećujem kako znate stvarati sebi prilike, utjecati na okolnosti u Vašem životu.

– Ima jedna super fraza koju sam čula na simanju od jednog starijeg kolege: “Pitam, ne vrijeđam”. Znači, nije grijeh, niti sramota reći – ja postojim, ja sam tu i voljna sam da radim. S druge strane, ja naprimjer, nisam tip koji ide po premijerama, idem ako me pozovu, namjenski odem zbog prijatelja, kolege i tako dalje, ali ono čuveno pravilo – budi pred očima, to baš i ne znam slijediti. Ali, zato kad god čujem ili nešto mislim da bih mogla negdje da dobro uradim, glumački donesem, smatram da treba da se pokuca i da se proba, odnosno da se pita.

U životu se mora imati cilj, čovjek mora da bude ambiciozan da bi mu se na kraju nešto desilo. Ne možete da sjedite i plačete nad sudbinom u želji da se neko nekad sjeti vas, jer ima nas toliko, čovječe. Najlakše je biti nezadovoljan. Ja to ne mogu sebi da priuštim, jer i nečija sam majka, i nečija sam žena, a na kraju ne bih sebi to dozvolila. Zato, uvijek kad pomisliš kako nešto ne možeš, upali jedan rezervni motor, pa upali i drugi ako treba, nekad će biti teško, ali upalit će na kraju. Upornost i istrajnost su jako važni.

andjelka4

Jeste li u Bosni bili ikad?

– Samo jednom. Bila sam u Sarajevu, igrala sam dječiju predstavu u jednoj osnovnoj školi. Međutim, boravak je trajao kratko. Voljela bih da dođem ponovo.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti