Mali veliki gutači našeg novca

Piše: Redakcija

Žalopojka ide otprilike ovako: „Kada sam dobio prvi posao u životu, tadašnja plaća je bila tri ili četiri puta manja od plaće koju danas imam. Tada sam mislio, kako bi bilo dobro da zarađujem samo malo više, da bi mi to bilo sasvim dovoljno za sve u životu. I zaista, napredovao sam u karijeri, dobio mnogo bolji posao, zarađujem višestruko više nego prije desetak godina, kada sam počeo kao pripravnik, no i danas na kraju mjeseca u novčaniku imam tek nekoliko maraka ili čak ni to. Nije mi jasno kako to moguće”. Ovo je česta priča danas i vrlo realna. Ljudi zarađuju sve više, ali njihov novčanik je na kraju mjeseca jednako tanak i jednako se teško sastavlja kraj s krajem. Novac se jednostavno izvlači, topi se i nestaje, kovanicu po kovanicu. Kako ga i gdje uštedjeti? Jedno je jasno: Zarađivati više novca nije formula za finansijsko preživljavanje „od prvog do prvog”.

Posao: Grickalice, kafa, voda…

Posao je jedna od najvažnijih funkcija u životu, on ne samo da nam donosi prihode, on nas i socijalizira. Na radnom mjestu saznajemo svakodnevne važne informacije o dešavanjima u gradu, slušamo slatke tračeve o drugim kolegama, ogovaramo šefove, te se s kolegama družimo i poslije posla. Ponekad se i zaljubimo na radnom mjestu. No, ta socijalizacija košta.

Hoće li neko kiflu?

Kifle i razna peciva koja kupujemo da zavaramo glad su mali, ali neprimjetni usisivač novca iz našeg novčanika. Jedna marka za tri kifle puta 25 radnih dana to je 25 KM.

Kafa na radnom mjestu

Prosječna bh. kancelarija pije kafu dva puta dnevno, nekad i tri puta. Cijena jedne kafe se kreće između jedne i dvije KM. Prosječan Bosanac i Hercegovac, zaposlen u administraciji kao takozvana “bijela kragna ( javna uprava, marketing, finansije, mediji, pravnici) radi 25 dana i tokom njih, uz dvije kafe dnevno, onu jutarnju i poslijepodnevnu, uz prosječnu cijenu od 1,5 KM za šoljicu kafe, potroši 37,5 KM

Ručak na radnom mjestu

Oni koji su imali priliku posjetiti New York mogli su vidjeti neobičnu situaciju, bar za naše, bosanske oči. U centru ovog velikog i bogatog grada, oko velikih nebodera u kojim se nalaze sjedišta velikih kompanija i banaka, u doba ručka stoje uposlenici u svojim poslovnim odijelima – i jedu na ulici. Jedu hranu koju su pripremili kući ili je kupili negdje drugdje. Slično je i u drugim zapadnim zemljama, gdje nikada nije uvedeno pravo koje je kod nas poznato kao „topli obrok”. Radnici u zapadnim zemljama ne znaju šta je to, te se za hranu na radnom mjestu moraju pobrinuti sami. S druga strane Atlantika i južno od Alpa, ljudi vole jesti na radnom mjestu i sa svojim kolegama, te se hrana najčešće naručuje iz restorana ili grilova. Naručuju se pite, ćevapi, pljeskavice, piletina, pizza. Ta hrana je višestruko skuplja od svoje realne cijene i nego da ste je pravili kući. Prosječan obrok na radnom mjestu, recimo pita + jogurt ili pljeskavica uz neki prilog košta četiri KM. Za 25 radnih dana to novčanik košta 100 KM i više.

Voda i sokovi na radnom mjestu

Rad u kancelariji, za kompjuterom i monitorom koju zrači toplotom kao manji radijator, iscrpljuje i dehridrira naš organizam. Osvježenje je važno, no zar nije malo naporno i kontraproduktivno svakih pola sata ići do toaleta, a i šefovi mogu pomisliti da zabušavate? Mnogi rješenja ove nevolje vide u kupovini mineralne vode ili gaziranih pića. Prosječna cijena jedne boce gaziranog pića ili limenke je oko 1,20 KM. Za 25 radnih dana popije se 30 KM. I baci prazna boca u smeće.

Gricakalice grickaju novčanik

Nema besmislenije „hrane” od grickalica. Bez obzira na šarena i odlično dizajnirana pakovanja, čipsovi, smokiji, grisiniji, košpice, u suštini su energetski i nutricionistički bezvrijedni, s mnogo aditiva, soli, bijelog brašna i skrivenih šećera. Postoje i druge grickalice, one koje se smatraju zdravima poput brusnice, zrna suncoketa ili badema. I jedne i druge grickalice koštaju i to koštaju papreno mnogo. Jedno pakovanje čipsa od 60 grama košta oko 90 feninga, kada uz to dodate jednu čokoladicu ili bombone ili keksić, dođete do cife od dvije KM dnevno. Za mjesec tako izgrickamo 50 KM.
Suma sumarum: Za peciva, osvježenja na radnom mjestu, kafu za ručak i dileme da li jesti pitu ili ćevape, za grickalice i slatkiše koji se grickaju pred monitora, mjesečno iz novčanika „izleti” oko 250 KM.

Kuća

Kuća je također veliki „gutač” novca, ne samo kada je riječ o velikim investicijama, poput kupovine namještaja, stana ili kuće, mjesečnih nabavki namirnica ili plaćanja računa. Nažalost, novac u kući curi na sve strane i to neprimjetno.

Hljeb od sedam novčića

Mi smo kultura koja jede mnogo, zaista mnogo hljeba i po tome smo evropski i svjetski šampioni – prosječna bosanska porodica pojede kilogram hljeba dnevno . Hljeb, nažalost, nije jeftin, košta približno dvije marke po kilogramu, i to za hljeb niže klase, gotovo nikakve hranjive vrijednosti. Praviti hljeb u vlastitoj režiji se uvijek isplati, čak i kad se uzmu svi troškovi tog postupka, poput vode, struje i kvasca. Iako kod nas još realtivno nepoznati, pekači hljeba su u svijetu postali standard u gotovo svakoj kuhinji. Štede struju, štede vrijeme, štede prostor. Običan, bijeli ili polubijeli hljeb iz pekare je skup, a svaki iole bolji i kvalitnejiji hljeb je papreno skup. Pojedini kvalitetni hljebovi od integralnih žitarica ( raževi, ječmenii, od vodeničnog brašna itd) koštaju i više od pet KM po komadu. Ne vrijede toliko novca, te isti takav možete napraviti u pekaču po cijeni od pola marke za štrucu.

Majka Muju šišala na struju

Sve što u kući svijetli, svaka lampica, bilo crvena ili zelena, sve to vuče i troši struju. Savjet: Kada izlazite iz kuće ili idete u krevet, isključite sve što se može isključiti i to iz zida i nekad vas zbog toga ne grize savjest. Neka vam ne bude mrsko uključiti bojler i velike kućanske aparate poput mašine za rublje ili suđe u to vrijeme. Probajte električnu peć/ štednjak koristiti što manje. Neracionalni su i troše mnogo struje. Kuhajte u slowcookeru, hrana je ukusnija, i potrošnja struje ja zanemariva. Svoje stare kućanske aparte zamijenite novima, to jeste velika investicija, ali se isplati na duže staze, jer frižideri ili usisivači novije generacije troše mnogo manje struje.

Sam svoj majstor

Sve košta i sve se plaća. I sve se može napraviti u vlastitoj kuhinji. Dobro ne baš sve, ali je u vlastitoj režiji moguće napraviti vlastito pivo, sapun, jogurt, puter, pesto sos, te brojne kozmetičke preparate. Neka vas ne bude stid da vas friziraju /feniraju/farbaju članovi porodice. Pratite beauty blogove i tamošnje savjete za lijep izgled – Ušteda i zabava su zagarantirane.

Cigarete: Napolje iz džepa

Zlo je njihovo drugo ime. Nešto što nema nikakave druge funkcije osim da nas lagano ubije, izvlači novac iz novčanika i puni državni budžet. Izbaciti iz života i novčanika po svaku cijenu.

Žvake: Čemu li ovo služi

Još jedan napotreban i skup parazit u našem novčaniku. Ne štite od karijesa. Ne čiste zube. Jedna marka svaki dan i na kraju ništa. Žvaku svakako ispljunete.

Auto: Trošim, dakle postojim

Jedan od najvećih potrošača našeg novca. Ne samo da su automibili skupi kao nikada prije, sve u vezi s njima košta, osim goriva naravno. Koštaju registracija, kasko osiguranje, pranje, dubinsko usisavanje, putarina na autoputu, parking u centru grada, auto miras, gume… Auto čak i kada je parkirano na parkingu košta, jer ga nagriza zub vremena. Prosječan Bosanac i Hercegovac koji autom ide na posao ( do deset kilomatra dnevno ) mjesečno na gorivo troši nešto manje od 300 KM. Bicikl i šetnja su mnogo jeftinije opcije.

Kreditne kartice: Zlo u novčaniku

Vječito pitanje Koja je najbolja kreditna kartica? Ona koje nema. Neki od vodećih ljudi u domaćem bankarskom sektoru nemaju kreditne kartice. Banke naplaćuju apsolutne sve kada su njihove usluge u pitanju, i to sa velikim kamatama. Bez mnogo ustezanja možemo reći: najveće zlo koje je zapadna kultura podarila čovječanstvu.

Mobiteli

Prosječan građanin ove zemlje troši 15 KM mjesečno na razgovor mobitelom. Prosječno domaćinstvo ima četiri člana. To je 100 KM mjesečno. Ko se još sjeća vremena kada nije bilo mobitela? Kako li se ono tada živjelo?

Savjeti za štednju na mjesečnoj bazi

– U kupovinu, nikada, nikada, nikada ne idite gladni i ne idite bez spiska
– U veću kupovinu, nikada, nikada ne vodite djecu, pogotovo ako su manja
– Doručkujte prije nego što krenete na posao
– Umjesto što prijatelje i društvo pozovete vani na piće ili kafu, pozovite ih sebi kući
– Pripremajte sami sve što možete
– Spremajte sami svoj hljeb. Pekači više nisu skupi.
– Ne stidite se ponijeti termos bocu s kafom na posao
– Ne stidite se pripremiti sendvič kod kuće
– Uzgajajte povrće na vlastitom balkonu ili u saksijama
– Riješite se kreditnih kartica kako god znate i umijete
– Razmislite da li vama skupi paket ( TV + internet + telefon) zaista treba

Najveći nevidljivi potrošači našeg novca: Kupovina grickalica na radnom mjestu, izlasci s prijateljima ili kolegama na popodnevnu kafu, kamata na kreditne kartice i druge bankarske usluge, poput naknada za vođenje računa i provizija za podizanje gotovine ili za plaćanje uplatnicom

Nije bitno koliko pojedinac ili članovi njegove porodice mjesečno zarađuju. Bitno je koliko se taj novac pametno ili manje pametno raspoređuje…

Nismo dovoljno bogati da kupujemo jeftine stvari, engleska poslovica

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti