U nimalo romantičnim Podlugovima, treba skrenuti za isto tako nimalo romantičnu Brezu, zatim pratiti željezničku prugu kojom vozovi odavno ne voze i doći do Dabravina, tu skrenuti desno pored pilane i policijske patrole. Kroz selo čiji stanovnici uređuju svoja polja voziti pravo, dokle ima asfalta. Asfalt pod točkovima vašeg automobila vrlo brzo će zamijeniti makadam, prašina i kamenje šumskog puta. Jedino što ćete susresti na ovom putom jesu jureći Golfovi “dvojke”. Vozači ovih “bosanskih limenih konja”, od kojih u ruralnim krajevima Bosne zavisi život, susretljivi su ljudi i rado će pomoći.
Kraljevstvo za mir
– Ideš sad gore pravo, pa skreneš desno, pa skreneš lijevo. Imaš jednu krivinu pod devedeset, pa nemoj ići pravo nego kod nje skreni da ne zalutaš – kaže čovjek u sivom Golfu i odjuri niz makadam.
U zemlji gdje su i magistralni putevi između većih gradova i loše projektovani i loše održavani, voziti se dvadeset i nešto kilometara uz brdo šumskim makadamom mora biti hrabar čin. Rupe, lokve, kamenje na cesti, grane koje paraju lak auta, blato i tako kilometrima, na putu koji izgleda kao da nema kraja. S desne strane makadama na stablima se cinično smješkaju mrtvačke glave, s crvenih tabli upozorenja da je tu minirano i da je prolaz zabranjen, te da je seoska idila tek potencijalno smrtonosna varka.
Ima li je – pitate jedni druge dok s lijeve i desne strane, s kosina iznad izgleda beskonačnog puta osmatrate ovaj pusti kraj uzalud tražeći nešto što bi trebalo biti džamija.
Sjedi ponovo u auto i nadaj se da Fabija neće završiti ili u minskom polju ili u jarku ili s druge strane planine Zvijezda, negdje kod Olova. Konačno, nakon što i Google Maps odustane, na kraju puta koji nije ucrtan niti u jednu kartu, ukaže se džamija Hajdara Dede Karića, vjerovatni najljepši arhitektonski i sakralni objekat u našoj zemji, izgrađen na najljepšem mjestu u našoj zemlji, podignut u neka ljepša i sigurno tolerantnija vremena.
Džamija nije na Karićima nije upisana niti na jednu turističku rutu, nema je na turističkim prospektima, niti do nje vodi turistička signalizacija. Put do nje nije asfaltiran i može biti opasan za manje robusne automobile.
– Karići je nenaseljeno mjesto u sastavu općine Vareš, FBiH, Bosna i Hercegovina. To je mjesto gdje se nalazi poznato dovište – škrta je i Wikipedija.
Posebno je jeziva sintagma “nenaseljeno mjesto”, taj izraz koji govori da su na jednom području živjeli ljudi i da se nestali zbog rata ili bolesti, a da je od njihovog postojanja ostalo samo ime.
Ko su bili ljudi koji su ovdje nekada živjeli? Ko je sagradio ovu džamiju usred šume, daleko od puteva, trgovine i drugih gradova?
U Karićima, mjestu kojeg više nema, nekada su živjeli Bošnjaci. Nema ih više i nema ih odavno. Naši sagovornici imaju saznanja da potomci ljudi koji su nekada živjeli uz ovu skromnu i veličanstvenu bogomolju danas žive u Visokom i njegovoj okolini. Mnogi su, izgleda, nestali u pomorima kuge u 18. i 19. stoljeću, a s njima je nestalo i njihovo selo. Nema više ni Srba pravoslavaca. Do posljednjeg rata ovdje ih je živjeli 11 u dvije porodice. Jedan od njih ubijen je dok je 1993. godine, dok je pokušavao odbraniti džamiju od svojih sunarodnika. Tako bar kaže ovdašanja priča. Danas Jovanovići i Todorovići žive u okolini Bijeljine.
Bogumili i ljubav prema vrhovima planina
Kada ljudi nestane, kada busenje prekrije tragove njihovog postojanja, ostanu samo priče i pretpostavke. Ipak, jedno je sigurno: jedna je muslimanska bogomolja puna dva stoljeća postojala u pravoslavnom selu i nije nikome smetala. Sve do septembra 1993. kada se niz jednu padinu planine Zvijezda spustio agresorski tenk, a džamija zapaljena. Danas je identično obnovljena, ponovo plijeni svojom jednostavnošću, ljepotom i ponovo intrigira, postavljajući pitanja, ali dajući odgovore na ključna pitanja života u ovoj zemlji.
– Postoje tri teorije o tome kako je i kada nastala džamija na Karićima ili džamija Hajdar dede Karića, kako je ljudi iz okolice Vareša nazivaju. Jedna teorija kaže da ona potječe iz prvog vremena dolaska islama na ove prostore. Druga teorija kaže da je ona iz nešto kasnijeg perioda. Za objekat koji je do 1993. bio na Karićima nije poznato koliko je bio star. Prema nekima, kada se poveže starost nišana pored džamije i starost objekta, džamija je izgrađana krajem 17. stoljeća. Čovjek koji se najčešće spominje kao graditelj je Hajdar dedo Karić. Prema nekima, riječ je o osobi koja nije bila Bosanac, nego Turčin, čovjek koji je došao u BiH s misijom širenja islama. Prema drugima, riječ je o osobi s ovih prostora koja je gradeći džamiju među svojim zemljacima željela proširiti islam.
Ja imam treću teoriju, a ona kaže da je riječ o osobi koja ja poznata u historijskim spisima, o čovjeku koji se zvao Kjatib Hajdar. On je bio jedan od službenika Gazi Husrev-bega. Njegov mezar se nalazi kod Bijele džamije na Vratniku. On je bio Gazi Husrev-begov pisar, on je vodio računa o njegovoj imovini i svemu čime je on raspolagao. Zašto mislim da je on ta osoba? Zato što u papirima, u valjanim dokumenatima, imamo dokaze da je na tim prostorima planine Zvijezda bilo vakufa Gazi Husrev-bega, to jest da je zemlja sa Zvijezde jednim dijelom održavala njegovu džamiju, medresu i njegove ostala vakufe. S obzirom na to da je Hajdar, kao službenik Gazi Husrev-bega, morao obilaziti i taj teren, te je trebao negdje klanjati, obaviti džumu, vjerovatno se u međuvremenu pojavilo i muslimansko stanovništvo za čije potrebe je izgrađena džamija. U tom slučaju, ako se radilo o istom čovjeku, onda gradnja džamija na Karićima pada u doba Gazi Husrev-bega, odnosno prvu polovinu 16. stoljeća – kaže imam čaršijske džamije u Varešu i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Vareš, Sadžid ef. Ramić.
Postoji i četvrta teorija koja kaže da je džamiju sagradio Šerif-paša i to 1716. godine. No, lokalitat je kao važno mjesto bio poznat mnogo ranije, mnogo prije nego što će Osmanlije proći ovuda, u svom pohodu na zapad, prema Italiji i Austriji.
Čak i površno poznavanja predosmanske historije Bosne dovoljno je da se zna da su bogumili ili patareni imali drvene crkve, da su te crkve, ako su se i zvala crkve, bile uglavnom na vrhovima planina, tamo gdje su bili izvori, gdje je bilo pećina ili gdje su bila velika drveća, kao što su hrast ili lipa. Karići imaju sve od toga i nije teško pretpostaviti da je ovo mjesto bilo važno i u doba bogumila, kao što je važno svetište i danas. Osmanlije nisu bili baš najbolji gospodari, no u nekim su područjima, kao što su običaji lokalnog stanovništa, bili tolerantni.
– Dolaskom islama u mjesta na kojima su se bogumili molili, na koja su izlazili, obavljali svoje molitve samo su islamizirana. Bogumilstvo je bilo najjače upravo na prostoru srednje Bosne, od Olova, Vareša, preko Visokog, prema Travniku i Zenici. Upravo na ovom prostoru su najjača dovišta, od Lastavice kod Zenice, preko Kraljeve Sutjeske. Na području Vareša svako selo ima svoje dovište. Svaki kraj je imao svoj ciklus dova. Region Romanije ja imao svoju završnu dovu u selu Rakova Noga. Ciklus dova koji je bio vezan za Kariće završavao se hatma-dovom na Karićima. Šta to znači? To znači da je to dovište za sebe vezivalo još manjih dovišta, seoskih dovišta. Zato se zove “hatma” dova, krajnja, završna na Karićima.
Ako analiziramo sva ostala mjesta, vidjet ćemo da su to sve vrhovi planina, da su to mjesta gdje postoji izvor ili potok ili neka pećina, s obzirom na to da je mjesto godišnjeg ciklusa dova ili dovišta bilo i u predislamskom periodu važno za stanovništvo koje je tu živjelo, može se sa sigurnošću reći da je mjesto na kojem je sagrađena Karićka džamija služilo kao zboriše Bošnjaka, kasnije dovište u ciklusu s okolnim dovištima. To je, vjerovatno, i doprinijelo da džamija opstane, da se ne obruši i ne propadne. Narod je tu dolazio, makar jednom godišnje, ali je dolazio – priča nam efendija Ramić.
Kako je nekada bilo
U osamljenu, drvenu džamiju na Karićima ljudi dolaze i danas, kao što su na to mjesto dolazili i možda hiljadama godinama prije. To je važna tačka okupljanja i susreta ljudi ovog kraja, ali i šire. Muhamed Kahriman (83) iz sela Misoča kod Ilijaša još od djetinjstva je išao na dovište u Kariće.
– Prvi put sam na Kariće išao 1939. Vodio me je rahmetli otac, na konju. Imao sam tada šest godina i išli smo dolinom rijeke Misoče, prema Okruglici. Sjećam se da je pored nas išlo još na stotine konjanika. Ljudi su dolazili sa svih strana: iz Tuzle, s Kosova… Dolazili su i derviši, pa bi se uhvatili u veliko kolo i uzvikivali ono svoje “hu -hu”. Sva djeca iz sela su išla s očevima na Kariće. Dolinom rijeke Misoče išao je nekada i voz. Kasnije sam postao mašinovođa, pa sam mnogo puta išao vozom do Okruglice i pješke do džamije – priča Muhamed, žaleći jer više nije tako mlad i nema snage pješačiti 27 kilometara do tog važnog mjesta za ljude ovog kraja.
Danas nema više ćire koji hodočasnike vodi do Okruglice, nema više ni dječaka koji na konjskim samarima uz svoje očeve dolinama Stavnje, Krivaje ili Misoče idu na Kariće. Do ove dimenzijama male, ali po značaju ogromne građavine vodi makadamski put kojim bez većih problema može doći malo robusniji auto. I plato oko džamije na Karićima je pust. Ljudi su odavde odavno otišli, te se vrate samo za vrijeme hatma dove – krajem jula.
– Možda je to i dobro. Možda je dobro, jer se ovo mjesto čuva od najezde turista i komercijalizacije.
Islamska zajednica ne želi napraviti od Karića neku novu Ajvatovicu. To je sasvim jasno. Izgubila bi se autentičnost dove i način na koji se ona održava, kao i prije 200 i više godina. Gore čak i mimo dove rijetko, vrlo rijetko, dolaze žene. Na dovu dolaze samo muškarci. Žene nikako. Otvranjem Karića kao turističke atrakcije ne bi se mogla zadržati autentičnost. Toga smo svi svjesni – kaže efendija Ramić.
Foto: Haris Karamehmedović
Lokalno stanovništvo, ono malo što ga je uopće ostalo na ovim prelijepim prostorima, pomalo se ljuti na nadležne koji, prema njihovom mišljenju, ne pridaju potrebnu važnost ovom mjestu. U vrijema kada je ekipa “Azre” posjetila Kariće, harem džamije bio je zarastao u gustu, nepokošenu travu.
– Održavanje džamije nije na nivou kakav bi trebao da bude. Mi, mještani, ponekad to obiđemo, gledamo da li je šta narušeno. Ima tu polupanih stakala i prozora koje bi trebalo popraviti. Džamija se posjećuje samo u vrijeme dove. Ovo je lijepo, jer ovakvo nešto postoji samo na ovom mjestu. Tu je neko nekada živio… Ja se sjećam kada sam ovdje kao dijete dolazio na konjima: ili se išlo volovima ili pješke. Sakupilo bi se više naroda nego danas, kada se imaju auta, a skupi se na stotinjak ljudi i to samo tog dana. I to izgleda kao da svi jedva čekaju da se završi. Pa kud koji mili moji. Nema ni puta do džamije. Sve obećavaju da će se nešto uraditi ili pokrenuti… Da je ova džamija na Igmanu ili na Bjelašnici, možda bi se nešto oko nje uradilo. Znate već sve o stanju u Varešu i vareškom kraju. Lijepo jeste, mirno jeste, prepuno prirodnih bogatstava, ali nema kapitala, nema ulaganja, ljudi ne rade. Ovdje su nakon rata dolazili i reis Cerić i mnogi drugi dok su ovo podizali. Ako ovo mjesto ne zanima ljude pretjerano, zašto su onda ponovo dizali ovu džamiju – kaže mještanin Seid Pajt i ljut i tužan zbog stanja u kojem se nalazi ova džamija.
Bošnjački narod, u svojoj stalnoj potrazi za identitetom, ne bi trebao ići daleko. Dovoljno je popeti se na usamljeno brdo i prelijepi plato iznad Vareša, doći do najljepše džamije u BiH, ali i šire. Tu džamiju, onu koju su Bošnjaci ostavili na milost i nemilost vremenu i zaboravu, sačuvali su ljudi iz drugog naroda i druge vjerske konfesije. Za džamiju na Karićima život je dao Nenad Todorović, pravoslavac Srbin, čovjek iz porodice koja je čuvala ključeve ove džamije. Tu se može osjetiti da se nalazite na jako važnom mjestu, mjestu gdje se historija događala hiljadama godina unatrag. To je vrlo važno za narod kojem se imputira da je “nastao” u septembru 1993. u podrumu hotela Holiday Inn. Historija Bosne mnogo je dublja, šira i starija od godine 1463. i dolaska sultana Fatiha. To što bi neki željeli da je drugačije, njihov je problem. Karići i priča koju oni kriju svjedoče o tome i zato ih treba čuvati i posjećivati.
O arhitekturi džamije
Džamija na Karićima u potpunosti je izgrađena od drveta, uključujući i krov od drvene šindre. Drvo korišteno za izgradnju “originalne” džamije, one koja je zapaljena 1993. bila je tesana borovina. I nakon rekonstrukcije i obnove korišten je isti materijal. Tokom obnove džamije, građa je tesana ručno.
Džamija je mala, sa samo 6,2 x 7 metara u tlocrtu i kao takva, uz Kušlat džamiju na stijeni kod Zvornika, spada u najmanje džamije u BiH. Ipak, prostora u unutrašnjosti ima više nego dovoljno, a džamija odiše prostranošću, prozračnošću i toplinom – piše u knjiži „Džamije sa drvenom munarom u BiH”, autorice Medžide Bećirbegović.
Džamija je 1968. detaljno fotografirana i premjerena, te su zabilježeni svi važni detalji u njenom vanjskom i unutrašnjem uređenju. Zahvaljujući tim istraživanjima i zabilježnim dimenzijama, džamija je nakon rata mogla biti obnovljena u identičnim obliku.
Nije htjela gorjeti
Muslimanskog stanovništva odavno nema na području Karića i o džamiji je s pažnjom brinulo lokalno pravoslavno stanovništvo. Islamska zajednica je čak imala i potpisan ugovor s porodicama Todorović i Jovanović, kod kojih je bio ključ džamije, sve do kobne 1993., kada je Nenad Todorović braneći džamiju stradao od srpskih vojnika, pridošlih sa strane, vjerovatno ljutih zbog vojnih poraza i gubitaka na ratištu.
Jedna predaja kaže da je u okolnog pravoslavnog stanovništva naglo počela obolijevati stoka, a da se nije znao uzrok. Tražeći lijeka, dođoše ljudi nakom popu koji ih upita da li imaju neki vjerski objekat u okolici, a oni odgovoriše da nemaju, osim jedne džamije koja je tu od davnina, ali je napuštena i bez džemata. Pop im reče da džamiju poprave ako šta treba, te da je ograde i pripaze i da će im stoka ozdraviti. Tako urade i stoka im ozdravi. Od tada su se vrlo brižljivo odnosili prema džamiji, posebno porodice Jovanovića i Todorovića – stoji u knjizi “Gdje je zrno klicu zametnulo”, autora Azmira Muftića.
Još je jedna priča, uz mnoge druge, vezana za ovu džamiju. Naime, tokom Drugog svjetskog rata jedna je četnička jedinica prolazila ovim krajem, te su pokušali zapaliti džamiju. Džamija, izgleda, nije bila spremna gorjeti. Očevici starije generacije iz vareškog i ilijaškog kraja, tvrde da se na zidovima džamije vidio trag tog plamena.