Otkako je u aprilu stupio na funkciju ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Mirko Šarović je, vjerovatno, od svih svojih kolega do sada najbolje opravdao poziciju i funkciju koju je dobio. Ne morate biti nikakav politički analitičar da biste pratili njegov rad, dovoljno je da ste građanin ove zemlje, da je volite i da želite da se proizvodi sa bh. oznakom nađu na policama radnji u EU, pogotovo oni mliječni. A želio je to i Mirko i njegovi saradnici, koje uvijek ističe, jer, kaže, bez njih ne bi uspjeli vratiti proizvode naših mljekara u EU i tako izvojevati historijsku pobjedu za naše proizvođače.
Još, od brojnih svakodnevnih obaveza koje ne čekaju, ne stiže uživati u pobjedi koju je njegovo ministarstvo izvojevalo, ali je pred sam kraj radnog vremena odlučio dati intervju za naš magazin. Pristao je na naš pomalo neobičan zahtjev jer smo mu odmah na početku rekli kako ne želimo razgovarati o politici, nego o njemu. Skromno prihvata naš kompliment da je postao najomiljeniji ministar u BiH, kao što su mu jednako skromne i odmjerene rečenice dok odgovara na naša pitanja. Nešto iz prošlosti ga nasmije, lice mu se ozari kada spomene bh. mljekare, govori polako i smirujuće, baš kao što je jednako smireno apelirao na Bosance i Hercegovce da ne bojkotuju proizvode iz Hrvatske, nego da jednostavno kupuju domaće. Pitamo ga je li teško biti ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.
– Nije to meni ništa nepoznato, bio sam i u prošlom mandatu, znam već kako Ministarstvo funkcioniše, ušao sam u sistem upravljanja, što i jeste najvažnije u ovom poslu. Jer, ovo je ogromno ministarstvo, a to rijetko ko zna: pet-šest ministarstva je objedinjeno u jednom. Polje našeg djelovanja jesu i poljoprivreda, energetika, carine, prirodni resursi, vode, međunarodna trgovina, da biste svim tim upravljali, morate imati dobre saradnike. Ako nemate, džaba vam sve.
Jeste li Vi zadovoljni svojim saradnicima?
– Jesam, sve su to veliki znalci, ispekli su zanat. Ljudi ovdje rade svoj posao, ovdje se ne vodi politika, u ovom ministarstvu ne.
Zbog afere u vezi s bh. mlijekom, čiji je izvoz u EU nedavno stopirala Hrvatska, te povratka naših mliječnih proizvoda na police EU, postali ste omiljeni ministar u BiH. Prihvatete li uopće ovakve komplimente?
– Lagao bih kad bih rekao kako mi je svejedno ili kako mi nije bitno. Svako voli da mu neko da neko priznanje ili da mu za dobro urađen posao oda čast. Drago mi je vidjeti da se rad prepozna, ali on nije samo naš. Dijelimo ga sa svima koji su u ovome učestvovali, ali na neki način i pokazali da mi to možemo uraditi, da postoje stvari koje možemo da se dogovorimo i da je to opšti interes svih. Lično, to mi je bio važan trenutak u poslu, posebno kada znaš da ni u jednom dijelu zemlje neće biti neko ko to neće odobravati. Cilj svakog čovjeka koji radi jeste da nema oponente, a u ovoj zemlji je to ravno nevjerovatnom. Ako na jednom mjestu odobre, na drugom kude, a uspjeti da svi kažu da je dobro to što smo uradili, jeste ravno čudu. Doduše, nisam imao mnogo vremena da o tome razmišljam…(smijeh).
Koliko su Vam mljekari zahvalni?
– Znam da jesu. To nije moj fah, ne potječem iz tog miljea, ali sam ih ovih mjeseci upoznao, mnogo smo komunicirali. Kad kažemo mljekari, ne mislimo samo na one koji imaju velike farme, nego i domaćine koji imaju dvije krave, od otkupnih stanica mlijeka do mljekarskih industrija. To je pošten i fin svijet koji je tome posvetio život i od toga hrane svoje porodice. Kad se analizira taj lanac, hiljade ljudi vezano je za taj sektor. Mislim da su oni najsretniji. U životu čovjek ima teških i lijepih trenutaka, ovo je njima jedan od najvažnijih. Ovo je njihova pobjeda. Uspjeli su podići standard proizvodnje mlijeka na takav nivo da im je prvi put u historiji dozvoljeno izvoziti u EU. Izvozili smo ranije u Hrvatsku, ali dok je bila u CEFTI. Ovo je prvi put da jedan litar mlijeka iz BiH može otići u bilo koju zemlju EU. I to je veliko dostignuće. Mljekari su, siguran sam, veoma ponosni na sebe. Zovu me svakog dana da ih obiđem i otići ću. Još jedna lijepa vijest jeste da je Livanjski sir već na policama EU i koliko znam sve te količine su već razgrabljene. To je prepoznatljiv brend i oni sigurno imaju budućnost. Sada mogu da šire kapacitete i zapošljavaju, što je i najvažnije. Danas gubimo energiju na nevažne stvari, stavljamo ih u prvi plan, a godine prolaze. Naša djeca završavaju škole i fakultete i ne znaju kuda će, odlaze iz zemlje, a mi im bistrimo i pričamo o politici.
Možda će sada i Vaše kolege iz drugih ministarstava slijediti Vaš primjer?
– Nadam se, dobrih ministara ima i treba im dati šansu. Mi možemo mnogo uraditi. Trebamo mijenjati prioritete, da nam ovo budu prioriteti i da uspjeh nekog političara i njegove stranke treba biti konkretan rad. To treba biti suština. Ako si sve ove mjesece pričao neku praznu priču i politiku shvatao kao čitanje saopštenja, pa ti se vođenje politike svodi na to da ćeš danas o nečemu napisati saopštenje, to je apsolutni besmisao. I to je potpuni promašaj.
Vi ste u politici od samog početka ’90-ih. Je li politika, s obzirom na to da ste završili Pravni fakultet u Sarajevu, ostvarila sve Vaše ambicije?
– Za razliku od nekih drugih političara, koji samo sebe vide u politici i koji su odmah nakon fakulteta ušli u vladu ili parlament, i to je danas moguće…(smijeh), ja sam značajan dio svog života bio u lokalnoj zajednici, u privredi. Deset godina sam bio u UNISU i FAMOSU, onda je došao rat i sasvim slučajno sam ušao u lokalnu zajednicu, nastavio tu raditi tokom rata. Potom sam izabran za poslanika u Republici Srpskoj, neke su se stvari dešavale mimo mog planiranja, jednostavno su tekle. Imao sam velikih uspona i padova u politici, tako je to u životu. Bilo je tu političkih pobjeda i poraza, teških životnih trenutaka s kojima sam se suočavao. Vjerovatno nijedna biografija aktuelnog političara nije toliko složena kao u mom slučaju. Zamislite da ste jedan dan član Predsjedništva, a narednog dana ste u zatvoru. To je nešto gotovo nevjerovatno, ali sada mogu da kažem kako me to učinilo boljim čovjekom, ako smijem biti toliko neskroman pa reći za sebe da sam bolji nego što sam bio. Čak i ti teški trenuci nisu me učinili ogorčenim, osvetoljubivim na bilo koji način. Naprotiv, taj neki proces u meni tekao je sasvim drugom, neočekivanom linijom da, naprosto, neke stvari mnogo bolje razumijem. Sada se osjećam vrlo dobro čak i u ulozi ministra. Imao sam važnijih funkcija, ali ne mjerim to time, nego time da znam uraditi neke konkretne stvari na ovoj poziciji. Znam da ih mogu uraditi, možda i bolje od nekih drugih i dat ću sve od sebe.
Muči li Vas u tom smislu nekompetentnost Vaših političkih protivnika, onih koji ne daju sve od sebe, a na odgovornim su pozicijama?
– Problem čitavog ovog društva je ogromno neznanje. Znanje i nekompetentnost su gdje god da se okrenete. Ali, nije to nešto što bih ja mogao da ispravim. Znanje se više ne cijeni. Ono nije dobilo svoje mjesto. Ono bi trebalo da nas vodi i da nam otvara vrata.
Šta je za Vas domoljublje?
– Generalno volim ljude, mislim da ima dobrih ljudi bilo gdje. Oni nisu vezani ni za kakav narod, ali uvijek se vraćam za svoj kraj odakle dolazim, Rogaticu. Cijenim i volim odakle potječem. I danas sam mnogo vezan za taj kraj, iako živim u Istočnom Sarajevu, ali odem često u Rogaticu. Imam dvojicu sinova. Mlađi Nikola ima 17 godina i naslijedio je od mene taj osjećaj pripadnosti rodnom kraju. On stalno ističe kako su naši korijeni iz Rogatice. A stariji sin Boris je rođen u općini Centar, na Jezeru u bolnici. On ima 27 godina i trenutno živi u Beogradu, ali mlađi je rođen u Kasindolu. I onda se njih dvojica tako prepiru, pa ovaj stariji kaže da je rođen u centru, a ovaj mlađi je ponosniji što je više vezan za moj rodni kraj. Imam neku familiju u Južnoj Africi, oni su dolje otišli davno. I nedavno, prije 15-ak dana sam dobio unuka, moj stariji sin je postao otac, a stric iz Južne Afrike šalje čestitke i želi mu dug i zdrav život, ali i da novorođeni član porodice ne zaboravi svoj rodni kraj. A, moj mlađi sin, najsretniji zbog tog dijela čestitke…(smijeh).
Gdje Vas je zatekla vijest o tome da ste postali djed?
– Mi smo to, zapravo, očekivali, fin osjećaj. Snajka mi je iz Nove Varoši, ona i moj sin su se upoznali kao studenti. Njeni odavno žive u Beogradu, tako da su i oni gore, ali mlađem sinu se više ovdje sviđa.
Imaju li oni političkih ambicija?
– Ovaj stariji ne, on je završio ekonomiju, radi u struci. Ovaj mlađi još ima vremena, vidjet ćemo.
Kako su oni podnosili Vaše političke uspone i padove?
– Oni baš i nisu oduševljeni što se bavim politikom. Sto puta smo vodili te razgovore i planove za neke druge stvari, da vodimo neki drugačiji život, povučeniji, da nismo nikako u javnosti, da se članovi moje porodice ne pronalaze u naslovima i člancima. To je posebno izraženo kod moje supruge, koja ima negativan stav prema politici, misli da je u njoj sve prljavo. Ja sam sto puta pravio neke druge planove za život, ali politika bi prevladala. Ipak, porodica se raduje svakom mom uspjehu. Poput mene, misle da se treba dokazivati djelima, ne nekom ispraznom pričom. Na kraju, svojoj stranci ću najviše doprinijeti time što ću biti dobar ministar. Treba učiniti neke stvari koje će ljudi primijetiti. Ne znam je li iko ikada od mene čuo da sam neke stvari uradio, a da sam pri tome spomenuo svoju stranku. Ljudi znaju ko je mene predložio i ako nešto uradim dobro, ljudi će sami pitati iz koje sam stranke. To je moja filozofija vođenja politike.
Šta čini Vaš mikrosvijet?
– Živio sam u različitim dijelovima Sarajeva. Negdje do 1987. sam radio u UNIS-u i onda sam, tragajući za svojim mirom, napravio kuću na periferiji grada. Mnogo volim sport i pratim ga, što malo više smeta mojoj supruzi…(smijeh). Volim knjige, sve što mi je poklonjeno, što sam dobio, sakupljao, kupio, sada darujem. Posebno se ponosim velikim brojem knjiga koje sam dobio od važnih ljudi s posvetama, a poslije sam ih poklonio. Te posvete su, možda, bitnije od samih naslova. To mi je neka vrsta hobija. Sakupljam stare knjige, imam mnogo kvalitetnih starih knjiga.
Možemo li govoriti o nekom naslovu koji je promijenio Vaše svjetonazore?
– Moram reći da sam ranije više čitao nego sad. Danas sve radim brzo i sve želim saznati brzo, pa tako i čitanje podrazumijeva naslove i podnaslove. Više to nije to, ali sve što je trebalo pročitati, posebno u osnovnoj, srednjoj školi i na fakultetu sam pročitao. Sve što je bilo klasika, to sam pročitao, ali danas manje čitam ove neke modernije varijante.
Šta Vas je odredilo kao ličnost, šta je odredilo Vaš karakter?
– Vjerovatno mjesto gdje sam odrastao, to je bila jedna patrijarhalna sredina, skromniji život. Ne kažem siromašan, nego skromni život mladića koji je došao u Sarajevo da studira. To je život mnogih mladih ljudi u našoj sredini. Vrlo rano sam se počeo snalaziti sam u životu. Nisam nikada bio na teretu roditeljima. Studirao sam, ali uvijek sam nastojao da sam sebi obezbijedim studiranje. Bio sam vrlo aktivan na Pravnom fakultetu u Sarajevu, u klubu “Index”, mnogi me ljudi ne znaju baš po čitaonici…(smijeh). Šefik Džaferović je provodio vrijeme u čitaonici, mi smo generacija, kao i Zdravko Lučić… Džaferović je mnogo vremena provodio u čitaonici, bio vrlo revnosan, bolji student od mene, a ja sam “visio” u klubu, studentskom kafeu, tu sam bio glavni…(smijeh).
Jeste li, možda, tu upoznali svoju suprugu Stojanku?
– Nisam, ali jesam u blizini. Ona je također iz rogatičke opštine. Kad sam ja završavao pravo, ona je došla da studira u Sarajevu i tako smo se upoznali. Može se reći da je to poznanstvo iz studentskih dana i vezano je za Sarajevo, iako smo iz istog kraja i porodice su nam se poznavale.
Koliko dugo ste u braku i kako ste rješavali bračne nesuglasice?
– U braku smo još malo, pa 30 godina. Dobro funkcionišemo, sličnih smo karaktera i nismo imali nekih životnih lomova. Sličnih smo pogleda na život, tako da su nas sve životne situacije još više zbližavale.
Od kojih loših životnih vrijednosti i danas nastojite sačuvati svoju djecu, čega ste se tokom njihovog odgoja najviše plašili?
– To je stalna polemika supruge i mene koja strepi nad ocjenama naše djece. Uvijek je strepila i razočarana je ako to nije onako kako je zamislila. Ja sam to gledao malo drugačije, uvijek sam mislio da je najvažnije da su djeca zdrava i da ne dođu pod utjecaj bilo kakvih poroka. Da ne skrenu s pravog puta i da ih sačuvamo od toga, što je danas veoma težak zadatak. Neka su prosječni, nije bitno, ali ne moraju imati sve petice. Supruga je strepila nad tim, a ja sam joj govorio kako su u životu druge stvari važnije.
Kada ste se posljednji put obradovali kao dijete, bilo da je riječ o privatnom ili poslovnom uspjehu?
– Stavili ste me u dilemu. Ne znam je li tako kod drugih, ali zaokupljen nekim drugim stvarima, čovjek zaboravlja na obične radosti. To je najveći nedostatak posla kojim se bavim. Čak i ne znam da se radujem nekim običnim, svakodnevnim stvarima koje su, na kraju, najvažnije i najbitnije. Od onih stvari u mom poslu, ova priča u vezi s mlijekom me učinila radosnim i ponosnim. Bio sam vrlo zadovoljan, jer smo svi strepili šta će biti i kada su me nazvali iz Bruxellesa i rekli da mlijeko ide vani, u sebi sam se obradovao. A kad je riječ o porodičnim radostima, to je rođenje mog unuka Lazara, sve je proteklo kako treba i taj trenutak sreće nas još drži.
Na kraju Vas moram pitati, uz rizik da će nam pojedini mljekari zamjeriti, koje mlijeko se pije u Vašoj kući?
– Skoro je bilo pitanje kontramjera i bojkota proizvoda iz Hrvatske, a ja sam stalno ljudima govorio da samo treba činiti sve da ljude ubijedimo da kupuju domaće mlijeko. S tim da ljudi unutar zemlje opet mogu imati izbor, hoće li piti mlijeko koje dolazi iz Livna, Banje Luke, Bihaća, da imaju izbor. Vrlo vodim računa da kada uđem u samoposlugu ako ima izbora, uvijek uzimam domaće. Tako je s većinom proizvoda. A ako me pitate za konkretnog proizvođača, moram reći da moji ukućani najviše vole Pađeni mliječne proizvode. Sad rizikujem da mi se naljute oni iz Megglea.