Almin Karamehmedović: “U Americi se još mnogo više slavi tuđi uspjeh nego neuspjeh”

Piše: Redakcija

U ljeto prošle godine, odjelu Vijesti ABC-a stiglo je pismo njihovog direktora Jamesa Goldstona u kojem se navodi sljedeće: Almin Karamehmedović novi je izvršni producent „World News Tonighta”, jednog od najgledanijih televizijskih programa u Americi. Na ovu top poziciju Karamehmedovića su dovele godine kvalitetnog rada za ABC. Godine 2001. bio je među prvim novinarima koji su dobili pristup Tora Bori u Afganistanu, mjestu koje će naročito ostati upamćeno jer se u njemu krio nekada najtraženiji čovjek na svijetu, Osama bin Laden. Izvještavao je iz ratom pogođenih Iraka i Južnog Libana, te bio jedan od prvih novinara koji su otputovali za Darfur i informirali o genocidu koji se u tom kraju svijeta dešavao. U radnoj biografiji upisano je i to da je pričom pokrivao borbe narkokartela u Meksiku, istraživao egzorcizam u Africi, i jedno vrijeme živio među autohtonim narodom Amazona.

Toliko je putovao da je zbog pečata koje su mu službenici na aerodromima udarali, pasoš mijenjao svakih šest mjeseci. Posljednjih godina teren je zamijenio foteljom.

No, strast za poslom je ista, a odgovornost još i veća. Ogroman je tim ljudi kojima je u svojoj emisiji nadređen, i najmanja karika je važna, a arena u kojoj se svaka TV kuća bori za gledanost, neumoljiva. Svaki gledatelj je važan i za njega se moraju svi boriti.

I prije nego što smo otvorili temu njegove nedavne posjete tradicionalnoj prazničnoj večeri u Bijeloj kući, čestitamo mu na osvajanju osam Emmyja. „Sada ih je 13″, kaže nam neobavezno.

Završit će s nama intervju, kaže nam, a onda pakuje kofere i sa suprugom Amelom i sinom Jakeom putuje na zasluženi odmor u Meksiko. Poslovne obaveze u New Yorku, gdje od 2008. godine živi s porodicom, zamijenit će s deset dana sunca. U Americi je još uspješnih izvršnih producenata, no, nisu svi dobili pozivnicu za Bijelu kuću i druženje s američkim predsjednikom Barackom Obamom i njegovom suprugom Michelle. Lijepo je znati da je ovu pozivnicu jedan Bosanac dobio čak dva puta.

– Ovo je velika čast za mene i moju porodicu, naročito za mog sedmogodišnjeg sina Jakea. On do pred polazak nije znao gdje ide, jer sam prethodno morao tražiti dozvolu od njegove učiteljice da ga pusti. Tokom ta tri sata u Bijeloj kući on je uživao. Vidjeli ste njegov osmijeh na fotografiji – priča za “Azru” Karamehmedović, dodajući da je ovo bila prilika da se gosti kao i domaćin nakratko odmore od svjetske politike i gorućih tema.

Kada je ABC obznanio da Karamehmedović preuzima funkciju izvršnog producenta emisije „World News Tonight”, istaknuto je da on pripada prvom redu producenata, treniranih da snimaju, produciraju, uređuju, i jave se uživo iz bilo kojeg dijela svijeta.

On sam priznaje kako nikada njegov krajnji cilj nije bio da bude menadžer na televiziji i da ima svoj program. Možda i stoga priča nam, što nije ni pomislio da bi se jednom strancu, u ovom slučaju Bosancu, mogla dati glavna informativna emisija u Americi.

Na ovu poziciju nije došao bez iskustva, ranije je radio “Nightline”, također renomiranu emisiju na ABC-u.

almin posao1

Koje su se najkrupnije promjene u proteklom desetljeću i po desile u medijima?

– U tehničkom smislu promijenio se način na koji ljudi konzumiraju medije. Prije deset godina smo imali kompjutere, prije sedam iPode, potom iPhone, sada prelazimo na iWatche i tako dalje. Vrijeme je sve više mobilno. Mnogo je više ljudi koji konzumiraju vijesti, kao što je i mnogo pratformi s kojih se može doći do vijesti.

Polarizacija koja se dešava nakon 2000-ih, nakon napada na New York, potom svega što se dešavalo u Afganistanu, Iraku, danas u Siriji, jeste opasna i zato pred nas koji se bavimo ovim poslom stavlja obavezu da budemo objektivni. Tenzije su veoma jake. I posljednja stvar koja je potrebna jeste da još i mi dolijevamo ulje na vatru. Zato je naša odgovornost mnogo veća. Na koncu, laži može biti milion, a istina može biti samo jedna.

Kakav odnos obični Amerikanci imaju naspram aktuelnog problema, izbjeglica iz Sirije?

– Velika većina Amerikanaca još suosjeća s izbjeglicama i misli da je neophodno pomoći ljudima u Siriji. Mi radimo istraživanja u ovom političkom vremenu i imamo podatke o tome kakav je stav američkog naroda u vezi s cijelom situacijom. Oni u velikom procentu zagovaraju da se otvore granice, da se pomogne, da se zaustave ratovi. Pozitivna stvar i ono što je dobro u Americi jeste da vi u ovoj zemlji možete imati mišljenje kakvo želite, i kakvo god da je ono, zbog njega vas niko neće osuditi niti će vas udariti. Sviđalo se to nekome ili ne, imate pravo da ga iznesete.


Profesionalnu priču ste gradili uglavnom na istraživačkom novinarstvu, kakvu kvalitetu volite vidjeti u mladom novinaru?

– Istraživačko novinarstvo je jezgra svakog novinarstva, jer njime otkrivamo nešto što niko drugi ne zna. Iskrenost je jako važna, a hrabrost neophodna vrlina. Dakle, da vi bez straha kažete ono što ste otkrili. Izgubio sam neke prijatelje koji su bili na metama mnogih ljudi zato što im se nije sviđalo šta su pisali i snimali. Ali, nažalost, iskrenog novinarstva, pogotovo tog istraživačkog nema sa strahom.

I sami ste izvještavali iz osjetljivih područja, je li Vam život ikada bio ugrožen?

– U Sarajevu tokom rata nekoliko puta sam jedva živu glavu izvukao, nakon toga nijednom mi, čak ni blizu, život nije bio ugrožen.

Kako ste Vi uopće došli na ABC? Put je krenuo iz Sarajeva, stanica prije New Yorka je bila u Londonu.

– Završio sam Greenwich univerzitet u Londonu, ali sam u isto vrijeme i radio, jer je to bio jedini način da platim studije. Počeo sam da radim za ABC i AP. Interesantno je da ja nikad nisam radio za engleski tim, uvijek sam radio za Amerikance. I kad sam radio za AP, radio sam za američki AP, a živio u Londonu. To se desilo sasvim slučajno, nisam tražio da to budu američke kompanije. Godine 2008. su me s ABC-a pozvali da iz Londona pređem u New York.

Tad ste dobili i prvi “Emmy”?

– Prvi “Emmy” sam dobio 2005. godine. Kada sam dobio ponudu iz New Yorka, nisam tražio prelazak. Bio sam zadovoljan u Londonu. Presretan.

Kako ste upoznali suprugu Amelu?

– Nas dvoje smo se upoznali u Sarajevu, jedno vrijeme smo zajedno išli u srednju školu. Prije nego što je došla u Drugu gimnaziju, budući da joj je otac radio za Energoinvest, ona je jedno vrijeme živjela u Siriji. Nas dvoje smo se ponovo našli u Londonu 2005. godine. Naš sin je imao šest mjeseci kad smo se iz Londona preselili u New York.

Čime se ona bavi, pripada li kao i Vi svijetu medija?

– Ne, bavi se nekretninama. Uspješna je u svom biznisu u New Yorku, agent je za nekretnine.

Zašto je New York grad po Vašoj mjeri?

– On je jedan od najljepših i najboljih gradova na svijetu. Ovdje su svi došli odnekud. Vrlo je malo ljudi koji su rođeni u New Yorku i koji žive u New Yorku. Koga god sretnete ili je došao u grad ili odlazi iz grada. Uvijek je prisutna cirkulacija ljudi koji dolaze i odlaze, tako da se vrlo brzo naviknete.

U Londonu sam živio mnogo godina, i tamo sam imao jako lijep posao, odlične prijatelje, i danas neki od mojih najboljih prijatelja žive u Engleskoj. Tamo me svako malo pitaju: “A, što si ti došao ovdje?”. U Americi me to niko nije pitao, samo pitaju: “Odakle si?”. Razlika Evrope i Amerike. Da biste napravili karijeru i uopće opstali u New Yorku, jer on je jedan od najskupljih gradova na svijetu, vi morate jako puno raditi.

Moguće je da ja još na stvari gledam iz neke izbjegličke perspektive; kad sam dobio prvi posao, uvijek sam razmišljao kako ne smijem izgubiti posao, jer moram da platim rentu. Amerikanac, ako izgubi posao, ne smatra to krajem svijeta, jer će naći novi posao.

Nije to samo izbjeglički stav, ovdje se, zapravo, ne gleda na posao na način da se podrazumijeva kako ćeš ga raditi do penzije. Ovdje mijenjaš posao, ideš na veća i bolja radna mjesta.

Meni je ovo druga emisija koju radim, a ranije sam svako malo mijenjao poslove. Slagao bih kad bih rekao da nisam osjetio dozu straha kad su mi ponudili sadašnju emisiju. Treba vremena da počnete vjerovati sami u sebe. S vjerom dolazi i uspjeh. I taj neki lijepi strah vas stvarno natjera da malo više radite, da budete bučniji, odgovorniji, kreativniji i vredniji.


Svaka profesija je sujetna na svoj način, jeste li se u sadašnjem radnom okruženju sretali sa stavom, veoma prisutnim na našim prostorima, da je lakše za kolegu reći da je bezveze, nego, naprimjer, priznati da odično radi posao?

– Vjerovatno postoji neka unutarnja ili individualna ljubomora, ali ona je progresivna, a ne negativna. Tjera vas da budete bolji i da kažete sami sebi: “Ako je ona ovo uradila, onda to mogu i ja”. Velika je razlika u tom smislu, jer činjenica jeste da se ovdje mnogo više slavi uspjeh nego što se slavi mediokritet ili raduje nečemu što nije dobro.


Proputovali ste mnoge zemlje svijeta, kažete da ste pasoš mijenjali svakih šest mjeseci. Koja zemlja je najviše mijenjala Vaš svjetonazor?

– Nažalost, putovao sam u mjesta gdje se lijepe stvari nisu dešavale, tako da su moji utisci vrlo neobični. Recimo, Liban je prekrasna zemlja sa savršenom hranom, divnim ljudima, ali ja sam u Liban išao u vrijeme rata s Izraelom. Tako da ja nemam isti utisak kao moje kolege koje sada, naprimjer idu u Liban na godišnji odmor. I Meksiko ima savršene plaže, i prelijepu hranu, ali ga se dosta sjećam kroz ratove narkomafije. Jedno od mojih najdražih iskustava mi se desilo kada sam nekoliko sedmica živio u Amazonu s tamošnjim autohtonim plemenom, to je bilo jedno vanzemaljsko iskustvo i mislim da se više nikad neće ponoviti. To su ljudi koji nisu nikad bijelca vidjeli, pogotovo nekog ko je skoro dva metra visok. Naravno, nisam ni ja nijednog od njih vidio, tako da pamtim neobično druženje.

Ti ljudi nemaju nikakvog iskustva s civilizacijom, nemaju veze ni sa strujom ni sa televizijom… ništa. Oni žive jedan jednostavan i primitivan način života, gdje se sve svodi na to da radite i proizvodite dovoljno hrane da biste preživjeli. Ali, oni su najsretniji ljudi koje sam u životu vidio. I iz njihovog odnosa prema životu od kojeg uzimaju samo ono što im treba i koliko im je dovoljno, svi bismo mogli štošta naučiti.

Iz kakve perspektive danas promatrate svoj rodni grad?

– Moj brat Belmin je u Sarajevu, moji roditelji također. Mi se čujemo skoro svakog dana, imam komunikaciju i s prijateljima. Živio sam u Sarajevu, Londonu i sada New Yorku. Ali, rodni grad je rodni grad. Ponosan sam na svoj grad i svoju zemlju. I danas, kada sam kod predsjednika Obame, kada sam s Jennifer Lawrence ili Georgeom Clooneyjem, ja ne kažem da sam iz Londona, već iz Sarajeva. I tako će uvijek biti. Mnogo više ljudi zna za Sarajevo nego što zna za Damask, jer se o Sarajevu nije pričalo samo kroz prizmu ubijanja, već se pričalo i o Sarajevu kao kulturnom centru, kao gradu u kojem se prave filmovi, koji ima specifičan otpor ratu, Olimpijadu… U Sarajevo dolazim svake godine.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti