Biti doktor samo po sebi je pretežak poziv. Biti neurohirurg i sretati se s najtežim bolestima današnjice, neopisiva je odgovornost. Kako reći nekome da ima tumor? Kako saopćiti najbližima da je ostalo tako malo vremena? Koliko je teško ne spavati noćima i provoditi vrijeme u operacionoj sali spašavajući nekome život? On to vrlo dobro zna! Prim. dr. Eldin Burazerović otvorio nam je vrata operacione sale i otkrio sve tajne, tog nimalo ugodnog prostora, koji je jedina nada onima koji su zbog bolesti izgubili vjeru u život
Razgovarala: Andrea TOMAŠEVIĆ-KOLENDA
Foto: Edvin KALIĆ
Neutješni plač bebe koji je dopirao iz sobe na Klinici za neurohirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo (UKCS), dok sam hodnicima prolazila do kabineta doktora Eldina Burazerovića, zauvijek će mi se utisnuti duboko u pamćenje. Imajući na umu šta sve obuhvata ova grana medicine, bilo mi je jasno da nije riječ o bezazlenom zdravstvenom problemu. I dok mi sam prostor klinike stvara dodatnu nelagodu, njegov optimistični glas i vedra pojava ulijevaju sigurnost i nadu u ozdravljenje. Takav stav imaju i oni koji su imali priliku upoznati ovog doktora, koji važi za jednog od omiljenih na Klinici. Primio nas je nakon formalno završenog radnog dana, koji će, kako on navodi, za njega završiti tek poslije ponoći, jer je pred njim izuzetno zahtjevna operacija na mozgu. Dok se instrumentarke i ostali dio tima užurbano spremaju za zahvat, doktor Burazerović nas uvodi u operacijsku salu, gdje počinjemo razgovor o bremenu njegovog profesionalnog poziva. Nerijetko se dešava da zaboravi jesti i spavati, a najteže mu pada činjenica kako premalo vremena ostaje za porodicu. Ipak, izazovi i dobri rezultati u poslu ispunjavaju ga osjećajem zadovoljstva, koje rado prenosi na one kojima je to neophodno, svoje pacijente!
Zvanje doktora samo po sebi velika je odgovornost. Raditi zahvate u predjelu mozga, čini mi se kao najteža grana medicine. Griješim li?
– Sigurno je da postoje različite percepcije neurohirurgije i njenih supspecijalnosti. Među medicinskim profesionalcima, vjerovatno je da svako doživljava baš svoju specijalnost kao posebnu i teško je ne biti subjektivan. Ipak, svima je potpuno jasno da su edukacija i trening neurohirurga dugotrajan, specifičan i vrlo zahtjevan proces, jednako kao i integracija iznimno obimnog teorijskog znanja, mikroneurohirurške anatomije u operativnu tehniku i praksu. Kada su svi ovi preduslovi ispunjeni, potrebna je psihološka i fizička stabilnost kako bi se ovaj posao mogao uspješno raditi u kontinuitetu.
Šta je presudilo da ovu profesiju odaberete kao svoj životni poziv i odakle potječe ljubav prema medicini? Zašto neurohirurgija?
– Mislim kako na početku nisam imao jasne orijentire u kojem ću pravcu ići, osim izazova, pa ako hoćete i iluzija. Tek naknadno, u susretu s pacijentima, nakon uspješno obavljenog liječenja ili operacije osjetite zadovoljstvo i privilegiju svojom ulogom. To je poseban i stimulirajući osjećaj. Iako imam veliki respekt i simpatiju prema drugim hirurškim disciplinama, posebno vaskularnoj i kardiohirurgiji, uvijek sam imao poseban interes za neuronauke i mislim da sam intimno želio demistificirati neurohirugiju. Da se mogu vratiti unazad, odluka bi opet bila ista.
Sigurna sam kako ste se do sada bezbroj puta sretali s teškim situacijama. Postoji li momenat koji pamtite kao najteži u karijeri?
-Neurohirurgija je prepuna teških momenata i neizvjesnosti. Svaka nova operativna situacija je izazov. Morate biti vrlo sabrani, kako biste u najtežim trenucima i kratkom vremenu donijeli ispravnu odluku. Ipak, imam neuporedivo više profesionalne satisfakcije nego negativnih iskustava.
Koliko teško je nekome saopćiti da boluje od tumora? Kako pristupate takvim pacijentima?
– Postoji veliki broj različitih tumora mozga i okolnih struktura. Često je uspješnom operacijom moguće postići potpuno izliječenje pacijenta. Ipak, za neke zloćudne tumore mozga, uprkos rapidnom napretku medicine i neurohirurgije, prognoza pacijenta se nije bitno promijenila tokom zadnjih decenija. Operacija je u ovim slučajevima samo dio multidisciplinarnog liječenja. Tada moramo balansirati između izbora opcija, kako bismo pacijentu održali kvalitet života u preostalom periodu. Mislim da je važno biti do kraja iskren i jasan. Pacijent i njegovi najbliži imaju pravo na potpunu istinu, jer se samo tako mogu suočiti s realnošću. Nismo svi isti i ne nosimo se s lošim vijestima na isti način. Naravno da morate odabrati svoga sagovornika za otvoren razgovor. Nekada je to član porodice, nekada sam pacijent, zavisno od njegovog stanja.
A kada je riječ o najmlađim pacijentima? Na Vašem odjeljenju primijetim mnogo djece. Kako je moguće u odnosu s njima odvojiti vlastite emocije od profesionalnog pristupa i odluka?
– Vrlo teško, posebno s djecom. Moje prvo takvo iskustvo je bilo s dječakom koji je bolovalo od neizlječivog tomora mozga i bio višekratno operiran na našoj Klinici. Kada je preminuo, trebalo mi je mnogo vremena da se psihološki oporavim. Nakon toga sam naučio da je neophodno odvojiti emocije od prakse. Treba imati empatiju, razumjeti emocije, ali ostati stabilan i spreman da se maksimalno angažiraš sa svakim novim pacijentom. Jedino su tada naše odluke ispravne i profesionalne.
Greške se dešavaju u svakom poslu, ali, čini mi se da je doktorima najteže priznati kako su pogriješili. Da li se Vama desilo da ste nekome procijenili neispravnu dijagnozu ili eventualnu terapiju?
– Srećom, od samog početka moje karijere, imao sam odlične rezultate. To je vrlo važno i motivirajuće za mladog doktora. Da je bilo drugačije, ne znam bih li se mogao emotivno konsolidirati i preuzeti rizike najkomplikovanijih operacija koje su dolazile, kako je i moje iskustvo raslo. Često se kod neupućene javnosti poistovjećuju pojmovi greške i komplikacije. Komplikacije su potencijalni dio svake hirurgije ili terapije, opisane u literaturi, pa i procentualno determinirane u nekim studijama. One se događaju svima, o njima se vrlo otvoreno diskutira i piše u medicinskoj literaturi i na stručnim skupovima. Najčešće se mogu i treba ih znati riješiti, a o njihovoj mogućnosti informirati pacijenta. Naši ljudi nekako više vole doktore koji ne spominju moguće komplikacije, oni ostavljaju utisak suverenog eksperta. Problemi nastupaju kada se one dogode, a pacijent o njima nema predstave.
Vi ste očigledno vrlo otvoreni i to ljudi cijene, jer, čitajući komentare po forumima, o temi preporuke stručnog neurohirurga, najviše sam nailazila na riječi hvale upućene Vašem imenu.
– Nisam prisutan na društvenim mrežama. Ponekad indirektno dobijem takve informacije i naravno da komplimenti prijaju svakom. Ono na čemu insistiram jeste otvoren odnos i uvijek imam vrijeme za razgovor oko krucijalnih momenata tretmana. Uvijek sam optimist, uvijek sam spreman dati svoj maksimum i uvijek ću ostati uz pacijenta dok liječenje traje.
Koliko je trajala najduža operacija u Vašoj karijeri i na koji način održavate koncentraciju kadaje riječ o višesatnim i kompliciranim zahvatima?
– U neurohirurgiji postoji veliki broj vrlo složenih operativnih pristupa, posebno na bazi lobanje s ciljem minimiziranja manipulacije važnim strukturama mozga ili operacija na krvnim sudovima mozga. Iz istih razloga ponekad je potrebno kombinirati operativne pristupe, što u praksi znači dvije operacije u jednoj operativnoj sesiji.
U nekim centrima u svijetu, gdje sam se educirao, imali su običaj jednog dana napraviti operativni pristup, a zatim držati pacijenta uspavanog tokom noći, pa nastaviti operaciju otklanjanja tumora naredni dan. Na Klinici za neurohirurgiju u Sarajevu takve operacije se počinju i završavaju u kontinuitetu. Bilo je mnogo operacija koje smo počinjali u ranim jutarnjim satima i završavali poslije ponoći ili sljedećeg jutra. Ne znam koja je operacija bila najduža, ali se sjećam jedne od takvih dugotrajnih operacija, koju smo završili u svitanje narednog dana. Trebalo mi je mnogo da se oporavim od stresa i umora, ali ono što je mnogo važnije jeste da je pacijent nekoliko sati nakon operacije razgovarao s nama i da ta mlada osoba danas živi svoj puni život talentirane umjetnice.
Postoje li pauze za vrijeme tako teških zahvata?
– Tokom operacija sam potpuno fokusiran i sva komunikacija s kolegama i timom u operacionoj sali je vrlo limitirana i tiče se samo pacijenta i stručnih detalja, kao i dinamike procedure. Neurohirurška operacija angažira kompletan tim doktora i sestara, neurohirurga, anesteziologa i instrumentarki. Kod operacija koje traju jako dugo, između deset i 12 sati, ili više, neurohirurg može napraviti kratku pauzu, popiti čašu vode, odmoriti vid od operativnog mikroskopa, podijeliti dileme s kolegama, ponovo analizirati snimke, prodiskutirati o daljoj strategiji operacije. Pacijent tokom tih kratkih pauza ostaje uspavan i pod nadzorom hirurga i anesteziologa.
Sudeći prema opisu posla, vjerujem da neizmjerno cijenite svoje slobodne trenutke. Kako se najradije opuštate?
– Moje slobodno vrijeme pripada porodici. Znam da nisam dovoljno s njima, iako se trudim. Uvijek sam se bavio nekim sportom. Zbog nedostatka vremena teško je biti dio kolektivne rekreacije. Sada su to individualni sportovi. Igram tenis, mada sve rjeđe i rjeđe, i pratim svoga sina na treninzima plivanja.
Kakve ciljeve imate na profesionalnom i privatnom planu u budućnosti?
– Život je tranzicija između dva kardinalna trenutka, prepun različitih iskušenja. Nadam se da neću propustiti ništa bitno u privatnom životu, jer imam divnu porodicu. Neurohirurgija je timski nastup s individualnim izvedbama. Imamo sjajan kolektiv, divne ljude i profesionalce čiji je entuzijazam neiscrpan i koji kontinuirano daju svoj maksimum u poslu. Vrlo sam ponosan na naše rezultate. Posljednjih godina uspjeli smo organizaciono konsolidirati gotovo sve neurohirurge u okviru Udruženja neurohirurga u BiH i imali vrlo uspješne internacionalne stručne skupove. Dobili smo brojna priznanja od najeminentnijih stručnjaka u svijetu i promovirali sarajevsku i bh. neurohirurgiju na najbolji način. Imamo vrlo dobre internacionalne konekcije, posebno s kolegama iz SAD-a. U svjetlu rezultata koje ostvarujemo nadam se da će doći vrijeme kada će se rad neurohiruga i neurosestara valorizirati i cijeniti na pravi način. U međuvremenu se nadam da će strukture koje o tome odlučuju prepoznati realnu potrebu novih investicija u tehničku opremljenost Klinike, kako bi se nastavio trend vrhunske neurohirurgije u Sarajevu koji je već odavno započet.
Ispraćaj Pere Gudelja uz zvuke harmonike
U najtežim trenucima poduzetnika Pere Gudelja, Vaše kolege i Vi ste bili uz njega. Kakav je bio kao pacijent?
– Nisam bio primarno involviran u operativno liječenje gospodina Gudelja. Moje kolege, doktor Hasanagić i doktor Baručija, vrlo uspješno su uradili potrebne operacije.
Lično mi gospodin Gudelj imponira kao čovjek. Vrlo je skroman i jednostavan, ni on ni njegova porodica nisu tražili nikakve privilegije. Sa druge strane, veliki iskreni interes za njegovo stanje od ljudi svih profila, profesija i konfesija, iz čitave BiH svjedoče o veličini njegove ličnosti i omiljenosti. Ponašao se kao samo jedan od pacijenata na Klinici koji nam je vjerovao. Svima nam je drago da smo, od jedne gotovo bezizlazne situacije na početku, na otpustu prisustvovali pjesmi i zvucima njegove hramonike.