Protestantska etika: Važno je biti pošten, a ne dobar

Piše: Redakcija

U momentu dok nastaje ovaj tekst, od planina Afganistana do Balkana i dalje, kreće se jedna tužna kolona. Kolona ima više manjih kolona, u njoj nisu samo Afganistanci, ima tu i Iračana, Marokanaca, Sirijaca je tu mnogo, Kurda, Čečena, ima ljudi iz Supsaharske Afrike, iz Burme i Kambodže, ima ih iz svih dijelova Azije i Afrike. Svi ti ljudi imaju samo jednu želju, i to vrlo posebnu. Ne žele samo doći u Evropu ili neku zemlju EU. Ljudi iz kolone izbjeglica ne žele Zapad, ne žele ostati u Hrvatskoj, u Grčkoj, Španiji, Mađarskoj, Italiji, Francuskoj. Jednom kada stupe na evropsko tlo, niko od izbjeglica i ne pomišlja da se nastani u Bosni i Hercegovini.

Ove moderne izbjeglice su dobro obrazovane i dobro upućene, te infomatički pismene i znaju čitati vijesti na stranim jezicima. Znaju da na jugu Evrope od Portugala preko Italije, država Ex–Yu do grčke vlada korupcija, da je nezaposlenost velika, da je socijalna država zakazala, da je teško doći do posla. Ukratko, to nisu zemlje u kojima želite osnovati novi dom. Sve izbjeglice znaju gdje je njihov cilj.

  • Pustite nas da prođemo. Ne želimo ostati u Mađarskoj. Mi želimo u Njemačku – poručivale su izbjeglice, koje su mađarske vlasti kordonima policije i brutalnom silom pokušavale zaustaviti na njihovom putu prema zapadu ili sjeveru.

Dakle, svi bi u Njemačku ili neke zemlje koje su slične ovoj državi. Kada je riječ o životnim željama nesretnika koji pješače hiljade kilometara, te prelaze planine, pustinje i, da bi se dokopali Evrope, ti ljudi bi se, osim Njemačke, najradije nastanili još u Austriji, Švicarskoj, Holandiji, Britaniji, u Švedskoj, Norveškoj ili Danskoj. Izvan Evrope, izbjeglice bi za novu domovinu odabrale SAD, ali i Kanadu, Australiju, te daleki, ali pitoreskni Novi Zeland. Zašto baš tu?

Zašto ne u zavodljivi Brazil, u bogate zemlje Zaljeva? Zašto ne u Kubu, gdje su gotovo sve državne usluge besplatne, od stana do liječenja? Zašto niko ne želi preseliti u šarenu Indiju, u Kinu, koja raste nevjerovatnom brzinom, u Rusiju, koja ima namjeru postati velika sila? Zašto cijeli svijet želi živjeti u zemljama njemačkog govornog područja, u Skandinaviji i nekadašnjim britanskim kolonijama?

Moguće je da je riječ o bogatstvu, jer su pobrojane zemlje poznate po dobrom životnom standardu i slove kao bogate zemlje. Ove zemlje slove i kao sigurne zemlje, te zemlje u kojima vladaju zakon i red.

  • Kada smo došli u Njemačku, prvo što nam je upalo u oči jeste odsustvo nasilja. Niko ne viče na bilo koga na ulici. Niko nema pravo upotrijebiti silu, osim države. Čak i kada država upotrijebi silu, ona to smije uraditi u krajnjoj nuždi i vrlo ograničeno – bili su utisci sirijskih izbjegica o životu u njihovoj novoj domovini.

Svijet u kojem vas vlast ne može baciti u tamnicu, jer razmišljate drugačije nego režim, svijet u kojem vas ne može na ulici pretući brat lokalnog vlastodršca, jer ste ga poprijeko pogledali, zemlja u kojima ljudi ne viču jedni na druge na ulici i ne tuku se zbog drugačijeg stava nego nesporazume rješavaju mirno. Ti ljudi koji traže spas u Zapadnoj Evropi ne samo da moraju naučiti da je nasilje zabranjeno, nego i da se vi ne smijete nasilno ponašati.

– Mnogi muškarci djeluju vrlo preplašeno, utučeno i nervozno kada im se približi neko u policijskoj uniformi. Vjerujem da ti ljudi imaju izrazito loša iskustva s policijom u njihovima domovinama. Naravno, susrećemo se uvijek s grupama mladih muškaraca koji se loše ponašaju, bučni su, agresivni, nemaju respekta, zlostavljaju žene, nasilni su. Mnogi od njih dolaze iz Sjeverne Afrike, iz Alžira, Maroka, i to nas zabrinjava – kaže jedna policajka za list “Die Welt”.

Ljudi koji sa svih strana svijeta dolaze u zemlje kao što su Njemačka ili države Skandinavije, znaju da je tu snažna socijalna država, da tu niko nije gladan, da država nije tako represivna kao kod kuće, ali zaboravljaju da se tu moraju ponašati prema pravilima i da se su došli u zemlje onoga što se naziva “red, rad i zakon”. Došli su u zemlje gdje vlada protestantska radna etika. Upravo zahvaljujući tom kontroverznom pojmu, zemlje njemačkog govornog područja, Skandinavija, Holandija, Britanija i njene bivše kolonije danas su zemlje velikog prosperiteta, visokog životnog standarda i vladavine prava, posebno onih koja se danas definiraju kao Ljudska prava i zagarantirane slobode svakog građanina.

 

Max Weber i etika protestantizma

Portrait of German political economist and social scientist Max Weber (1864 - 1920), a founder of the discipline of sociology, who called himself 'The Enemy of the Squires' and championed the cause of social and economic reform in Wilhelmine Germany, circa 1910. His most famous work is 'The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism' (1905) in which he explored the cultural and religious roots of Western capitalism. (Photo by Hulton Archive/Getty Images)

Oni koju su putovali područjima od Klagenfurta do Bergena u Norveškoj i od Beča do Rotterdama znaju dobro kakve se slike mogu zateći između ovih geografskih tačaka. Tu su dobre i široke ceste, lijepo uređena sela i zasijana nepregledna polja. U gradovima nema favela, nego se prostiru ogromne industrijske zone, tehnološki parkovi, poslovne zgrade u staklu i ogromni trgovački centri. Nema naselja straćara koja okružuju velike gradove, nema djece prosjaka koja pored puteva mole za milostinju ili pokušavaju nešto prodati prolaznicima. Škole su velike i moderne, bolnice isto tako.

Ljudi koji hodaju ulicama izgledaju zdravo i dobro su obučeni, mada ne luksuzno. U gradovima ima mnogo automobila, ali gužvi nema i niko nikome ne trubi. Ljudi poštuju pravila i očekuju da i drugi čine isto. Policajca je nemoguće podmititi u jednoj Njemačkoj; mito za sudije, ljekare ili profesore u školama je apsolutno društveno neprihvatljiva pojava. Službenici su pedatni, ponekad pretjerano pedantni, ali također ne traže poklone i učtivi su, te daju precizne upute šta trebate raditi da biste ostvarili neko svoje pravo. Nađete li se u opasnosti i pozovete li pomoć, na vašu adresu u najkraćem roku stiže policija, vatrogasci ili hitna pomoć. Svako radi ono što se od njega očekuje. Ulice su puste u podne, ljudi rade, zarađuju i novac troše razumno bez razbacivanja.

Jesu li ljudi u Njemačkoj ili Skadinaviji na neki način bolji od stanovništva ostatka Evrope? Da li su oni “nadljudi”, kao što su tvrdili nacisti? Zbog čega su njihovu gradovi ljepši, bogatiji i sigurniji od drugih gradova? Zbog čega države u kojima su protestanti većina ili protestantizam ima veliki utjecaj u prošlosti, imaju bolji životni standard, manje korupcije… Zašto Nijemci više rade, a manje troše? Odgovore na ta pitanja je 1905. pokušao dati naučnik Max Weber u svom kapitalnom djelu “Protestantska etika i duh kapitalizma”, jednom od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih djela modernog doba.

  • Max Weber duboke korijene kapitalističkog privrednog poretka u zemljama zapadne Evrope vidi u religiji. Tako je, prema njegovom mišljenju, presudnu ulogu u stvaranju preduslova koji su omogućili uspostavljanje kapitalističkog načina proizvodnje, imao religiozni pokret reformacije u XVI i XVII vijeku, takozvani asketski protestantizam, prije svega stvaranjem moralnih i političkih preduslova i svojevrsnog protestantskog “duha kapitalizma” – smatra autor Stefan Tanasijević.

Weber zna da se kapitalizam u nekim svojim ranijim formama pojavljivao u svim civilizacijama, poput Babilona, no samo je mogao doživjeti procvat na jednom mjestu i jedno vrijeme.

  • Ali, on tek u etici asketskog protestantizma prvi put nalazi dosljednu etičku osnovu, njegov značaj je za razvitak kapitalizma očigledan – pisao je Weber prije 111 godina.

“Zašto nije naučni, umetnički, ekonomski ili politički razvoj tih zemalja išao onim putem… koji je tako karakterističan za Zapad?” Pitao se Weber razmišljajući zašto se kapitalizam nije pojavio u Kini ili Indiji, te Weber nalazi da hinduizmu i budizmu nedostaje ona etika koja podstiče čovjeka na racionalno usmjerenu trgovinsku djelatnost i koja takvu usmjerenost opravdava.

  • Smisaonu srodnost kapitalističkog duha i protestantske etike Weber nalazi u ideji “poziva”. Prema njegovom mišljenju, i kapitalizam i protestantizam su jednako privrženi shvatanju da je rad čovjekova najsvetija dužnost i najviši izraz etičkog samopotvrđivanja. Pozitivan stav prema radu i ovozemaljskim stvarima jedan je od vrlo značajnih aspekata protestantske etike koji Weber ističe. Zato u duhu protestantizma pojedinac uvijek treba da radi, čak i kada to materijalno za njega lično nije neophodno, dok se svaka vrsta hedonizma smatra grešnom …U trojstvu rada, zarade i skromnosti (štednje), kao i u disciplini i organizaciji na kojima to trojstvo počiva, Weber vidi odlike protestantske etike i principe modernog kapitalizma. Shodno tome začetke modernog kapitalizma ne traži u porijeklu kapitala, već u porijeklu kapitalističkog duha, i ističe: “Jer tamo gde se taj duh pojavi, tu on sebi obezbjeđuje novčana sredstva, a ne obratno – smatra autor Stefan Tanasijević.

Ne treba se zato čuditi zašto su zemlje koje su prihvatile kapitalizam i gomilanje bogatstva kao “bogougodno djelo” danas najbogatije zemlje svijeta”. Ima tu još nešto.

  • Jezgrovito i pojednostavljeno rečeno: osoba koja prakticira takvu pobožnost nastoji svojim radom i poštenjem na poslu slaviti Boga. Takva osoba troši onoliko koliko je potrebno za život, da se ne ugroze potrebe i da se pristojno živi. Poštenim radom i osobnom potrošnjom koja se svodi na potrebno, a ne rastrošnost, stvara se akumulacija kapitala. Istina je sljedeća, ona se ne vidi u prvoj pa čak ni u drugoj, nego tek u kasnijim generacijama. Sve iluzionističke slike Zapada u kojemu su svi bogati i dobro žive, a da malo ili ništa rade čista su besmislica. Oni koji bi lakim putem do bogatstva, trebaju znati da je to opsjena. Tek se upornim radom, racionalnom potrošnjom, štedljivošću može doći do zemlje blagostanja, a to se, nažalost, u tranzicijskim zemljama, kakva je i naša, često zaboravlja – objašnjava portal reformacija.net.

Nije sve u bogatstvu, ima nešto i u poštenju. Sve religije svijeta traže od ljudi da budu dobri, samo protestantizam traži da budu pošteni. Uz odbacivanje agresivnog hedonizma i pozivom na štedljivost i skromnost, protestantska etika je imala dobitnu kombinaciju za stvaranje društava u kojima vlada minimum socijalne pravde i povjerenja među ljudima. Ta društva postoje u zemljema njemačkog govornog područja, Skandinavije, u Britaniji i njenim bivšim kolonijama, gdje se protestantizam učvrstio u svojim raznim, ali idejama povezanim formama.

Brandenburg Gate, Berlin, Germany - panorama

Luther, euro i kancelarka Merkel

Iduće godine, 31. oktobra 2017., svijet će obilježiti 500 godina od jednog od najznačajnijih događaja svih vremena, malog koraka jednog do tada anonimanog čovjeka koji će promijeniti svijet. Iziritiran dolaskom dominikanca Tetzela, papinog opunomoćenika za prodavanje oprosta (Tetzel je tada naime, u papino ime prodavao oproštajnice od prošlih i budućih grijeha, bez potrebe vjere i pokajanja, oproštenje se moglo kupiti ne samo za žive, već i za mrtve koji, navodno, borave u čistilištu), njemački svećenik Martin Luther na vrata crkve u Wittenbergu okačio svojih čuvenih 95 “teza”, o uređenju crkve. Pozvao je na odbacivanje kipova i ikona, na crkveno bogoslužje na narodnom jeziku umjesto na latinskom, na oduzimanje bogatstva crkvi koja je tada bila izazetno imućna…

Godine 1521. Papa izbacuje Luthera i njegove sljedbenike iz Crve, dok Luther piše “Mi ovdje smo uvjereni da je papinstvo prijestolje pravog i stvarnog antikrista“. Uslijedilo je tri stoljeća krvavih vjerskih ratova, reformacije i protureformacije. Tek je Napoleon priznao protestantima pravo na ispovijedanje vjere u katoličkoj Francuskoj. Ipak, već tada francuski protestanati – hugenoti predstavljali su zanemarljivo malu vjersku grupu i uglavnom su ili pobijeni ili protjerani u Englesku ili Sjevernu Ameriku. Oni će stvoriti Ameriku onakvu kakvu znamo danas. Nauci Martina Luthera i njegovih učenika kao što je Calvin, pridruživalo se bogato građanstvo, poduzetnici, trgovci, zanatlije i plemstvo. Tako je protestantizam vrlo rano postao asocijacija na ljude koji mnogo rade i mnogo imaju, ali se ne razbacuju novcem.

Danas, skoro 500 godina od incidenta u Wittenbergu zna se dobro šta je katolička, odnosno pravoslavna Evropa, a šta je “Lutherova” Evropa. U područjima koja su prihvatila protestantizam i sačuvala ga od mača Vatikana, danas se živi bolje i sigurnije nego u područjima gdje su dominantni katoličanstvo ili pravoslavlje. Ta granica se vidi čak i u današnjoj EU. Dok protestantske zemlje dobro podnose krizu, većinski katoličke i pravoslavne zemlje grcaju u dugovina. Na jedno strani su Irska, Portugal, Španija, Italija, Grčka, dok su na drugoj Njemačka, Švedska, Holandija… Dobro se drže i zemlje u kojima ima malo protestanata, ali su prihvatili protestantsku radnu etiku, kao što su Poljska, Češka i Austrija.

  • Srž problema u Eurozoni jeste da u regionu postoje zemlje koje ne shvatuju koliko su važni jasni limiti deficita i javnog posuđivanja novca. U suštini postoji jasno pravilo. Ako je zemlja prihvatila Protestantizam u 16. stoljeću, ona bi bila kvalificirana za Eurozonu. Ako bi zemlja ostala predominantno katolička ili čak grčko-pravoslavna, ne bi bila dobra za euro. Uz nekoliko izuzetaka, ovo jednostavno pravilo je sačuvalo nekoliko stotina miliona ljudi širom svijeta od bijede, zajedno s animozitetom i frustracijom koja sada dominira… I ne zaboraviti trilione eura u toj priči… Previše katolicizma, izgleda je ključno za fiskalno zdravlje jedne nacije, čak i u 21. stoljeću. Oproštajnice grijeha nekada – danas nemogućnost da se vlada vlastitim javnim finansijama – kaže utjecajni novinar Stephen Richter, osnivač portala Globalist.

Šta bi danas Martin Luther uradio da je živ i da se nešto pita u Evropskoj Uniji? Richter nema mnogo dilema.

  • Da su Luthera pitali nešto u Maastrichtu, on bi anulirao svaku sugestiju da se neke zemlje prime u Eurozonu. Rekao bi “Čitajte s mojih usana: bez nereformiranih katoličkih zemalja”. Kao rezultat svega toga, valuta euro bi bila mnogo kohezivnija – evropska ekonomija mnogo manje problematična – smatra Stephen Richter.

Bilo ovo tačno ili ne, činjenica je da Evropom dominira jedna snažna protestantska figura. To je Angela Merkel, njemačka kancelarka i kćerka protestantskog svećenika s istoka Njemačke. Joachim Gauck, njemački predsjednik koji ima samo protokolarnu funkciju, zapravo je po profesiiji katolički svećenik. “Prevelika za Evropu, premala za svijet” kako tvrdi Kissinger, Njemačka je vodeća zemlja Kontinenta i EU. Tu se igra prema njemačkim pravilima baziranim na protestantskoj etici, gdje bi trebalo da se mnogo radi i malo troši.

Tako je gospođa Merkel odgojena i ona na taj način želi urediti i Evropu i EU. Nažalost, ako ni prije 500 godina nisu svi spremni prihvatiti protestantski način razmišljanja, čak i kada je riječ o novcu. Oni bi radije posuđivali novac do krajnjih granica zaduženosti i istovremeno radili što je manje moguće. Takvima će njemačke banke rado ponuditi kredite. O kamatama će ih obavijestiti kasnije.

Kako god, čak i ljudi koji ništa ne znaju o tome kakvom Bogu se mole Nijemci ili Skandinavci, znaju da se u tim zemljama dobro živi i da se tu može dobro zaraditi. Njemačka je danas najpopularnija, najuglednija zemlja svijeta gdje bi svi rado živjeli. No, svi bi rado eure u džepu ili postali vlasnici BMW-a, no rijetki su oni koji će prihvatiti razmišljanja bazirana na protestantskoj etici: etici reda, rada i nevjerovatnih odricanja na koja su spremni samo rijetki.

Najbogatija zemlje svijeta

 

  • Švedska (73% stanovništva luterani-protestanti)

    Njemačka (zemlja u kojoj je počela reformacija i u kojoj je danas 30% protestanata i 30% katolika)
    8. Lihtenštajn (74% katolika)
    7. Irska (84 % katolika)
    6. Kanada (43% katolika, 30 % protestanata)
    5. Novi Zeland (40 % protestanata, 13% katolika)
    4. SAD (52% protestanti, 24,5% katolici)
    3. Holandija (25% katolika, 15% protestanata)
    2. Australija (64% ukupnog stanovništva hrišćani, od čega je protestanata više od 55%)
    1. Norveška (više od 80% protestanti)

Šta je svijetu darovao protestanski duh

 

  • Engleska: Industrijska revolucija, parlamentarizam
  • SAD: Zemlja bazirana na idealu da je svaki pojedinac kovač svoje sreće
  • Holandija: Liberalna demokratija
  • Njemačka: Obrazovni sistem, socijalna zaštita radnika, vrtići (kindergarten)
  • Skandinavija: Društveni sistem izbalansiran između tržišne ekonomije i socijalne osjetljivosti

 Protestanaska zgrada u katoličkom gradu? Neće moći!

Godina 1909. u centru Beča, prekoputa carskog dvora Hoffburg nikla je neobična zgrada. Njena fasada nije bila kitnjasto ukrašena kao ostatak bečke arhitekture tog doba. Zidovi su joj bili ravni, jednostavi i bijeli. Građevina poznata kao Looshause bila je pionir moderne arhitekture, no to cara Franju Josipa nije zanimalo. Naredio je da se prozor njegove sobe u Hofburgu zazida, kako ne bi gledao zgradu od koje mu se okretao želudac. Šta je ovo arhitektonsko remek-djelo skrivilo vladaru? Ništa, osim što je Car smatrao da su ravni, jednostavni, bijeli zidovi suviše asketski, suviše protestantski jednostavni za njegov katolički Beč i ukus.

Najbolji gradovi – protestantski gradovi

Prema uglednoj Mercerovoj listi najboljih gradova za život i rad, dominiraju gradovi njemačkog, pa i protestanskog podneblja. Najbolji grad na svijetu je Beč, zatim Zürich, München, Düsseldorf, Ženeva i Kopenahagen. Dobro, sigurno i udobno se živi i u Vancouveru i Aucklandu na Novom Zelandu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti