Turska glumačka zvijezda Canan Ergüder prošle sedmice je boravila u Sarajevu. Ovo je bila njena prva posjeta BiH. Glumica koju naša publika najbolje pamti po ulozi Ede u popularnom turskom serijalu „1001 noć”, u BiH je došla zbog posla. U Tursku se morala vratiti odmah, kako bi nastavila snimanje serijala „Güllerin Savaşi” (War of the Roses), trenutno apsolutni televizijski hit u Turskoj.
– Ovdje sam došla na jedan dan, vraćam se večeras za Istanbul. Tu sam zbog posla, ali, nažalost, ne mogu otkrivati detalje niti vam reći više. Snimam seriju u Turskoj, kako sam imala nekoliko dana slobodno, rekla sam sebi zašto ne bih išla sada i završila neophodne poslove. Međutim, vratit ću se ubrzo u BiH, to je sigurno. A, drugi put kada dođem, želim bolje da upoznam grad, ljude i kulturu. Moram vam reći da sam se osjećala kao kod svoje kuće čim sam došla u Sarajevo – kaže Canan na početku razgovora za „Azru”.
U Turskoj ona je velika zvijezda. No, ne voli status celebrityja, niti živi na takav način. Paparazzima je praktično nemoguće doći do nje. U Istanbulu rijetko izlazi, priča nam, ne preferira noćni život, te najradije vrijeme provodi kući, u krugu porodice, izabranika i najbližih prijatelja. Kako vrijeme razgovora s njom odmiče, tako je i ona sve više prijateljski nastrojena, vesela je i u svemu što govori primjetno je njeno izvanredno obrazovanje. Velika strast su joj putovanja, voli upoznavati druge kulture i sredine. Također je i praktična, te je zbog posla koji je, priznaje nam, njena najveća strast, nerijetko mijenjala i adresu stanovanja. Tako je jedno vrijeme živjela u Sofiji. U pauzi snimanja serijala u Bugarskoj je naučila i ćirilicu, ne bi li se što bolje snalazila u supermarketu.
– Uvijek sam vjerovala da sam dio svijeta. Gdje god je posao, gdje god se osjećam dobrodošlo, gdje god mogu biti ovo što ja jesam, ja i idem tamo – govori Canan.
Jedno vrijeme ste živjeli u Americi. No, prije nekoliko godina New York ste zamijenili Istanbulom. Zbog čega, da li je posao bio glavni razlog Vašeg povratka u domovinu?
– U Americi sam živjela 14 godina, to je veliki period mog života. Sve je počelo sa školom. Prvo sam bila u Pensilvaniji, u malom gradu Lancaster, a onda sam se preselila u New York City, gdje sam magistrirala glumu. I baš kao i svaki drugi glumac i glumica, radila sam kao konobarica u restoranu i nastojala odatle početi glumački posao. A onda je moja sestra, koja je inače iz komercijalnog svijeta, proslijedila moje fotografije jednom reditelju, on ih je proslijedio agenciji, da bi me nakon toga agencija kontaktirala dok sam bila u Americi, i tako se desilo da sam se vratila u Tursku zbog snimanja TV serije. Međutim, nisam mislila da ću živjeti tamo, mislila sam da ću iz Amerike putovati gdje budem imala posao. Nisam ni pomislila da ću se vratiti u Tursku, ali jesam i zato u životu nikad ne treba reći nikad.
Je li Vam žao danas što ste napustili New York?
– Ne. Ja neizmjerno volim glumu i ne postoji drugi posao za koji bih osjećala toliku ljubav kao što osjećam za ovaj. Turska mi je omogućila da radim posao onako kako ja volim da ga radim, sada sam tu, tako da definitivno ne, ne žalim što sam napustila New York.
Turske serije bilježe ogromnu popularnost u brojnim zemljama. Nerijetko propituju tamošnju kulturu, običaje, ekonomske i svake druge prilike, a između ostalog i položaj žena. Istanbul je kozmopolitski grad, Ankara također, ali šta se dešava s drugim turskim regijama kada o govorimo o položaju žena i njihovoj ulozi u turskom društvu?
– Kao žena iz turskog društva, lično nemam nikakvih problema, jer živim onako kako ja želim da živim. Niko mi ne nameće ništa, i kao što ste i sami rekli, tako je u gradskim sredinama. Meni kao gradskoj ženi niko ne govori šta ja treba da radim. Ali, mnogo je prostora za napredovanje u tom smislu u drugim dijelovima Turske, glavni problem je u obrazovanju. Žene trebaju biti obrazovane, kako bi bile samostalne, bez očekivanja da se neko drugi brine za njih. Promjene u mentalitetu trebaju praviti prostor ka tome, ali jedini način da te promjene dođu je obrazovanje. Nažalost, postoje neki dijelovi u Turskoj gdje žene nisu obrazovane koliko bi trebale biti.
Ne tako davno mnoge Vaše kolege su protestirale za očuvanje Gezi parka u Istanbulu. Jeste li i Vi bili među njima?
– Jesam. Živim u tom području. Svi su bili tamo, ne samo umjetnici, barem su bili svi ljudi koji mene okružuju. Pokušali su se riješiti parka, ljudi nisu mogli ne izaći. Nikad nisam vidjela nešto takvo, ljudi su prvi put pokušali govoriti u svoje ime, barem za vrijeme mog života u Turskoj, o nečemu što oni ne žele da se dogodi. To je bio momenat kad smo vidjeli da javno mišljenje jeste važno. Mislim da je Turska vlada to, također, vidjela.
Cijeli svijet je nedavno suosjećao s Turskom, nakon terorističkog napada na željezničkoj stanici u Ankari, kada su živote izgubili nevini ljudi. O Turskoj smo posljednjih godina navikli slušati kao o zemlji čija ekonomska, politička, vojna moć postaje sve veća, ali, nažalost, sada slušamo i vijesti poput ove iz Ankare. Šta se trenutno dešava tamo?
– Svi žalimo zbog toga što se dogodilo. Nisam sigurna šta se dešava. Mnogo je teorija zavjere. Niko ne zna šta se desilo. To je bio teroristički napad, ali ko su ti ljudi, za koga rade, to ne znam.
Intervju u cijelosti možete pročitati u printanom izdanju magazina Azra broj 974