Postoje ljudi od pera kojih vam je malo, koliko god da ogole sebe u onome što pišu. Od njih uvijek želite još! Jedan od takvih je Abdulah Sidran. I u svojoj 72. godini on nas podsjeća na borbe običnih ljudi. On ne da, kroz ono što piše i što javno govori da zametnemo njihove sudbine. Tako mi ne zaboravljamo ni Dijanu Milić, ni Irinu Lovrić, ni Sekulu Stanića, čestitog ljekara u Foči, koji je devedesetih godina u znak suosjećanja s tragedijom koja je zadesila njegove prve komšije, muslimane, sam do temelja spalio svoju kuću!
– U mom primjeru tajne nema, ja sam dio tog svijeta. Kad bi mi sad iz Hollywooda u koferu donijeli pet miliona i rekli: “De, napiši jedan veliki film na liniji ‘Velikoga Gatsbyja'”, tih pet miliona maraka bi propalo. Ne bih znao napisati, jer ne pripadam tom svijetu. Čvrst sam u uvjerenju da biti dobar možeš samo u onom u čemu si suveren. Moram najbolje poznavati materiju da bih o njoj napisao najbolju moguću stvar. Kako ću pisati o svijetu plemića i aristokracije, kad tome primirisao nisam, a kad god sam primirisao, zgadilo mi se. Prema tome, daj ti meni moj mali svijet, ja njega najbolje razumijem – objašnjava Sidran svoju zainteresiranost običnim čovjekom.
Razgovaramo u njegovom sarajevskom domu, udaljenom tek koju minutu hoda od najveće zdravstvene ustanove u našoj zemlji KCUS-a. Tri bajpasa, dva karcinoma, dijabetes i, kako on sam kaže, bolesno desno oko, na koje praktično i ne vidi, stalo je u njegov liječnički karton. Supruga Sabija je u vrijeme naše posjete slavila rođendan. Šezdeset i drugi. Dvadeset godina su zajedno i njoj, napominje nam, duguje svoj život!
Avdo, duboko zagazio u penzionerske dane, i dalje piše zavidnim intenzitetom. Posljednji naslov „Oranje mora”, zbirka je odabranih kolumni koje je pisao za “Dnevni avaz” u rubrici „Na granici”. Naziv knjige upućuje na pesimističan zaključak o besmislu društvenog angažmana, u ovom slučaju pisanju komentara na političke i druge događaje s kojima živimo.
Ipak, dok metaforički govori o knjigama kao o porukama u boci, s veoma malim izgledima da će doći do ruku onih kojima su namijenjene, Sidran nas podsjeća kako je čovjek i biće nade. I kad zna da ne može sačuvati glavu i da svemu onome što je napravio i potomstvu ostavio nema duga vijeka ni opstanka, čovjek u sebi rovi neku snagu, kopa, nalazi i djeluje.
Kakvu moć knjiga ima danas?
– Samo nedovoljno pametan pisac, ili pisac nižeg reda, ili pisac profiter, računa na njenu trenutnu djelotvornost. Knjige su tempirane bombe koje stoljećima stoje kojekuda, a onda povuku za sobom mase generacija. Milione ljudi. Čak i pisci koji ne moraju biti naša simpatija, 100 godina mrtvi. Hermann Hesse još vaspitava generacije. Ne mogu proći kroz doba pretpuberteta, puberteta ili rane mladosti, a da im on ne bude neka vrsta kultne knjige, ili Joyce ili Salinger, naprimjer. Da se razumijemo, ovdje govorim o beletristici, lijepoj književnosti, onome čime se ja bavim, što jedino praktično umijem maksimalno dobro raditi. Nikad ne smijemo pomisliti da govorimo o knjizi uopće, jer je jedan „Komunistički manifest” od svojih 48 stranica, ne znam bi li se, prema standardima UNESCO-a, mogao smatrati knjigom uopšte, prevrnuo svijet.
Važite za jednog od najboljih pjesnika i književnika, akademik ste i scenarist nagrađivan domaćim i inozemnim priznanjima. Koliko čovjek Vaše biografije danas radi i piše zato što mora, a koliko zato što bez pisanja ne može?
– Govorim za novinu koja ima zadatak da ljudima olakšava, a ne otežava život, a sada ulazimo u područje jedne vrlo grube i teške socijalne problematike. U meni se znala javiti potreba da ošamarim onoga koji me pita na čemu sad radim. Radim na onome što se naplaćuje. Nisam jedan, stotine nas je takvih, koji žive na tragično težak način penzionera. U državi koja ni u jednom svom segmentu ne obavlja svoje socijalne funkcije na način koji bi bio iole prihvatljiv i pristojan. U Bosni postoji između 25 i 30 hiljada ljudi koji imaju pravo na privilegovane, odnosno posebne penzije zaslužnih građana, međutim, među tih 25 i 30 hiljada ljudi nema nijednog naučnog radnika, nijednog umjetnika, nijednog koji bi bio iz svijeta kojem ja pripadam. To ljudi ne vjeruju. Kada ulažeš napore da se te stvari institucionalno mijenjaju, nailaziš na slijeganje ramenima i odgovor: „Šta ćeš, Sidrane, opšta je situacija takva”.
Sa svoje 72 godine imam tako bijednu penziju da od nje ne mogu platiti ni petinu režija. Prema tome, moram raditi da bih zaradio još deset svojih penzija, da bih imao dvije potrošačke korpe. Umio sam svašta raditi, od reklama, kataloga, monografija…, sve su to poslovi koji traže vrijeme i koncentraciju, ali koji nisu preteški, međutim, i njih je sve manje. I praktično, moj glavni zadatak je borba za preživljavanje. Pisanje je nešto što mi je posljednje na umu kao stvar vlastitog izbora. Pišem zato što moram i pišem onda kad moram.
I tu iznimka postoji, a ona se odnosi na poeziju, koja nije stvar vlastite volje. U svijetu poezije stvarima ne upravljaju nama poznate sile. Poezija nije od ovog svijeta. Poezija je neko čudo. Pjesme pišem kad mi dođu, ja ih čujem u zraku, ili osjetim melodiju, ili jednu sintagmu i onda su dovoljne, obično dvije, tri seanse sjedenja uz kompjuter da se uobliče u konačnu formu.
Godine 1992., imali ste priliku otići u izvjesnost, u Pariz, gdje Vas je čekao plaćen troiposoban stan blizu Saint Germaina, predugovor vrijedan sto hiljada dolara, u njemu stavka o dnevnom džeparcu od 500 franaka, ali ste svejedno ponudu odbili, jer Vam je, priznali ste svojevremeno, važnije bilo u tom periodu biti u Bosni. Žalite li ikada zbog te odluke?
– Znao sam da tamo ništa ne bih napisao. Takav sam karakter. Kako ću sjediti u Parizu, baviti se scenaristikom, dok mi u Bosni u ratu umiru brat, otac, majka? Ja bih se sedmi dan ubio.
Godinama upozoravate na potrebu sređivanja stanja u kulturi u našoj zemlji i godinama kritizirate način rada PEN Centra. Nedavno smo svjedočili i nezadovoljstvu jednog broja kulturnih radnika zbog odluke Federalnog ministarstva kulture i sporta o raspodjeli budžetskih sredstava. Bili su ujedinjeni u ocjeni kako je više novca iz budžeta otišlo prema Hercegovini, nego prema Sarajevu. Na tom tragu Vas želim pitati kakvo je stanje u kulturi danas?
– Stanje je kakvo je i u svemu drugom, katastrofalno. Kad je riječ o PEN Centru, on je ratni plijen jedne književničke grupe putem kojeg ostvaruju svoje interese, da ne ulazimo u to koje vrste interesa. Mene koji sam ga osnovao ne puštaju u članstvo i prave sprdnju s tim, i ja ih bez ikakvog ustručavanja smatram bandom. To je sarajevska petočlana književna banda.
PEN je jedna zgodna institucija zato što jedina ima međunarodni kredibilitet. Dio je svjetskog PEN udruženja i ima svoju planetarnu vertikalu, horizontalu i infrastrukturu. I u našim okolnostima ovaj PEN funkcioniše praktično kao Ministarstvo inozemnih poslova za kulturu. Kada je riječ o raspodjeli budžetskih sredstava, ostario sam i u mnogim stvarima sam pogubio uvide, pa ne bih imao pravo o tome mnogo govoriti, ali i s Marsa kad bih gledao zapazio bih jednu neobičnu činjenicu; ogromne pare za ogromne gluposti dobijali su upravo ovi koji se sada bune i koji će opet dobiti najviše.
To je ta grupa koju ja zovem sarajevskom književnom ili kuturnom mafijom. Moj rat je privatna stvar, oni su suviše jaki da bi iko javno stao na moju stranu ili išao u neku pobunu, pa mi šalju poruke podrške putem sms-ova, i kompjutera. Svi misle da su nezamjenjivi, koga kod spomenete iz struktura, ustanovit ćete da je funkciju radio 15 godina, 12 godina, 18 godina, dakle, struktura u kojoj je u cijelosti na djelu deviza hrvatskoga generala Ljube Ćesića Rojsa koja glasi: „Ko je šta jamio, jamio je”. U svakom smislu, prema mojim mjerilima, stvar je dramatično gora nego što je bila.
Kako izgleda Vaša svakodnevica? Šta ujutro prvo čitate?
– Ujutro kad ustanem, prvo čitam Facebook. I suprugu sam zarazio ovom mrežom (smijeh). Ne bih grdio Facebook, još sam u fazi u kojoj ocjenjujem da je osamdeset posto od njega koristi, a dvadeset posto onoga što škodi i što nije dobro. S liste prijatelja vrlo brzo brišem one koji mi svaki drugi dan pokazuju novu šminku, frizuru, garderobu. Trebalo bi napraviti neki poseban kanal samo za objavljivanje takvog sadržaja. Uživam gledati humorističke klipove, a od svega mi je najdraže, i žalio bih da sam umro a da nisam vidio one klipove koji pokazuju prirodnost ljubavi i normalnog odnosa između drukčijih rasa, kada vuk spašava vrapca, mačka ribu, ili kako lavica, koja je krenula da ga pojede, pa u njoj proradio majčinski instinkt, počne lizati lane i štititi ga od drugih lavova.
Ne tako davno svjedočili smo upadu policijskih snaga u redakciju sarajevskog portala „Klix”, duge cijevi prije nekoliko dana vidjeli su na svojim radnim mjestima i novinari svih „Avazovih” izdanja. Kako komentirate ovakvo tretiranje novinarske službe?
– Da sam novinar, sigurno bih tražio najoštriji vid i način reagovanja. Za mene pisanja saopštenja više ne znače ništa. Najlakše je meni staviti mikrofon da nešto kažem, ali ja nisam ta adresa. Ova pitanja treba postaviti na drugim mjestima. Neko postoji ko je taj nalog izdao, još nigdje nismo pročitali to ime. Unutar policijskih i sličnih struktura, prema ustrojstvu kakvo je naše, ništa se ne radi bez tri potpisa. Te ljude treba pitati da obrazlože odluku, saglasnost ili šta je već dato, da na jednu redakciju pošalje ljude naoružane dugim cijevima.
KAKO SAM PISAO SCENARIJ ZA FILM “KUDUZ”
Avdin stvaralački put kao filmskog pisca, pjesnika i književnika uopće, toliko je bogat da ne može stati u samo jedan intervju. No, o jednom filmskom klasiku, kakav „Kuduz” zasigurno jeste, a za koji je pisao scenarij, odvojili smo posebno vrijeme za razgovor. U njemu nam je prepričao zgode u kojima je svoje mjesto našla strast s kojom je naš sagovornik poodavno raskrstio.
– Konobari su znali da sam bio uvaženi pijanac. Poštovan pijanac. Nije bilo nikakvih improvizacija u mom opijanju. Ali, kad sam ugovorom vezan, kad na radnom mjestu trebam završiti posao, nema sile da me neko može natjerati na piće. Međutim, mora me se izolovati od druženja i situacija koje proizvode pobudu. Ademir (Kenović,op.a) me smjestio u hotel. Konobari mi nude piće. Ja neću. Ujutro ustanem u pet sati, šetam gore po Babinom dolu, kod hotela “Maršal” je prekrasna visoravan, i napišem deset scena bez papira i olovke. Smislim ih u glavi. Ademir mi dolazi svakih sedam, osam dana da vidi dokle sam došao, šta sam uradio… I jednom je primijetio zastoj u mom pisanju. Smješka se, zna ljudske karaktere odlično. Ne može, zakočilo, 16 dana, meni dovde došlo. Kaže on meni: “Šta ti misliš, da mi malo skoknemo do Sarajeva, da se ti malo opustiš?”. Skočim ja, poljubim ga, nisam stvari ni uzimao. I ostavi me u Klubu književnika. Tu mi je bilo najbolje.
Nakon tog opuštanja slijedi temeljito mahmuranje. To znači pet, šest, sedam, osam dana, nema ni cigare nit’ ičeg sličnog. Znao sam tokom dva ili tri dana popiti po sedam osam litara mlijeka. Onda se ponovo uspravljaš, dolaziš kao nov čovjek, koji je nakratko umro, odmorio se, napunio baterije i sada nastavlja dalje. Tako je moje pisanje „Kuduza” trajalo dva puta po 20 dana. Nedžad Begović je bio asistent režije na filmu. Njegov talent, kakav je sad i kakav je zadnjih 25, 30 godina, neizmjerno mi se sviđa.
TREBA MI RAVNOPRAVAN ČITALAC
– Ne želim biti popularni pisac, čovjek koji pripada svojim životom tako duboko, kao što ja mislim za sebe da pripadam književnosti, otima svoju knjigu iz ruku prosječnog i ispod prosječnog čitaoca. Ja to ne volim, meni treba ravnopravan, barem tu negdje čitalac i ako treba ići ka njemu, ja ću to raditi onako kako ja hoću, a ne kako mi naređuje trenutna izdavačka moda. Bacit ću svaku svoju knjigu ako se njena rečenica ne može na klaviru odsvirat’.
IRININA BORBA
Jedno vrijeme aktuelna je bila sudbina Irine Lovrić, istinske heroine bh. društva. No, ignoriranje njene borbe je evidentno i, ukoliko se nastavi, čini se kako će sve što je do sada uradila biti Sizifov posao. Šta ovakav tretman jedne žene govori o svima nama?
– Kao pisac, ja arhiviram izreske iz novina, i dobro sam pamtio slučaj iz 2010.- 2011. godine, kad je u Tuzli, u sličnim okolnostima, pod osvetničkom represijom onih koje je prijavila umrla tužiteljica Dijana Milić. Još kad sam vidio neke sličnosti u fizičkoj iscrpljenosti i slomljenosti, poskočio sam s puno entuzijazma. Znajući otprije desetke drugih primjera jalovosti, sterilnosti, kriminaliziranosti pojedinih struktura unutar našeg pravosuđa, vrisnuo sam, ne bih li na slučaj Irine Lovrić skrenuo maksimalnu moguću pažnju javnosti. Nekoliko mjeseci meni se činilo da je s njom gotova stvar i da će se u Sarajevu ponoviti tragični slučaj Dijana Milić.
To bi bilo jezivo. Mi smo postali i kućni prijatelji. Njeni poslovi i borbe strahovito su umnožene, široke, duboke, da ja to više i ne mogu stići pratiti. Ono što je bila moja funkcija, da kao ličnost od nekog javnog formata učinim to sam učinio. Kad sam osjetio da sam tu vrstu svojih mogućnosti i snaga iscrpio, ocijenio sam da je vrijeme da se malčice izmaknem. Mada, koliko se može vidjeti, tu dobra još nema. Ta sila protiv koje se ona bori nemjerljivo je jaka, strašna, da se prepadneš. I to je jedan od razloga zbog kojih ne možemo biti sretni. Kako može pobijediti jedna Irina Lovrić jednu aždahu od združene korupcije unutar policije, pravosuđa, vlasti…? Neka joj je dragi Bog na pomoći.