Za ljubomoru se kaže da je poželjna, možda čak i dobra u nekim momentima, ona može biti signal da nekoga volimo i da tu osobu želimo zadržati za sebe. Između ljubomore i zavisti ne bi trebalo da bude znak jednakosti. Ljubomora može biti slatka, zavist je često ili gorka ili, nažalost, čisti otrov, zbog koje se vode ratovi i teku suze. Zavist truje ljudske odnose, razara porodice, zbog nje se tuku braća oko međe… Tako je i danas, tako je uvijek i svugdje bilo, u Bosni, Kini ili Americi.
-Uspjeh čini da vas tako mnogo ljudi mrzi. Voljela bih da nije tako. Bilo bi divno uživati u uspjehu bez da vidiite zavist u očima ljudi oko vas – rekla je prije 60 godina jedna od najljepših žena svijeta Marilyn Monroe.
Ako je nekada neko zaista osjetio vrelinu zavisti na svojoj koži, bila je to Marilyn. Zavidjele su joj žene jer je bila ljepša od njih, zavidjeli su joj muškarci jer je bila ljepša od njihovih žena, mrzili su je bogataši jer jer ušla u visoko društvo gdje oni nisu imali pristup, mrzili su je iz siromašnih slojeva jer više nije bila dio njih… Bio je to preveliki pritisak za ovu mladu i talentiranu ženu, čiji je život završio tragično, smrtonosnim koktelom tableta. Tako je tuđa zavist ubila jednu od najvećih priča našeg doba.
Zavist je vrlo stara pojava u ljudskom društvu, možda samo jedan trenutak mlađa od najstarije emocije: straha, s kojim je neraskidivo vezana. Najstariji i naznačaniji tekstovi ljudske kulture, od natpisa u egipatskim grobnicama i mudrosti iz stare Kine, preko filozofskih radova iz Stare Grčke do stranica svetih knjiga velikih bliskoistočnih religija, svi oni spominju zavist. Tako egipatska mitologija spominje da je zli bog Seth mrzio svog brata Ozirisa i želio ga zbaciti s trona.
-Što su više ljudi voljeli i molili se Ozirisu, Seth ga je više mrzio. Što je Oziris činio više dobra i čovječanstvo sretnijim, to bijaše jača želja Sethova da ubije svog brata i postane vladar – govore egipatski vjerski stari tekstovi.
Otrov: Jučer danas sutra
Zavidnosti je itekako bilo i kod Grka, gdje su Olimp izjedala paklene ljubomora tamošnjh stanovnika, koje je jedino na okupu držao strah da im božanske pogodnosti ne otmu zavidni Titani, grupa božanstva koji su nebeskog trona skinuti nekom vrstom “državnog udara”.
– Ljubomora je razumska vrlina i pripada razumnim ljudima, dok je zavist prizemna i pripada prizemnim ljudima. Čovjek se uz ljubomoru natjera da ima dobre stvari, dok drugi uz zavist ne dozvoljava svome komšiji da ima dobre stvari – pisao je Aristotel.
Stara Grčka nikada nije postala jedinstvena država iz jednostavnog razoga. Između njenih gradova neprekidno je tinjala otrovna mržnja i zavist, koja je završavala u krvi i paljevinama. Zavist je ovdje bila jača od bilo kojeg patriotizma. Zato su u trećem stoljeću grčki gradovi-državice pali pod vlast Rimljana. I za historiju Rima, zavist je neraskidivo vezana. Najprije je iz zavisti Romul ubio Rema, a zatim su Rimljani, zavidni bogatijim Etrurcima, pokorili i uništili ovu civilizaciju koja je bila superiornija od njihove. Cezar je napao i opljačkao Gale, zavodan zbog njihovog zlata i nakita. Iliri su bolji moreplovci, Grci su bili učeniji, Egipćani bogatiji žitom, Germani su bili vještiji kovači, Kartažani bolji i sposobniji trgovci. Zavidni drugima, Rimljani su osvajali tuđe zemlja i pljačkali tuđa blaga, sve dok i sami nisu postali žrva vlastite zavisti. Najprije se 395. podijelilo carstvo na iatočno i zapadno, da bi se između dva dijela nekadašnje države pojavio veliki antagonizam i zavist, naročito zapadnih provincija prema istočnim i bogatijim. Na kraju, zavidni zbog bogatstva koje je imalo, Zapadno rimsko carstvo barbari su srušili 476. godine.
Evolucija i Zeleno lice otrovnice
Mi o životu Starom Rimu ne znamo mnogo. Ostale su građevine, ostali su mostovi i ponešto dokumenata, ni o životu običnih ljudi iz tog perioda ne znamo previše. Možemo, ipak, pretpostaviti da je zavist među običnim ljudima bila vrlo prisutna. Stari Latini su imali i posebno božicu zavisti Invidiju, koju danas znamo po imenu Nemesis.
-Lice joj je bilo bolesno blijedo, cijelo tijelo mršavo i lomljivo, imala je strašan pogled, zubi su joj bili raznih boja i propadali, njene otrovne grudi zelenkaste nijanse, a s jezika joj je kapao otrov… Grizla je druge, a i samu sebe …Ona sama je bila njezina vlastita muka – opisivao je rimski pisac Ovidije sve strahote zavisti.
Do prije dvadesetak godina zavist je smatrana sastavnim dijelom druge emocije – ljubomore. Danas se na ljumoboru gleda mnogo pozitivnije, no zavist nije stekla bolju reputaciju. Ipaka, pokušava doći do spoznaje zbog čega se zavist javlja, ne samo danas nego u svim ljudskim društvima i u svim kulturama. Jedno je jasno. Ne samo da je zavist jako stara, ona je sastavni dio ljudskog postojanja i čak je imala svoj udio u postanku i opstanku ljudske vrste, u ključnim momentima kada su se humanoidi odvajali od primata i postajali posebna grupa.
-Na prvi pogled, zavist se čini emocijom loše adaptacije. Veliki doprinos nesreći pojedinaca, svađama na radnom mjestu i rivalstvu među braćom dugujemo ovoj potencijalno destruktivnoj emociji. Zavist je i istovremeno i sveprisutna i društveno nepoželjna. Djeca i mlađi odrasli su brzi na ocjenjivanju da neko “nije fer”, dok kasnije te ocjene držimo za sebe. Prepoznavanje tuđe prednosti, a osjećaji nepravde i neprijateljstva koji ponekad slijede važan su dio onoga što znači biti čovjek. Unatoč svojoj reputaciji kao o neukusnoj, ljepljivoj, malodušnoj i stvarno nepotrebnoj,vjerovatnije je da zavist ima važnu ulogu u ljudskoj potrazi za resursima potrebnim za uspješno preživljavanje i reprodukciju tokom jednog evolucijskog vremena – kaže autor David M. Buss u članku iz decembra prošle godine, u zborniku naziva “Evolucionarna psihologija zavisti”.
Darwin ju je u svojoj teoriji evolucije povezivao s nagonom za opstankom i reprodukcijom vlastitih gena. Neke nove studije pokazuju da povećana zavist potiče spoznajnu funkciju, poboljšava i potiče rad mozga.
-Zavist je tako integralan i bolan dio onoga što pokreće ljudsko ponašanje u tržišnim društvima, tako da su mnogi ljudi zaboravili pravo značenje riječi, svodeći to na simptome želje. To je to (simptom želje), ono zbog čega zavist cvjeta na društvima tržištima: demokratija želje, ono bi se moglo nazvati novcem za glasačke listiće – punjenje dozvoljeno Ali, zavist je više ili manje od želje. Počinje s gotovo izbezumljenim osjećajem praznine unutar sebe, kao da pumpa nečijeg srca očajnički treba zrak. Taj neko mora biti slijep da sagleda prazninu, naravno, ali to je ono što zavist jeste, ona je selektivno sljepilo. Invidia, latinski izraz za zavist, prevodi sev kao “pomračenje “, a Dante je imao odličnu usporedbu dok je pričao o ogrtačima od olova, nazivajući zavidne “onima s očima ušivenim olovnom žicom” – kaže Nelson W. Aldrich u knjizi “Stari Novac: Mitologija bogatstva u Americi”.
Zavist je jedan od najvažnijih fenomena našeg postojanja, star koliko i ljudski rod, no još neistražen. Ipak, iako je društvo već prije nekoliko hiljada godina shvatilo koliko je zavist opasna, ono danas tek prihvata da je zavist jedna od ključnih komponenata činjenice da smo mi, zapravo, ljudi, u punom smislu te riječi. Ona nas je napravila ljudima, odbranila nas, no isto tako i bezbroj puta uvalila u nevolje. Ona ruši, no ona i gradi. Sa zavidnoću ne možemo, ne možemo ni bez nje. Zavisit je neraskidivio dio nas, ona je to što smo mi sami, naše ogledalo. To ogledalo duše iz kojeg nas gleda zelenooko čudovište zavisti, to smo mi sami. Od zavisti se ne može pobjeći, kao ni od ni od samog sebe. Zavist je poklon evolucije koji nosimo duboko u svojim dušama, poklon koji nismo željeli i s kojim ne znamo šta ćemo.
Shakespeare: Književnost zavisti
Dramska djela Williama Shakespearea najbolje su što je ljudska ruka stvorila otkako je izmišljen teatar. Dokazi za takvo nešto nisu atomska fizika, nego prosta činenica da se 400 godina nakon autorove smrti i nakon što se originalni Globe Teatar urušio, djela ovog autora još se izvode, na svim meridijanima. Šta je ta snažna potka njegovih najvećeih djela? Zavist? Vrlo vjerovatno. Kralj Lir, Hamlet, Mletački trgovac i prije svega priča o Otelu, tamnoputom generalu na službi kod mletačkog dužda koji strada zbog spletki i zavisti svog zavidnog sluge Jaga, idu u prilog onima koji tvrde da je Shakespeareova književnost, zapravo, “teatar zavisti”. Izraz “zelenooko čudovište” kao simbol zavisti, također potječe iz djela ovog velikog autora.
Zavist, religije i sedmi smrtni grijeh
Sve religije osuđuju zavist kao veliki grijeh. Posebno je u stigmatizaciji zavisti daleko otišlo kršćanstvo koje zavist ocjenjuje kao “sedmi smrtni grijeh”. Ni druge velike religije ne zaostaju.
– Uzvišeni Bog rekao je Musau ibn Imranu: ‘O sine Imranov, nipošto ne zavidi ljudima na onome što sam im od izobilja Svoga dao, ni pogled svoj nipošto ka tome ne upravljaj, ni dušu svoju nipošto za njim ne šalji. Jer zaista onaj ko zavidi srdit je na blagodati Moje i protivi se raspodjeli koju sam među robovima Svojim načinio, a ko takav bude, nisam njegov, niti je on Moj – kaže poslanik Muhammed u jednom svom hadisu.
Zavist kritiziraju i druge religije, posebno one s juga i istoka Azije. Zapravo, nema niti jedne religije koja ne spominje zavist kao nešto dobro.
– Ne precjenjujte ono što ste dobili, niti zavidite drugima. On koji zavidi drugima taj nema mirne savjesti – propovijeda je Budha.