NovostiTeme

Amila Terzimehić: Osjećam strašnu odbojnost prema mirovanju

Gavrilo, taj rodoljub, taj izdajnik, taj heroj, taj ubica nije imao namjeru usmrtiti Sofiju von Hohenberg. Ali, ko je znao da će češka grofica svojim tijelom zakloniti suprugovo i u trenu izgubiti i vlastiti život. Učinila je to instinktivno, kao što žena čini kada štiti ono što najviše voli.

Koliko je samo bosanskohercegovačkih žena oličeno u Sofiji. Tih žena u svim epohama uzdignutih i poniženih, nagrađenih i kažnjenih, pokrivenih i sakrivenih, priznatih i zanemarenih, nemoćnih i jakih, bolnih i gordih, tih žena sudbinom određenih da rađaju i odgajaju. Ali, i ne samo to!

Istok i Zapad, dva suprotna svijeta zauvijek nastanjena u Bosni, more identiteta izabranih i nametnutih u kosti su bosanske žene. A, nikada identitet nije bio globalno važan kao danas. I nigdje se on ne propituje kao ovdje.

– Koliko god su pojedini periodi bili teški i bolni, ovo podneblje je prepoznatljivo po svojoj šarolikosti koja sve dobronamjerne čini bogatijim. Sretna sam da sam jedna od njih. Slučajno sam rođena kao muslimanka, i slučajno sam rođena kao blizanka, ali nije slučajno da sam duboko u svom biću Bosanka i Hercegovka.

Moram biti iskrena, ja nisam nikada ni sebe ni druge vrednovala kroz nacionalnu pripadnost i upravo zbog toga ne mislim da je moj identitet isključivo vezan za vjersku i etničku pripadnost. Svjesna sam ga, ne propitujem nikad, a očitujem svoj muslimanski identitet kroz lični doživljaj njegovanja tradicije i poštivanja te raznolikosti i bogatstva. On nikada nije isključivao niti isključuje onaj evropski – kaže Amila Terzimehić.

Bh. glumica se u svojoj 27. godini predstavila svijetu izvan granica BiH. Uradila je to izvrsno, sporednom ulogom u filmu Rogera Donaldsona „The November Man”. Pierce Brosnan, očekivano je najveća zvijezda filma, ali je i Amila dobila svoj komad inozemne slave.

Pažnji inozemnih medija priznaje nam, potajno se nadala, ali je u mjeri u kojoj ju je dobila nije očekivala. Nikad ili rijetko je zadovoljna onim što uradi, odigra i kako neku ulogu iznese. Ali, nakon što je pogledala „The November Man”, bila je, začuđujuće i sama sretna s onim što je uradila.

Nenaviknuta je domaća publika na glumice, akcione junakinje, ali činjenica da je Amila strastvena kolekcionarka noževa, i da ih u ovom trenutku ima trideset, manje čudnom čini njenu ljubav prema ovom žanru.

Da bi što vjerodostoijnije odigrala Alexu, ženu, profesionalnu ubicu, prošla je obuku iz streljaštva u sarajevskoj “Zetri”. Početna nepreciznost iz obuke u obuku bivala je sve manja. Na setu u Beogradu, dobila je ličnog trenera. Uz Bojana Nenadovića je učila kako da puca iz različitih vrsta oružja.

I danas pamti kako joj je najteže bilo rukovati snajperom, zbog osjećaja da je teži i od nje same. Jedva ga je nosila, kaže, pa je na kraju pucanje bilo jednostavniji dio cijele priče.

-Kao dijete sam imala veliku želju za pokretom, potrebu za akcijom i izazovima, ali i strah od dosade. Osjećala sam strašnu odbojnost prema mirovanju. Od svoje šeste godine sam se bavila različitom vrstom sportova. Osim ritmičke gimnastike, baleta i raznih vrsta plesova, atletike, išla sam na fudbalsku i košarkašku sekciju u školi. Mislim da sam oduvijek htjela da probam sve i da sam neskromno mislila da mogu savladati sve što je vezano za tijelo i fizički dio mene.

Kako imam dva brata, nikad nisam nosila haljinice, imala lutke ni sanjala da budem princeza. Umjesto toga sam se okružila pištoljima i loptama, svakodnevica je bila ispunjena penjanjem po garažama, i igrama koje su postajale sve slađe i izazovnije ako su bile zabranjene i stvarale šansu da budem kažnjena. A i moje simpatije su tada bili glumci kao što su Bruce Lee, Dolph Lundgren i Michael Madsen. Od svoje 12. godine sam maštala da glumim u akcionom filmu i igram junakinju koja spašava svijet i bori se sa zlikovcima.

Tako da se jedan od mojih dječijih snova ostvario kada sam dobila priliku da igram ulogu Alexe u filmu Rogera Donaldsona. Sada, kao odrasla osoba bih uvijek birala da igram u akcionim filmovima, jer mislim da je gluma najekstremniji sport, ali i da glumac mora biti kompletna ličnost, kako spreman psihički i mentalno tako i fizički. Bavim se najljepšim pozivom koji zapošljava svaki moj mišić, zbog kojeg sam uzbuđena, zbog kojeg dišem ubrzano, a koji ne trpi dosadu i mirovanje.

Osim na filmu, publika ju je imala priliku gledati i u pozorištu, kao i na televiziji. Predstava u kojoj je igrala, a koja nas je podsjetila na period od prije stotinu godina, jeste Mustafićeva „Mali mi je ovaj grob”, prema tekstu Biljane Srbljanović. Brojne polemike su vođene u vezi s Principom i njegovim drugovima, Mladoj Bosni općenito, i čini se da će u vezi s tim jesu li hrabri, revolucionari ili nešto treće, na ovim prostorima uvijek biti dvije potpuno različite istine. Ovisno o tome šta kome odgovara.

Smatra li ona svoju generaciju hrabrom, pitam je dok se iz kostima kraljica Katarina, iz kolekcije Ad Modum Bosniesem iz 2004. godine, bh. modne dizajnerice Aide Korman presvlači u kostim – bosanska žena iz osmanskog perioda, koju je Aida prezentirala 2010. godine u Beogradu i kojoj je dala ime “Od Kulina bana”.

– Ne. Prvo, ne smatram sebe hrabrom. Nimalo. A također mislim da moja generacija nije, ni najmanje. Često se pitam gdje su i zašto nestali mladi revolucionari, taj žar i želja za promjenama, hrabrost, smjelost, ali i znanje o tome šta želimo i hoćemo od života.

Gdje je nestala potreba da kažemo šta nam ne odgovara i s čim se nismo saglasni. Došlo je vrijeme gdje se niko ne usuđuje reći šta misli. Stalno smo nezadovoljni, preživljavamo, ne živimo, a s druge strane pristajemo na to i puštamo da nas vrijeme prebrzo vodi. Imamo potpunu slobodu u kojoj smo i sami zarobljeni i koju sami sebi uskraćujemo – kaže ona.

Njen odnos prema umjetnosti i prema životu možda najbolje pojašnjava film iz davne 1948. godine “Red shoes”, odnosno dijalog Borisa Lermontova i balerine Vicky Page.

– Gledala sam ga nekoliko puta, i uvijek mi je najimpresivnija scena bila kada je pita zašto ona želi da pleše. Ona mu odgovara pitanjem: Zašto ti želiš da živiš? On je iznenađen i kaže joj da ne zna tačno, ali da mora. Pa to je i moj odgovor, kaže mu ona. Brojni su autori iz raznih oblasti, od filma, teatra, književnosti, filozofije oblikovali neke moje stavove o životu i poslu kojim se bavim.

Prolazeći kroz četiri epohe, odnosno temu “Bosna između Istoka i Zapada” što je bila i tema editorijala s Amilom koji smo realizirali na Sarajevskoj akademiji likovnih umjetnosti, još jednom uviđamo koliko se uloga ovdašnje žene mijenjala; od njene borbe za obrazovanjem, ekonomskom neovisnošću, radnom mobilnošću, do one koja se svodila na puki izlazak iz kuće, iz muškarčeve sjene, stege tradicije…

Spomenuti sve one koji su na ovim prostorima bile pionirke u određenim poljima djelovanja, prosto je nemoguće, ali podsjetiti svakako treba na Staku Skenderovu, koja je osnovala prvu djevojačku školu u Sarajevu, Milenu Preindlsberger-Mrazović, prvog novinara profesionalca u Bosni i Hercegovini, dvije prve doktorice, Ševalu Iblizović-Zildžić i Hibu Šerbić…

– Njena mudrost, umijeće življenja nose tri od četiri stuba porodice i doma. Stalna borba za nezavisnošću, borba za jednakošću, obrazovanjem… Snaga bosanske žene je začuđujuća – napominje Amila i odgovara bi li ona mogla zamisliti svoj život u kojem će apsolutno biti ovisna o muškarcu.

– Nikada. Ali ovdje nije pitanje muškarca niti je moj odgovor u vezi s tom imenicom u ovoj formulaciji rečenice. Glagol „ovisiti” je taj koji se kosi s mojim viđenjem života i pristupa bilo čemu. Kada bih bila ovisna o nekome ili nečemu, ne bih bila slobodna. Biti ovisan o drugom po meni znači nesigurnost, nepoštivanje i podrazumijevanje samog sebe.

I otac i majka su podjednako, govori ona, imali utjecaja na donošenje nekih njenih bitnih odluka.

– Na dva potpuno različita načina, koja nikada ne bih mjenjala jer mislim da su upravo ta dva različita stava i poimanja njihovog pogleda na moju budućnost bili presudni i najzaslužniji za svaku moju odluku i izbor koji sam napravila. Mama je uvijek govorila da je najvažnije da se bavim poslom koji volim i koji će me činiti sretnom i ispunjenom. Nije se mješala u moje odluke i uvijek je govorila da moram sve sama odlučiti i sama napraviti izbore. Njenu podršku i povjerenje sam imala uvijek. S druge strane, tata se najčešće nije slagao ni sa jednom mojom odlukom. Imao je svoju viziju mene, s kojom se opet ja nisam slagala. Tada sam mislila da nema povjerenja u mene i da me podrazumijeva, ali sada znam da je htio samo najbolje za mene iz okvira njegove slike svijeta.

To što sam mislila da mi tata ne vjeruje mi je možda najviše značilo jer sam sve što sam htjela tada sama sebi pretvorila u dupli izazov. Opet, svaka greška bila je moja greška – govori 27-godišnja Amila, također i višestruka šampionka BiH u ritmičkoj gimnastici. Ovu disciplinu prakticira i danas. Svaki dan i za svoju dušu. Predugo se, napominje ona, bavila ritmikom da bi je mogla pustiti da nestane iz njenog života. Amila se također bavi i fizičkim taeatrom, što podrazumijeva da je u stalnoj kondiciji.

Tržište je neumoljivo, ne igraju se uvijek uloge o kojima glumac, profesionalac priželjkuje. Nerijetko se potpis na ugovor stavi i na projekt zarad egzistencije. Okolnosti su, dakle, razne. Kada je pitate na kakvim ulogama bi ona voljela izgraditi karijeru, potpuno sigurna odgovara:

– Svaka uloga koja mi je izazov, koja mi je zahtjevna i iz koje ću naučiti nešto novo. Uloga zbog koje ću možda promijeniti neki svoj stav, zapitati se, kopati po sebi, istraživati, posmatrati ljude, biti budna noću i jedva čekati da svane. Uloge zbog kojih ću promijeniti način hoda, korake, pogled i zbog kojih ću se okrenuti naopačke. Hoću da hodam na rukama – poručuje.

Produkcija:

Fotografija: Edvin Kalić
Stilist: Aida Korman
Frizura: Meliha Ćerimović
Make-up: Deborah Milano BiH – Anela Tucaković