“Bosna je zemlja prepuna čari, trepeta šuma i bljeska vode, brda joj kite gradovi stari,
nad njima sinji oblaci brode. Čini se, to je začaran kraj kroz koji vilu progoni zmaj… Duboke gore svečano ćute u mirnoj sjenci, bez ljudskog zova i medo tapa niz tajne pute, a obnoć huče premudra sova. Na proplancima, sve ti se čini, igraju vile na mjesečini.”
Bila je to vizija zemlje Bosne kakvu je imao veliki dječiji pjesnik Branko Ćopić (1915-1984). Ćopić je napravio velike poteze u životu. Od težačkog djeteta rođenog na obroncima Grmeča, Ćopić je postao jedno od najznačanijih književnih pera u Jugoslaviji, svakako najznačiji dječiji pisac tog perioda, te nezaobilazna ličnost u kulturnom i javnom životu svog vremena.
Bio je tužni protagonist socijalističke epohe. Uveseljavao je društvo i svijet, usrećivao radne ljude i građane, a da njega nije imao ko da usreći ni razveseli. Ćopić jedini nije imao Branka Ćopića, da oplemeni njegovu ljudsku tugu, nasmije ga i razonodi. Poživio je u toj tami, tmastoj i ledenoj, u slutnji ludosti i besmisla, obećanja novog nacionalističkog klanja. Kažu da je bolovao od depresije, i da se zato 26. marta 1984. vinuo s onoga beogradskog mosta, koji svaki put automobilom prelaziš kada stižeš u ovaj grad. Dok se pred tobom rastvara Beograd, pred očima ti je, u glavi, prilika Branka Ćopića koji prekoračuje ogradu. Uvijek se njega sjetiš, mora tako biti – pisao je prošle godine Miljenko Jergović, na tridesetu godišnjicu najpoznatijeg samoubilačkog čina u SFRJ.
Da li je Ćopić bio četnik?
Zbog čega je zaista Ćopić skočio s beogradskog mosta ni danas nije sasvim jasno? Je li zaista bio depresivan, da li ga je mučio tihi sukob s režimskim kerberima koji su mu spočitavali pisanje o temi koju možda nije trebalo spominjati, poput odličnog romana “Prolom” ili zagonetne pripovjetke “Jeretička priča”? Ili je krećući se u važnim beogradskim krugovima, bliskih vojsci i političkom vrhu, saznao šta se sprema njegovoj Jugoslaviji, njegovoj Bosni, njegovom kraju ispod Grmeča i njegovom narodu.
Deset godina nakon što je Branko Ćopić odlučio da mu je dosta svega, svijet je ugledao film “Magareće godine”, rađen prema motivima divnog romana za djecu. Posljednja rečenica u filmu nije pripadala Ćopiću. Napisali su je autori filma. Da je 1994. Branko Čopić bio živ, on bi tu rečenicu napisao baš tako.
– A onda je došao rat i ja i svi mi moji drugovi smo se našli na pravoj strani. Ja sam postao najpoznatiji dječiji pjesnik u Jugoslaviji, a onda sam jednog dana skočio s Mosta… Da ne doživom jedan rat u kojem sam izgubio sve svoje čitatelje – kaže fantastična naracija Radeta Šerbedžije od koje stresa jeza.
U vrijeme kada je u ratom sprženu BiH, gdje su vijesti iz svijeta stizale sporo, došlo informacija da je u Francuskoj završen, montiran i premijerno prikazan ovaj divni film, na onome što se zvalo “slobodna teritorija”, neki mediji su iznosili priče o nekom drugom i drugačijem Branku Ćopiću. O Ćopiću koji je bio četnik, u ideološkom i fizičkom smislu.
Tako je Ćopić napravio puni krug. Ni kriv, ni dužan, od rodoljubnog pjesnika, romantičara, postao je potencijalni zločinac, palikuća, koljač bošnjačke nejači, velikosrbin i najteže kvalifikacije koju Bošnjaci mogu dodijeliti nekom. Proglašen je četnikom. Bez i jednog validnog dokaza, bez izjave, slike u šubari. Komentar je preuzet izvorno.
– Branko Ćopić bio je dvije godine rata do 1943. kao i većina Srba iz BOSANSKE KRAJINE u ČETNICIMA. Dobio je nervni slom jer je ovo javno procurilo iz Francuske, to jest iz SANU-a. Pošto Branko nije htio pristupiti Miloševićevoj i Ćosićevoj SANU tih dana. Međutim, onaj ko čita Ćopića kod njega vrijedi samo dječija literatura o žapcima i djetlićima. LAZAR MAČAK treba pojasniti ko je, šta je taj dječiji lik. LAZAR MAČAK iz djetinjstva je legendarni četnik… Prijan Lijan je srednjovjekovna psihologija Hajduka protiv Turčina. Pa Delije na Bihaću. Ratni izvještaji se poklapaju s napredovanjima Ćopićevih partizana, to jest četnika. Kakve je to buduće ličnosti od djece stvarao Ćopić? Ćopića treba reducirati što ne vide naši imbecilni književni stručnjaci i obrazovni sistem” – pišu domaći internet-ratnici i sveznalice.
Nakon rata, kada su se malo glave ohladile i kada su knjige prestale biti ogrjev za loženje i motanje duhana, Ćopić se vratio u lektiru, ne i u javni život i u javnu riječ. Tako je pjesnik Branko Ćopić umro drugi put, kao kolateralna šteta fenomena mržnje u ovoj zemlji. Zemlje u kojoj vas jedan dan slave i kunu se u vas, o drugi dan vas pljuju, proglašavaju “zlom”, nabadaju na kolac i zapale vam kuću. Simbolično, od rodne kuće Branka Ćopića u njegovim Hašanima ostao je tek jedan zid.
Derviš Sušić: Čovjek kojeg je pojeo dan
Treba biti pošten i priznati da u posljednjih stotinjak godina, a ove godine je gotovo nečujno obilježeno stoljeće od rođenja Branka Čopića, niko nije tako lijepo pisao o Bosni kao sam Ćopić. Ne samo kroz jednu ili dvije pjesme ili jednu knjigu, nego kroz cijeli opus.
– Duboke gore svečano ćute u mirnoj sjenci, bez ljudskog zova, tu medo tapa niz tajne pute, a obnoć huče premudra sova. Na proplancima, sve ti se čini, igraju vile na mjesečini. A vjeverice – uz trku mnogu – repova trista, hiljadu nogu na glavu Bosnu staviti mogu. I duh rudarski s punom paradom: s pijukom, lampom i dugom bradom u kristal kucka, kamenje para, kroz Bosnu traži rudišta stara, pod zemljom brdo gvozdeno buši, uz vreli izvor obojke suši – pisao je Ćopić.
Njegova Bosna je zahuktala Una i vodenice na njoj, romatični Bihać i njegove ulice, mala “njegova” iz Bosanke Krupe, bašte boje šljeza, zelene livade na obroncima Grmeča, bezbrižna bosonoga djetinjstva u kojima se otkrivaju tajne šume, lovi riba u bistrom potoku i slušaju djedove bajke.
Za Ćopića je Bosna bila bajka koju je pisao cijeli život. Iako je skoro 40 godina živio u Beogradu, o tom velikom gradu pisao je jako malo. Pisao je o leptirovima, mirisnim livadama svojih Hašana, o svojim prostodušnim, poštenim i ters Krajišnicima i to na vrlo lijep način. Takav čovjek nije mogao mrziti ovu zemlju. Zemlju u kojoj mrziti nekoga ili nešto znači da nekoga drugog volite i smatrate svojim.
O toj i takvoj Bosni, ne bajkovitoj i mirisinoj kao kod Ćopića, nego zemlji koja je ovozemaljska verzija Tamnog Vilajeta, zemlji tvrdoglavih ljudi, krupnih promašaja i sitnih interesa, zemlji straha od samih sebe, zemlji ljudi u kojoj svaki mrak može biti posljednji, pisao je Derviš Sušić, najpotcjenjenije veliko ime domaće književnosti.
Prosječan čovjek u ovoj čudnoj zemlji ne zna ko je (bio) Derviš Sušić. Ne zna kako je izgledao, šta je govorio, kuda je hodao, ko mu je bila žena, kakvo je auto vozio i kakav je kroj odijela preferirao. Derviš Sušić je bio ters i to veliki, pravi ters, bosanski.
– Rekoh, neke su mi knjige upale u zvaničnu lektiru. Molim profesore da učenicima ne dijele jedinice (ili studentima petice), što nisu znali odgovoriti kada sam i gdje rođen, kada sam živio i šta sam napisao, a pogotovo neka ne postavljaju ovo pitanje “šta je pisac htio time da kaže”?”! Dopustite djeci i da bace knjigu ako im se ne dopada. Ne uzmite im to za zlo…
Ostavite čovjeku, bez obzira na njegov uzrast, slobodu da bira, prinuda u čitanju najbolji je način da budući građanin radije gleda i EPP na televiziji nego da čita lijepu knjigu… Za daleku stogodišnjicu želim izdavaču živog genija čijim će se djelom mjeriti razmeđa književnih epoha. Nama je bilo suđeno da ovih godina i ovako počinjemo. Imamo razloga za ponos i radost već u samom riziku otpočinjanja. Hoće li nas Engelsova “Ironija istorije” kazniti zaboravom ili kiselim smiješkom praštanja zbog početničkih zabluda, nije na nama da odgonetamo – pisao je u julu 1980. Derviš Sušić u pogovoru svoje genijalne knjige “Hodža Strah”.
Danas, 35 godina nakon što je Sušić odložio olovku, može konstatovati sljedeće: Da je učenje Friedricha Engelsa završilo na smetljištu historije, da Tuzlanski univerzitet više ne izdaje knjige i da je Derviš Sušić gurnut u zaborav. Niko kao Sušić nije plastičnije opisivao ovdašanje ljude, njihovu prostodušnost i razumljivu pokvarenost, njihovu naivnost i spremnost da se gine za tuđe interese, da se mrzi na onaj jedinstveni bosanski način, da se mazohistički voli ta svoja “Bosnica” mada svojoj djeci nije ništa dala.
– Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.
Svuda opasnost od drugog obično reži s granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika…
Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve uspjelo da podvuče u razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam…
Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni – bolni su iskreni citati iz knjige Hodža Strah.
Sušić ne samo da nevjerovatno precizno detektovao najslabije tačke naroda kojem je pripadao i zemlje koju je volio, on je bio i vidovit.
– Doći će Beč. Ili on ili neko drugi u njegovo ime. Naša groblja će preorati. Naša poimanja isprevrtati. Naše svetinja proglasiti ili grešnim ili smiješnim. I bog i Bosna zvat će se drugačije. Za prošlost će nam nametnuti šutnju od stida, za budućnost pristanak prisilno usrećenog. Neki potomak Koluhija pod švapskim škljakom izdirat će se na svoje švapski… Ili na Stambol u ime Beča udarati. A srećan neće biti, kao što ni ja nisam bio. Kakva je moja krivica što će do toga morati doći?
Baš kao što je i Sušić predvidio, a bio je izrazito vidovid kada su buduće prilike u njegovoj Bosni u pitanju, u Bosnu je došao “Beč”. Ovom zemljom sada upravljaju bečki penzioner Valentin Inzko i bečke banke čije kamate, hipoteke, provizije, kartice i opomene određuju ritam i intenzitet naših života. Na taj Beč u koji bi se danas preselio svaki Bosanac i Hercegovac i zbog pasoša se odrekao i imena i djedovine, jurišali su Bošnjaci te sudbonosne 1683. napadali Beč i divili mu se.
– Eto šta je bilo pod Bečom! Pa se na drumu prisjetio da im je pričao kako je s društvom s jednim vještim Jermeninom nekoliko puta ulazio u opsađeni Beč, sijelio sa soldatima i njihovom starješinama, kazivao zabezeknutim pijancima kakvi su ti ljudi i kakve su im žene i kako su ih obične Bečlije, primivši ih na vjeru, pitali: “pa dobro šta vi hoćete, zar baš želite naše mrtve glave” i još svašta pitali i pićem nutkali, on je na tim sijelima uglavnom ćutao, čuvajući leđa, gledajući, slušajući, pamteći, a pamti i sad, drugi svijet, ali ljudskiji svijet, dućani im bolji i čaršija im čistija i žitelji im se bolje nose i polja ima rodnija i urednija… – pisao je Sušić
Kao vidovit ćovjek, Sušić je vidio gdje to ide njegova Bosna, vidio se kako se prevara u blatnu livadu oko bijednih kućica u koje se ljudi zatvaraju s prvima mrakom u strahu od vlasti i razbojnika, što u Bosni dođe nekako na isto. U Bosni je činovnik mali Bog, kako nekad, tako i danas.
– Govorio je meni moj babo Hadži Numanbeg Pilavija: sine Abdulahu, magarčino moja nedotupavna, od tebe se ni metar čestite opute za opanke ne može isukati. Toliko vrijediš. Šta god radiš, brži su ti kuskuni od samara. Ali će tebe tvoj babo pretesati u domaćina, hoće, tako mi ove šake i koca u ogradi. Pa ćeš ti, sine, činovnik da postaneš.
Mjesečna plata, mada nije nešto naročito, teče sigurno, treba samo Boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadređenog da slušaš. Biti činovnik, velik je rahatluk. Ćutiš, pišeš, ćutiš, hartiju mrciš, a hartija državna, i tinta državna. Cvrljaš što ti narede. To je sva mudrost i napor. Rugvac ne možeš biti, ne znaš sticati nešto iz nečega. Politikom se ne smiješ baviti jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlašću prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajdučiju. Za kakvog učenjaka nisi, debele gubice i nemirne oči otkrivaju da bi sve ćitabe prodao za jednu sisu pušteničku. Marš u kuhinju. Bićeš činovnik – pisao je Sušić u “Uhodama”.
Kao vrstan ters, Sušić nije štedio nikoga, kritizirajući i vlastiti narod i njegovu pokvarenost, učahurenost, kobnu brzopletost i naivnost. Kritizirao je komunističku kliku “Bolan Tale, gdje ćeš konja za političku govornicu”, njeno odnarođavanje i zatvaranje u vlastite zidove moći i udobnosti. Kritizirao je i svijet hodža, ono što se tada zvalo Islamska vjerska zajednica (IVZ), tu reakcionarnu, samodovoljnu kastu koja je Bošnjacima nanijela štete kao i Dražini četnici.
Dok su četnici ubijali metkom i nožem, Bošnjake je ubijala bijeda i neznanje u koju su ih gurali seoske hodže, pripovjedajući da musliman ne treba ići u “vlašku” školu. O takvoj Bosni je pisao Sušić, zamjerivši se i političkoj ljevici i reakcionarnoj i onoj manje reakcionarnoj, konzervativnoj bošnjačkoj desnici. Ljevica ga je zaboravila, desnica mu, iako je već mrtav 25 godina spočitava da je mrzio i Bosnu i Bošnjake i vjeru islam.
Tako je Sušić nestao iz naših života, gurnut je u stranu, njegove knjige rijetko se štampaju, njegove drame od početka osamdesetih rijetko se izvode. Mlađe generacije ne dijele Facebook citate s njegovim mislima, onako kao rade s lažnim Balaševićevim mudrostima ili citatima Mike Antića. Derviš Sušić, jedan od najplodnijim naših pisaca modernog doba, čovjek o kojem njegov narod danas gotovo ništa ne zna, ima na Wikipediji biografiju od sedam redova.
U Bosni je mržnja specifična, jedinstvena, tipično bosanska i na svjetlo dana izlazi na tipično naš, podmukao način. U Sarajevu, gradu u kojem svaki nekadašnji mladomuslimanski potrčko ima svoju ulicu, nema ulice Derviše Sušića. I tako može da se mrzi, kao i što je biografija u sedam redova za čovjeka koji je napisao 25 knjiga samo izraz mržnje.
Meša Selimović: Derviš i njegova druga smrt
Za razliku od Derviša Sušića. Selimović je, izleda, imao sreće. Njegovo ime nosi jedna od najvažnijih ulica u Sarajevu, njegova djela se adaptiraju za pozorište, o njima se priča, nekada dobro, nekada manje dobro, ali je važno da se priča. Njegove misli se citiraju i analiziraju, istražuju se mutni detalji njegove biografije i najvažnije pitanje od svih. Zašto je Meša Selimović otišao u Beograd i postao dio srpskog kulturnog kruga? Šta je u povjerljivim trenucima pričao s Dobricom Ćosićem? O Meši Selimoviću posljednjih mjeseci u javnosti često govori jedan neobičan, ničim izazvan čovjek.
– Nikada se u historiji književnosti nije dogodilo da čovjek u šestoj deceniji svoga života napiše remek-djelo, a do tada ničim ne da javnosti ni naslutiti talent pripovjedača u sebi. Meša je bio poznat kao profesor književnosti na glasu, a ne kao pisac. O njegovom dotadašnjem literarnom radu važila je ocjena jednog od kritičara koji napisao da je: Meša veoma pismen, ali, nažalost, bez ikakvog talenta! Kada bi se pravilo poređenje to bi bilo isto kao da fudbaler u četrdesetim godinama života, nakon dugogodišnjeg blijedog igranja nogometa u nekoj nižerazrednoj ekipi, igrom slučaja dođe u englesku Premijer ligu i na kraju sezone bude proglašen ubjedljivo najboljim igračem šampionata.
Meša Selimović je zaista pričao da piše roman naslova “Četiri zlatne ptice” posvećen njemu i njegovoj trojici braće, a zasnovan na bajkama njihove nane da će onome ko uhvati zlatnu pticu ona ispuniti želju. Rekao je doslovce: “Jedan mi je brat poginuo u ratu, drugog je ubila sušica, a trećeg mi je uzela tvrđava. Ja svoju zlatnu pticu više ne tražim”. Za njegovog najstarijeg brata Šefkiju se zna da je streljan, tačno je i da mu je drugi brat Muhamed umro od tuberkuloze, a trećeg Teufika, što nikada nije priznao, Meša je „izgubio” zbog svog pristajanja uz Dobricu Ćosića i njegovo četništvo.
Međutim, u romanu “Derviš i smrt” radnja je potpuno izmijenjena, priča je svedena na dva brata, Nurudina i Haruna, a autor romana je opisima događaja i promišljanja likova nesporno dokazao da nema veze s islamom, što se za Mehmedaliju Selimovića nikako ne može reći – priča u medijima izvjesni Sead Zubanović, koji se predstavlja kao prvi bošnjački alternativni historičar, šta god to značilo.
Ovaj nekadašnji radnik “Unioninvesta”, “Pretisa” i “Grasa”, čovjek koji od stručne spreme ima “peti stepen elektrotehnike”, te današnji hobi – historičar i hobi – književnik, danas u njemu naklonjenim medijima tvrdi da Selimović nije napisao “Derviš i smrt” i “Tvrđavu”, nego da je to za njega uradio Ivo Andrić. Penzioner Zubović može da priča šta god hoće, to je tekovina demokratije koju treba pošovati. Mešu Selimovića će buduće generacije pamtiti, Seada Zubanovića neće.
– Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti – pisao je u “Tvrđavi” Selimović.
Prevedeno na jezik iz 2015., lakše je mrziti i pljuvati mrtvog Mešu Selimovića, nego napisati nešto svoje, kreativno, vrijedno makar kao pola najlošijeg djela Meše Selimovića. Mrziti je najlakše, stvarati nešto što će odoljeti zubu vremena mnogo je teže.
Hejt naš svagdašnji
Ono što o Selimoviću priča Sead Zubanović ima svoju definiciju u neformalnom rječniku mlađih generacija. Takvo nešto danas se naziva”hejt” od engleskog glagola “hate”, što jednostavno znači mrziti. Hejt znači sipati otrov na svakoga ko ne misli kao vi, ko ne izgleda kao vi ili nekoga ko je bolji, uspješniji i važniji od vas. U današnjoj BiH mržnja se preselila na internet, društvene mreže i You Tube komentare.
Na pojedinim utjecajnim i čitanim internetskim portalima, svaka, baš svaka objava neke vijesti, bila to vijest o urodu pšenice u Argentini, izaziva gomilu nacionalističkih komentara, vrijeđanja, međusobnih prijetnji, nacionalističkih uvreda, poziva na nekakav konačan obračun. Komentari na internet portalima, forumima i društvenim mrežama zapravo su lakmus papir kakav jeste jedan današnji narod, kako on razmišlja i koliko je tolerantan.
Dva su događaja tokom 2015. pokazala kakav, zapravo, narod živi ovdje i koliko u nama ima otrovne, bezrazložne mržnje. Jedan je događaj bio koncert estradne umjetnice Azre Kolaković/Donne Ares, održan u 16. aprila u Zetri. Azra Kolaković je dugo vremena vodila i napokon dobila bitku protiv raka. Njeni sunarodnjaci, umjesto da je podrže, masovno su je vrijeđali.
– Uz dužno poštovanje i ne daj Bože nikom ovo, ali mislim da sam stvarno dobila preveliku medijsku pažnju više nego i jedna oboljela osoba prije. Žao mi je, ali me iznervirala onom izjavom: “Ovo sam dobila pijući puno mlijeka”, a tetovaža od prsta do vrata? I svi su je posjećivali nema gdje mediji nisu o njoj pisali, a da je neki obični smrtnik, ne bi ni smrtovnicu džabe dobio. Dona, ohani malo, ima i drugih s istim problemima – pisalo je u jednom komentaru, a komentari kao ništa drugo otkrivaju nizak nivo opće kulture i strašnu nepismenost među općom populacijom.
Internet komentatori su tog dana “napadali” Azru zbog datuma na koji je održan koncert koji se poklopio sa datumom zločina u Ahmićima, ismijavali su njenu muziku, prigovarali zbog kostimografije koja je neke ljude podsjetila na šejtana i kult obožavanja đavola,.
– Ti ljudi uglavnom nemaju nikog u okolini s tim problemom i ne shvataju ozbiljnost problema zvanog “rak u BiH”. Tako ne mogu razumjeti ni moju misiju, koja je za njih samo medijsko pojavljivanje, a svi oni koji su na bilo koji način osjetili strahote ove bolesti nikada neće reagirati na taj način, a opet ako i imaju nekog možda su ogorčeni i frustrirani što također razumijem, ali želim naglasiti da su u bolesti svi isti.
Čovjeku slabog karaktera je najlakše da mrzi, jer je slab, uglavnom neuk i neobrazovan, a pritom i lijen da nešto nauči pa da meni ili bilo kome parira. Lakše mu je da mrzi mene i onda se čudimo što nam je vlast kakva jeste! Eto ko ih bira! Takvi mene nikad neće ni birati ni razumjeti ni poslušati dok se, nažalost, ne dogodi problem! E onda zovu Fondaciju Donna Ares! Ljudi su uglavnom kukavice! Ja se kao spartanac tu nikako ne uklapam! Poštujem vjeronauku, ali želim u našem narodu i NAUKU! Moj slučaj je dokaz da je, ipak, puno više onih koji imaju srca hrabrosti i razumijevanja – kaže ova hrabra muzičarka za “Azra Premium”.
Nek’ crkne krava il’ nestane konekcije
Drugi slučaj koji je izazvao lavinu loših, otrovnih komentara jeste slučaj TV urednice i novinarke Lejle Zvizdić. Njena želja da učini nekoliko estetskih korekcija na svom licu, koje je ključno u njenom poslu, koštalo ju je skupo. Operacija se zakomplicirala, Lejlilo lice se izobličilo i to zbog nečije greške. Priča koja se pojavila u “Azri” podigla je pravu buru komentara. Prednjačili su oni koju su osuđivali Lejlu.
– Nek’ se vala j…. i ona i njeno lice, ide mi na neku stvar, što izaziva milostivog stvoritelja, šta joj je smetalo njeno prirodno lice? Vjerujem da je lijepše bilo, nego sada. Važnija mi je moja prolazna glavobolja nego njena smrt. Nimalo mi te nije žao. Sama pala sama se ubila ha ja! Od bijesa idu pod nož, takvih mi nije ni žao, ne znaju gdje će bacati pare Žalosno je što ljudi zbog ko zna čega žele biti ono što nisu. Starenje je prirodni proces i sve što uz to ide. Da si trebala bit ljepša, Bog bi te stvorio – stara poslovica ne igraj se s vatrom. Nadam se da će dotična pročitati sve što smo napisali da malo razmisli – bili su neki od komentara na društvenim mrežama upućenih ženi čiji su posao, lice, život i karijera bili uništeni.
Tako smo kroz ova dva događaja vidjeli kakav smo mi narod i kako izleda ona naša tamna strana, ona je taman polovina mjeseca. Na jednoj strani naša slika o nama samima, kao o plemenitim, dobrodušnim, prijateljski nastrojenim i veselima gorštacima, a s druge strane mi kao narod zaokupljen sitnim mržnjama i željom da komšiji crkne krava. Ili nestane internet konekcije.
Andrić O mržnji
Na dan kada nastaje ovaj tekst, a to je 10. decembar 2015., navršavaju se 54. godine od trenutka kada je u Stockholmu Ivo Andrić primio Nobelovu nagradu za književnost. Niko kao Andrić nije bio tako cijenjen i omražen u isto vrijeme. Andrić je to, vjerovatno, znao.
– Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogo moralnu vrijednost koja se kod njegovih sunarodnjaka u drugim jugoslovenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah, koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji.
Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu riječ (to sam vidio one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što se niko neće i ne umije učiniti. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama – pisao je Andrić u čuvenom “Pismu prijatelju” iz 1921.
Josip Pejaković o mržnji u BiH
Zašto ljudi u ovoj zemlji oduvijek za svoje vođe biraju one koji kasnije uglavnom gledaju svoj interes?
– To je zato što je ozbiljna vlast uvijek rezervisana za one koji su bili u zatvoru! Narod je u većini zaostao i primitivan. Kao takav on ne treba pametne nego one koji su isti kao on.
Zašto vlastodršci mrze vlastiti narod?
– Zato što je ovdje mnogo više ljudi koji ne vole BiH nego nas koji je volimo. Pa i ovi koji se kunu u nju lažu da je vole!? Da je vole, ne bi dozvoliti da ljudi u njoj ovako bijedno žive !?
Mrzimo li mi ovu zemlju?
– Nije tačno da ljudi ne vole zemlju! Ljudi ne vole državu ! Zemlja ima
svog gruntovnog vlasnika, a država nema! Ovakva država je “prćija” onih
koji je vode.
Odakle tako mnogo mržnje u ovoj zemlji?
– Mržnja i zavist je sredstvo i platforma vladajućih! Oni time hrane one koji ih
biraju!
Lejla Zvizdić: Svako ima izbor da bude dobar ili loš
Kako si ti doživjela otrovne komentare na internetu?
– Život me naučio da me trebaju doticati samo komentari ljudi koje ja cijenim, do čijeg mišljenja mi je stalo. Zašto bih se uzrujavala malicioznim komentarima ljudi koje ne poznajem, niti oni mene, i koji ne prepoznaju važnost i suštinu javnog progovaranja o mom slučaju? Generalno govoreći, mi smo ozlojeđeno društvo, mnogi nemaju pravo glasa nigdje i ni o čemu, a socijalne mreže su savršen “demokratski” prostor gdje možete ispoljiti svu količinu jeda, frustracija, uvreda i kojekakvih analiza. Mene su, recimo, više uzrujale opservacije da je riječ o nekoj udruženoj zavjeri, jer “zašto sam šutjela dvije godine”.
Kod nas je titula sudije visoko na ljestvici najomiljenijih. Ljudi vam sude, često o stvarima u kojima izostaje elementarna neinformisanost. Svi mi, u svemu, imamo izbora. Biti loši i biti dobri ljudi. Biti nasmijani ili namrgođeni. Lagati ili istinu govoriti. Prihvatiti ruku prijateljstva ili bacati rukavicu u lice. Stvar je percepcije i pristupa životu. Ja u ljudima uvijek tražim najbolje. Na negativce se ne obazirem, jer je to gubitak energije i vremena, koje ne zaslužuju. Neki od njih su mi se izvinjavali na FB inbox za loše komentare … jedan gospodin je, recimo, napisao da je “popio koju više i da ga je ponijela priča u društvu”. Da rezimiram, onim što govorimo uvijek više govorimo o sebi, nego o drugima.
Kako zamišljaš ljude koji takve stvari pišu po internetu? Imaju li ti ljudi porodicu ukućane, sestru kćerku, majku – nekoga ko, također, može doći u medicinsko stanje poput tvog?
– Ja ih zamišljam samo kao ljude kojima je potreban zagrljaj i osmijeh. Da shvate da na sve oko sebe treba posmatrati s više pozitive, empatije i dobre energije. Nije li nam dosta negativne, godinama.
Odakle u ljudima tako mnogo jeda, zlobe, negativne energije i mržnje?
– To je odlična tema za istraživanje psiholozima i sociolozima. Ja mislim da su egzistencija, nesigurnost i neizvjesnost uzrok svega.