Nije poznato kada je krompir prvi put stigao u Irsku. Lokalni historičari operiraju s nekoliko datuma između 1589. i 1600. godine. Nije poznato ni ko ga je prvi donio, da li engleski osvajači ili španski trgovački brodovi. Postoji i teorija da su u to vrijeme, negdje kod obala današnje Virdžinije, Englezi zarobili jednu flotu španskih brodova, te, između ostalog plijena, kući donijeli i tu čudnu biljku, onu koja će promijeniti sudbinu Iraca, više nego svi zakoni koje je Ircima nametao nimalo naklonjeni London. Krompir će biti najveći prijatelj siromašnih Iraca, no i njihovo prokletstvo, te karta u strašnu smrt.
Generalno, govoreći, kada se prvi put pojavio u Evropi, krompir je smatran dobrim za sve ostalo, osim za kvalitetnu i poželjnu hranu. Sađen je u vrtovima kao ukrasna biljka, njegove plodove su pojedine dame iz visokog društva koristile kao ukras na svojim kapama za svečane prilike, no kao namirnica bio je odbacivan i čak zabranjivan. Krompir je „optuživan” širom Evrope, posebno u Francuskoj, da izaziva lepru, sifilis, pospanost, iznenadnu smrti, da potiče bludno ponašanje te uništava tlo na kojem raste.
Krompir zvani život
– Sir Walter Raleigh (1552-1618), britanski istraživač i historičar, poznat po svojim ekspedicijama u Amerikama, prvi je donio krompir u Irsku i uzgojio ga blizu grada Corka. Legenda kaže da je on tu plantažu napravio u čast kraljice Elizabete I (1533-1603). Lokalno plemstvo bilo je pozvano na kraljevski banket gdje je krompir trebao i biti zvanično predstavljen. Nažalost, kuhari nisu bili podučeni o tome šta je krompir, te su na kraljevski stol servirali i lišće i stabljike, koje su inače otrovne. To je momentalno sve prisutne učinilo smrtno bolesnim i krompir je odmah bio zabranjen na kraljevskom dvoru – kaže stranica – Whatscookingamerica.net, objašnjavajući historiju ove kontroverzne namirnice.
No, iako prognan s dvorova i plemićkih trpeza, krompir se vrlo brzo udomaćio u loncima evropske i bliskoistočne sirotinje, od Irana do Irske. Krompir je naročito počeo dobro uspijevati na brdima i visoravnima Irske, gdje je neprekidno maglovito i kišovito vrijeme bez mnogo sunca bilo vrlo slično klimi krompirove pradomovine, Perua.
– Do 1700. godine krompiri su bili široko kultivirani u Irskoj… Za siromašne irske seljake, one koji su imali jedva jednu akru za obrađivanje, krompiri su proizvodili mnogo veće i pouzdanije plodove nego žitarice. Tipični irski seljak je jeo od četiri do osam kilograma krompira svaki dan, što je bilo 80 posto svih dnevnih kalorija… Krompir, kao široko prihvaćena namirnica će transformirati Irce. Kao gotovo savršena hrana, krompir je oplemenjen proteinima, vitaminima i složenim ugljikohidratima. Smrtnost djece je drastično opala. Zbog toga su Irci izrasli veći, snažniji i zdraviji i uskoro nadmašili ruralne engleske takmace, koji su uglavnim ovisili o hljebu. Od 1780. do 1840., populacija Iraca se udvostručila, sa četiri na osam miliona – kaže portal post-gazette.com
Do 1840. godine krompir je bio ekvivalent života u Irskoj i jeo se tri do četiri puta dnevno. Irska kuhinja je bila, zapravo, kuhinja – krompira, koji se pravio na stotine načina. Hljeb od krompira, kolači od krompira, alkohol od krompira, salata od krompira… Tako sve do 1845., kada će nastupiti katastrofa neviđenih razmjera. Do tada nepoznata biljna bolest koja je napadala krompir, koja se u prvi mah pojavila u zabačenim područjima Meksika i zatim proširila na Zapadnu Evropu, potpomognuta sušom i podmuklim politikama engleskog dvora, u grob je otjerala više od milion Iraca, a na emigraciju nagnala njih više od dva miliona, uglavnom u SAD-u. Nakon Velike irske gladi (1845-1851), koja se ponegdje naziva i krompirova kuga, ništa više neće biti isto, ni u Irskoj, ni u Britaniji, ni u SAD-u, ni u medicini, ni u poljoprivredi. Zvuči paradoksalno, ali Velika irska krompirova glad iz temelja je digla modernu poljoprivednu nauku, te posredno dovela do osnivanja naprednih naučnih grana poput genetike.
Zemlja neokupanih
Velika glad iz sredine 19. stoljeća se, naravno, mogla izbjeći ili bar spriječiti, samo da je to želio engleski dvor i svita oko kraljice Viktorije. No, njima je odgovarala nerazvijena i siromašna Irska. Smatrano je da su Irci sami krivi za svoju bijedu i da im se ne može pomoći „jer su oni takvi kakvi jesu”, te da je to zbog njihove „keltske krvi” i nepopravljivog karaktera. Da nisu sami Irci krivi za sve nevolje koje su ih pratile, posebnu čuvenu i strašnu glad, priznao je tokom 1997. i tadašnji britanski premijer Tony Blair. On je tada priznao da je Britanija imala svoju snažnu ulogu u ovoj katastrofi.
Njegovo izvinjenje imalo je samo protokolarnu vrijednost i ništa više. Kada se 1921. britanska vojna i civilna vlast povukla s većeg dijela otoka, osim onog dijela u kojem su većinu imali protestanti i „unionisti”, ostala je bijeda. Taj dio otoka koji je ostao u sastavu Britanije protestanti zovu Ulster, mi ga poznajamo kao Sjeverna Irska, a njegov glavni grad je Belfast. Kada je nakon brojnih nereda, ipak, formirana „Slobodna država Irska”, uz uslov da u sastav te države ne uđe Ulster, nova zemlja na političkoj karti Evrope, nije imala mnogo toga čime bi se mogla pohvaliti. Bila je to siromašna, polupismena, nerazvijena i zapuštena država. Još decenijama će Irska biti najsiromašnija država zapadne Evrope.
– Bez zdravstvenih službi i u dubokom siromaštvu, broj djece koja su umirala pred očima njihovih roditelja iz radničke klase, bio je enorman. U godini 1926. u Irskoj je umiralo 125 beba na 1000 novorođenčadi. Usporedimo to s današnjih šest mrtvorođenčadi na 1000 beba. Na kraju, 1949., umiralo je 50 beba na 1000 novorođenčadi, i to prije prve godine života. Dijareja i enteritis su bila najveće ubice beba. Tuberkuloza i druge bolesti beba raširile su se kroz naselja straćara, ubijajući stariju djecu – piše u Međunarodnom socijalističkom žurnalu, izdanje za 2001.
Poseban problem bile su škole i činjenica da su kvalitetni stručnjaci i kvalificirana radna snaga neprekidno bježali iz zemlje. Škole su bile loše, a izgleda i nastavnici.
– Odakle si ti – pitao je svojevremeno jednu učenicu nastavnik matematika
– Ulica Roswille.
– Ah, to je ono mjesto gdje se ne peru po mjesec.
Obrazovni sistem je bio postavljen protiv djece radnika i djece siromašnih. Dok je osnovno obrazovanje bile načelno besplatno, siromašni roditelji su teško mogli kupiti olovke i sveske za svoju djecu.
– Većina ljudi je bila polupismena i srednja škola je bila povlastica tek za rijetke. Djeca su obično ostajala u školi do svoje 14. godine i onda počinjala raditi. Lokalne vlasti imale su priliku dodjeljivati stipendije za srednju škole, no to one nisu radile. Na kraju 1961. u cijeloj zemlji je bila na raspolaganju samo 621 stipendija – kaže MSŽ.
Od krompira do Googlea
Tokom skoro cijelog 20. stoljeća, Irska je bila „zemlja posljednjih stvari”, zemlja nereda, siromaštva, štrajkova, pobuna i praznih sela iz kojih je pobjegao ko god je imao priliku.
– Kasne 1940. i rane 1950. bile su za Irsku godine stagnacije, i ekonomski i politički. Jug je bio u stanju skorog ekonomskog kolapsa. Poljoprivreda je propadala, industrija je stagnirala i nije mogla zaposliti nove ljude. Državni protekcionizam nije davao rezultate i političari su to morali priznati… Četvero od petero djece, rođenih između 1931. i 1941., emigriralo je tokom pedestih – tvrdi MSŽ.
Irsku je iz tog živog blata siromaštva i nerazvijenosti moglo spasiti samo čudo. I čudo se zaista i desilo nakon što je 1973. ova zemlja primljena u tadašnju Evropsku ekonomsku zajednicu, današnju Evropsku uniju. Nije se Irska preporodila preko noći. Osamdesete su bile teške, Irci su i tada napuštali svoju zemlju, plašeći se ponavljanja gladi iz 1845. Nije se ponovila. Od devedestih, naovamo, Irska je postala nacija visokih tehnologija, telekomunikacije, informatike. Taj zaokret se isplatio. Danas je Irska jedan od najbogatijih zemalja svijeta, te je svrstana na visoko deveto mjesto kada je riječ o poretku „slobodnih ekonomija”. Od zemlje u kojoj se ovisilo o urodu krompira, Irska je postala dom kompanija kao što su Google i Facebook.
Danas je Irska veoma popularno mjesto za život, rad, ali i turističke posjete. Netaknuta priroda, stari gradovi, zamkovi, kulturne znamenitosti, ali i najboje pivo na svijetu, te čuveni whisky, magneti su za turiste.
Irska, zemlja čija je sudbina tako slična sudbini naše zemlje, koju su „komšije” rado rasparčavale, kinjile i pljačkale kao i BiH, napravila je korake od sedam milja i postala gospodar vlastite sudbine. Svi pokušaji da se Irci asimiliraju u englesku naciju, da im se oduzme identitet i zatre jezik, propali su. Ova zemlja je platila veliku cijenu tom otporu i taj inat, tako sličan našem bosanskom inatu se isplatio. Irska, odakle su do prije tri decenije svi bježali, danas je mjesto gdje biste rado došli i ostali.
Irsko prokletstvo
Uprkos svim nedaćama koje su pratile život prosječnog Irca, sudbina je stanovnicima ove zemlje dodijelila još jednu „nevolju”. Irski muškarci spadaju u populaciju s najmanjim penisima u Evropi, te dužina prosječnog irskog spolovila iznosi tek 12,78 centimetara. Mnogo manje od, naprimjer, mađarskog ponosa od 16,5 centimetara. Englezi, koji nastoje ismijati Irce u svakoj prilici, rado koriste ovaj podatak, a ovaj manjak „muškog ponosa” u ovom dijelu svijeta se naziva „Irsko prokletstvo”
Irac si ako…
Stanovnici Zapadne Evrope u svijetu su poznati kao ljudi koji ne gube vrijeme na gluposti i nerviranja zbog sitnica. Također, o njima vlada mišljenje kao o hladnim i pomalo rezerviranim ljudima, koji mnogo rade i ne pokušavaju zakinuti državu, recimo za porez. Irci su nešto drugačija nacija, mnogo sličnija nama, ljudima s Balkana.
– Irac si ako praviš zločeste šale na račun svog najboljeg prijatelja, a i on uzvraća istom mjerom.
– Irac si ako pjevaš pjesmu iz sveg glasa, mada ne znaš ni riječ pjesme.
– Kuneš se u sve i svašta.
– Mama ti je svetinja u životu.
– Upadaš drugim ljudima u riječ, i to im izgleda pretjerano ne smeta.
Zemlja bez zmija
Ako se bojite zmija, Irska je pravo mjesto za vas. Uz Island i Novi Zeland, Irska je jedno od rijetkih mjesta na zemlji na kojima nema zmija. Legenda kaže da je u petom stoljeću Sveti Patrik uz pomoć magije sve zmije odveo u more i tamo ih utopio. To je, ipak, samo legenda i nauka je dokazala da zmije nikada na tlu Irske nisu ni živjele. Irska je otok i to je oduvijek bila, tako da zmije nikada nisu dobile priliku naseliti se ovdje.
Poznati Irci
Generated by IJG JPEG Library
Neke bogatije evropske zemlje, poput Holandije i Austrije, možda su u prošlosti ili sadašnjosti imale bolje infrastrukture i više novaca, te bogatije i sretnije građane, no mogli su samo poželjeti imati velikane kakve je imala ili još ima Irska. Ova mala i donedavno veoma siromašna zemlja bila je polazna tačka odakle su potekli neki od najvećih ljudi našeg doba, bilo da je riječ o politici, muzici, književnosti ili filmu. Književnici James Joyce, Samuel Becket, George Bernard Shaw, Oscar Wilde, Jonathan Swift. Političari Obama, John Fitzgerald Kennedy, Bill Clinton. Muzičari Bono Vox, Bob Geldof, Sinead O’ Connor, Van Morrison. Glumci Pierce Brosnan, Liam Neeson, Peter O’ Toole, Michael Fassbender, Colin Farell… Sve su to Irci.
Irska mafija
Pojam mafije obično se veže za Južnu i Istočnu Evropu, ne i za sjever i zapad Kontinenta. Nema norveške, belgijske ili danske mafije. Zato ima talijanska, ruska, albanska, srpska, kurdska, ali i irska mafija. Irska mafija je najstarija organizirana kriminalna grupa na tlu SAD-a, nastala mnogo prije nego što će opasnim ulicama i sumnjivim poslovima s one strane zakona zavladati doseljenici sa Sicilije ili Jevreji. Irska mafija je „patentirala” zelenaštvo, reket /iznude, krađe glasove na izborima, prevare s opkladama, naročito kada su trke s konjima u pitanju i slično. Irska mafija, poznata i kao Mob, prisutna je i u svim dijelovima svijeta, gdje žive irski dosljenici i njihovi potomci, uključujući i Kanadu, Veliku Britaniju i Australiju. O njoj je stvorena velika fama, te je često viđana na filmu, kao što je bio veliki hit „Bande New Yorka” s Leonardom Di Capriom u glavnoj ulozi.
Irci i Bosanci
Kao i Bosanci, Irci su „ters”. Vole ići na sve ili ništa. Vole se veseliti, vole trošiti novac na prijatelje i dobro društvo. Vole dobro pojesti, te vole pjesmu i veselje. Humani su i rado pomažu drugima kada su u nevolji. Strastveni su i impulsivni, te žive za nogometnu reprezentaciju svoje zemlje.