U vremenu koje život predstavlja kroz Instagram filtere i bajkoviti dim kao savršeni ram za slike blještavih osmijeha, kose koja leprša na vjetru, brakova koji frcaju od ljubavi, prijateljstava od kolijevke pa do groba, ljepote kao s nekadašnjih bombonijera, oblih koljena koja nikad nisu klecala, vjere koja nikad nije sumnjala, radosti koja nikad nije ugasla… donosimo vam sasvim drugačiju priču.
U njoj ima više pobjede nego u svim istinitim i izmišljenim sagama o Napoleonu i ponosa više nego u epskim pjesmama.
Česti posjetitelji web medija posljednjih godinu dana vjerovatno su vidjeli fenomenalne fotografije američkog umjetnika Michaela Stokesa, koje prikazuju američke marince koji su na raznim zadacima, u ime svoje domovine, izgubili dijelove tijela. Fotografije nikog nisu ostavile ravnodušnim. Lijepa lica i savršeno isklesana torza s jednim ili dva amputirana uda u isti mah pričaju priču o besmislu rata i snazi ljudskoga duha. Jer, duh će uvijek pokrenuti tijelo, a tijelo duh neće nikada.
Ipak, kad izaberete biti dijelom elitnih američkih borbenih jedinica, svjesno ili ne, prihvatate rizik takvog epiloga.
Naša je priča drugačija.
Ovi momci nisu pitani da prihvate rizik djetinjstva u Bosni i Hercegovini. Imali su šest,12 i 16 godina kada su, igrajući se, radeći ili šetajući, suočili se s minama i gelerima granata.
Nakon suza i prihvatanja stigla je i prva proteza. Poslije je bilo sve lakše. Danas, možemo od njih učiti kako izvući maksimum iz svojih potencijala, kako i bez noge možemo biti na vrhu svijeta ako dovoljno želimo i radimo na tome, kako je stid jedina zdrava reakcija na svaki izgovor i samosažaljenje, te danas obožavane alatke za ugodan put do prosječnosti i patetike.
Ako ova priča nije nadahnuće za bolje, jače i više u 2016. svima nama, ja ne znam šta jeste.
Mirzet Duran: Ratnik svjetlosti
– Zovem se Mirzet Duran. Smečer, kapiten, otac i muž. Rođen sam 13. oktobra 1986. godine u Foči, a ranjen sam u Sarajevu. Tada sam imao šest godina. Desilo se to u blizini porodične kuće, 1993. godine. Duže vremena se nije granatiralo naše naselje i sva djeca iz komšiluka su izašla van. Doletjele su dvije granate i pale u blizini. Ostao sam bez stopala. Na mjesto nesreće prvi je došao moj stariji brat Nijaz.
Najteže je bilo prvih šest mjeseci, dok nije stigla prva proteza, kaže Mirzet.
– Mislim da niti jedan život osoba s invaliditetom nije lišen te neke nelagode. Svi mi svoje činjenično stanje vidimo kao izvjestan problem. Imao sam sreću da me prijatelji iz djetinjstva, osnovne i srednje škole ni po čemu nisu izdvajali. Zajedno smo odlazili na bazen, na more… Roditelji su, naravno, bili uvijek tu za mene. Ipak, poznajem ljude koji su imali drugačije iskustvo i nikada se nisu pomirili s tim da nemaju dijela noge ili nečeg drugog. Najvažnije je prihvatiti svoje stanje, nakon toga put naprijed je otvoren.
Odbojkom se bavi od 2003., a u Reprezentaciji je od 2006. godine. Kapiten je u Odbojkaškom klubu „Fantomi“.
– Dugo nisam ni znao da postoji sport kao što je sjedeća odbojka. Na jednoj od dodjela za priznanje sportist godine upoznao sam sadašnjeg trenera u Reprezentaciji Šefku Nuhanovića i neke od budućih saigrača. Ubrzo sam počeo ići na treninge i uslijedio je poziv u Reprezentaciju. Primijetili su napredak rada u Klubu i dobio sam poziv gdje sam kao 13. igrač putovao s Reprezentacijom na Svjetsko prvenstvo, a od Olimpijade 2008. godine, koja je održana u Pekingu, standardni sam član prve postave.
Mirzet je završio Fakultet političkih nauka, a prošle godine je magistrirao na Fakultetu za sport. Radi u “BH Telecomu”.
– Proteza koju nosim je poprilično kvalitetna kad govorim o materijalu i stopalu, ali nije rađena namjenski s obzirom na to da sam donji dio (stopalo) dobio iz Amerike, a gornji dio je rađen ovdje u Sarajevu za potrebe druge proteze. Kada je ta proteza pukla, onda je samo prilagođena na novo stopalo, tako da je estetski pomalo ružna, ali je funkcionalno dobra. Kod nas se proteze, odnosno sredstva, dobijaju putem socijalnog osiguranja, svake tri godine, tako da je to jedini način kako doći do proteze, osim ako neko ne želi sam sebi platiti, a takvih je malo, postoji i taj način dobijanja ortopedskog pomagala.
Vrijeme najradije provodi sa svojom djecom i suprugom. Adinu su četiri, a Lajli dvije godine. Svaki roditelj zna da mu preostaje malo slobodnog vremena pored svih treninga, posla i drugih obaveza.
– Najsretniji sam s njima u šetnju ili parku. Naravno da povremeno izađem i s društvom, kolegama iz Reprezentacije, Kluba ili drugim prijateljima, pokušavajući zaboraviti svakidašnje probleme i obaveze te se malo opustiti. Danas je teško za nekoga reći da je najbolji prijatelj. Kako kažu: “Na muci se poznaju junaci”. Ipak, izdvojio bih prijatelje iz Kluba i Reprezentacije te, naravno, nekoliko ljudi van tog kruga.
Asim Medić: Teško je kad izgubiš utakmicu, a kamoli dio tijela
– Sjedećom odbojkom se bavim jubilarnih 20 godina. Počeo sam 1995., dvije godine nakon ranjavanja. Teško je preborojati sve medalje koje sam osvojio s Reprezentacijom. Mi brojimo olimpijade. Od Sidneja 2000. godine pa sve do sada. Čekamo ovu petu u Rio de Jeneiru – priča nam Asim i više je nego jasno da svi ovi momci svoju veliku snagu crpe iz pripadnosti Reprezentaciji u sjedećoj odbojci i svome timu a njegov je „Spid“ oduvijek.
Asim je od malih nogu njegovao ljubav prema sportu. Prije ranjavanja se bavio streljaštvom a nakon što je sanirao najljuće rane prijatelj ge pozvao da se priključi „Spidu“. Nagovarali su ga, isticali njegove kvalitete, visinu, činjenicu da je ljevak. Na koncu je pristao da dođe na trening.
– Imao sam hiljadu dilema. Kako ću igrati sjedeći, na šta će to ličiti… Sad jedva čekam trening.
Vedrim raspoloženjem održavaju duh zdravim. I to je neophodno zbog njih samih, ali i generacija koje dolaze, smatra Asim.
– Ne ide uvijek lako, ne pristaju svi koje pozovemo da nam se pridruže. Ponekad je teško doći pogledati, a kamoli se skinuti i pristupiti toj sjedećoj igri.
Ranjen je u Sarajevu gelerom granate u nogu 1993. godine. Kažu da je to bila jedna od najtežih rana u opkoljenom gradu. Pokidana mu je mišićna masa s noge. Nakon više operacija i tretmana uspio je da se vrati “normanom” životu… Teško je bilo privići se na novo stanje.
– Teško je kad izgubiš utakmicu, a kamoli dio tijela. Iako, kako bi se to kod nas vedro reklo: najbolje sam još prošao među njima. Živjeti se mora – kaže.
Osim što je njegov status veteranski, još je u prvoj postavi i trudi se ostati… Bilo je stotine radovanja i uvijek su kao prvi put kada osvoje nešto važno. Iako važi za najzabavnije u ekipi, nije sklon pretjeranom radovanju. Valjda je do srži uveden u bosansku filozofiju, koja kaže da se višak radosti mora negdje naplatiti.
Asim se posljednjih godina bavi ugostiteljstvom i uspijeva namiriti životne troškove. A to što je tata desetogodišnjaka ga dodatno motivira na borbu.
– Nije da pada s neba, svima nam se boriti, ali zadovoljan sam. Ipak, i za taj dio svog života moram zahvaliti sjedećoj odbojci, uspjehu koji smo napravili, koji za nas uvijek znači neke pogodnosti.
Svaki od ovih momaka ima neku svoju životnu priču, ali ono što je istovjetno za sve su želje. Završavajući razgovor sa svakim od njih, na kraju smo pitali o željama za narednu godinu. Kao po komadi, one su povezane s uspjehom Reprezentacije.
– Pred nama su Paraolimpijske igre u Riju, one počinju 05. septembra. To za nas znači mnogo utakmica i priprema. Već imamo pozive. Posljednji je iz Brazila. Zove nas tamošnja reprezentacija da tamo boravimo o njihovom trošku, samo je prevoz naš, ali on je i najskuplji za Brazil. Njemačka reprezentacija se, također, plasirala na Prvenstvo, to znači da će biti još kontrolnih mečeva. Pred nama je uzbudljiva godina.
Kad je riječ o statusu Reprezentacije i klubova, još nisu našli rješenja koja ih sljeduju po Zakonu o sportu. Ipak, očekuju da će iduća godina biti prekretnica i nadaju se još jednom velikom uspijehu.
Ermin Jusufović: Granice postoje samo u glavi
Nije ni napunio 16 godina, ali jeste glavu svim tim silnim željama i velikim i dostižnim planovima kako samo umije mlad čovjek. U njegovoj porodici se oduvijek puno i časno radilo. I taj je dan bio takav. Otac mu je dao zaduženja i Ermin je požurio da ih obavi. Poslije bi vrijeme provodio s prijateljima.
Ti poljoprovredni radovi su se obavljali na nekadašnjoj liniji razgraničenja naših i njihovih. Šta ćeš, čovjek kad kupuje zemlju ne zna hoće li se na njoj ratovati i gdje će se rovovi kopati. Iako je baš na tom mjestu dvije godine ranije stradao Erminov brat blizanac (srećom lakše), život je neumoljivo tjerao na rad.
Ko zna o čemu je razmišljao tadašnji tinejdžer, a današnji proslavljeni igrač Reprezentacije u sjedećoj odbojci kad je čuo smrtonosni klik ispod nogu. Protivpješadijska mina. Slijedila je zaglušujuća buka i puno krvi.
– Teško mi se bilo privići da više nemam nogu. Sa 16 godina imate neke planove u životu. Nakon te nesreće trebalo je život postaviti ispočetka i bilo je teško sve do prve proteze, dakle prvih šest mjeseci. Bilo je ubitačno teško. Puno neprospavanih noći, suza… ma svega.
Međutim, s prvom protezom život je krenuo ka normalizaciji. Nastavio je školovanje.
– Do tada moj brat blizanac Armin mi je bio i desna noga koje nemam i desna ruka. Teško je bilo pohađati nastavu, nositi knjige, bio je moj apsolutni asistent dok nisam dobio protezu.
Odbojkom se bavi od 1998. godine. U klubu je SKISO „Sinovi Bosne Lukavac“, a u Reprezentaciji od 2001. godine. Zajedno s momcima je bio na tri olimpijade, osvojio je dva zlata i jedno srebro.
Završio je srednju Elektrotehničku školu, a kasnije višu i visoku trenersku i na koncu magistrirao na Fakultetu sporta u Sarajevu. Magistar je menadžmenta u sportu. U klubu u Lukavcu je tim menadžer.
Ermin je i otac dvoje djece. Namik ima osam, a Naida jednu godinu.
– Vjerovatno me gusto ispunjen raspored drži u dobrom psihičkom stanju. Aktivan sam i u jednom sportskom savezu u Lukavcu, kulturno-umjetničkom društvu… Imam prilično ispunjen život, tako da nemam vremena za tamne strane.
Kad želi šta želi, pitali smo.
– Zdravlja prvo, naravno. Sve ostale želje su u Rio de Jeneiru. U ovom trenutku mi smo vlasnici svjetskog, evropskog i paraolimpijskog zlata. Želimo da tako ostane – kaže na kraju Ermin.
Safet Alibašić: Ismijavali su me što se bavim sjedećom odbojkom, isti ti mi sada traže dres na dar
Dok šeta s jednogodišnjom kćerkicom Ajlom sarajevskim parkovima, što mu je omiljena aktivnost, Safet se često sjeti svog djetinjstva.
Teška vrela kugla ponovo i nakratko ponovo ispuni njegovu utrobu. Pred njim je dječak od 12,13 godina, željan trčanja, igre loptom… oko njega su djeca okrutna onako kako to djeca znaju biti. Bez pretjerane samilosti na svog drugara koji je stao na minu.
– Stopalo sam izgubio dok sam obilazio porodičnu kuću, koja je u potpunosti bila uništena – kaže Safet.
Bilo je to 1994. godine, stao je na minu koja mu je uništila petu. Tada je imao 12 godina i bilo mu je teško prihvatiti novo stanje.
– Pogotovo kad sam shvatio da sa svojim vršnjacima više neće moći učestvovati u svim aktivnostima, posebno u tjelesnom odgoju. U početku je bilo jako teško. Vršnjaci me nisu prihvatili adekvatno, čak su me u početku ismijavali zbog toga što treniram sjedeću odbojku.
Odbojka je u njegov život ušla 1997. godine, a član je Reprezentacije od 2001. godine. Inače je član kluba SDI “Spid”.
Jedan je od najboljih smečera na svijetu i oni dječaci iz Safetovog komšiluka koji su ga ismijavali zbog toga što se bavi sjedećom odbojkom, sada od njega traže dres s potpisom.
– Raduje me svaki pozitivan rezultat naše zemlje nebitno u kojem segmentu, naravno da se posebno radujem svim sportskim uspjesima, jer znam i razumijem svakog sportistu i znam kako je teško doći do uspjeha.
Dani imaju svoju rutinu. Ustajanje u šest ujutro, slijede kućne jutarnje obaveze, spremanje, trening fitnessa, posao s kojeg pravac odlazi na trening s odbojkašima. Najljepše su večeri s porodicom i kćerkicom Ajlom koja strpljivo čeka svoje vrijeme s tatom.
– Ranjen sam sa 12 godina, tako da je ostalo mnogo toga za čim mogu žaliti, ali šta mogu život ide dalje i ne treba se okretati unazad. Pogled naprijed i prema budućnosti je jedini ispravan za mentalno zdravlje. Naravno da sam kao dječak žalio za trčanjem sa svojim vršnjacima, za loptom, igrom… Često sada kroz igru s kćerkom nadoknađujem svoje propuštene igre.
Safet je među saigračima i prijateljima poznat kao inicijator druženja. Uvijek pokušava da nađe vremena za svoje društvo i prijatelje.
– Gledanje utakmica nam je omiljena aktivnost i naprosto je šteta kad prođe bez roštilja – uz smijeh završavamo priču sa Safetom.