Priča o modnom brandu Gordana Dimitrijević za čije je postojanje zaslužna istoimena autorica, jedna je od onih priča o predanom radnju, istrajnosti, upornosti, ali i velikoj ljubavi prema dizajniranju, ljubavi koja se rodi još u djetinjstvu i baš nikada ne zataji. Upravo tako je prije dvije godine ova rođena Sarajka, s adresom u Parizu, gdje živi i radi duže od 20 godina, osnovala vlastiti modni brand, cipele i torbe GD (Gordana Dimitrijević), te otvorila radnju u gradu na Seni.
No, mnogo godina ranije Gordana je vrijedno radila za druge modne kuće, stičući znanje i iskustvo koje se ne može platiti novcem. I danas, pored svog branda, radi za druge modne kuće, jer sebi, kaže, ne smije dozvoliti tu vrstu komfornosti. Opstati na konkurentnom tržištu može se jedino uz konstantan rad i nove ideje koje će se dopasti vašim klijentima. Gordana za sada s tim nema problema. Njene cipele će vas osvojiti već na prvu, a vaša veza s njima bit će jedna od najuspješnijih u vašim životima. Najbolje od svega jeste činjenica da po njene cipele ne morate ići u Pariz. Od nedavno ih možete kupiti i u Sarajevu.
Vjerovatno su to novinari mnogo puta tražili od Vas, no morat ćemo Vas i mi na početku pitati kako i kada je počela Vaša ljubavna priča prema cipelama?
– Da, pitaju me često, ali ću vama reći ono što nisam drugima ispričala. Počela je kada sam bila veoma mala. Kad mi mama kupi cipele, ja ih nakon nekoliko dana ofarbam i ukrasim da im promijenim izgled. Jednom sam ih čak obojila srebrenom bojom za peć koju sam našla kod bake (ne sjećam se kako se zove ta vrsta peći, ali su bile od metala i bojile su se tečnom srebrenom bojom).
U Pariz ste otišli tokom rata i potpuno sami ste se snalazili u tom velikom, stranom gradu. Po čemu Vi pamtite to vrijeme?
– Pamtim ga po maštanju o tome šta bih htjela da radim. Kad sam došla u Pariz, moj cilj nije bio da ostanem ovdje, ali sam sticajem okolnosti ostala i morala sam naći načina da izgradim normalan život da bih mogla pomoći mojoj familiji koja je ostala u Sarajevu. Sve što sam uradila i naučila prije rata nekako je bilo “poništeno”. Moje školovanje nije imalo nikakvu zvaničnu vrijednost ovdje. Pa sam počela da maštam o novom zanimanju i jedino što sam znala, a što bi imalo neku vrijednost ovdje bilo je da šijem.
Tako je i došla ideja da se upišem u školu modnog dizajna i postanem kreator. Nisam nikad crtala, nisam govorila francuski, ali sam znala u dubini duše da ću biti dizajner. Raspitala sam se za škole, iako su me svi odgovarali od toga, govoreći mi da nemam šanse da uspijem u svijetu mode, jer nemam ni poznanstva ni novaca. Mislim da kad nešto jako želite, stvore se uvjeti da se to i dogodi. Otišla sam na razgovor u tada najprestižniju francusku školu Studio Berçot, bez portfolija, bez CV-a i nakon dva sata razgovora s direktoricom, rekla je: “Iako ne znate da crtate i nemate pojma o modi, vidim da ćete biti uspješna stilistica”. Došla je na otvorenje moje radnje 15 godina poslije tog razgovora i rekla mi: “Bila sam sigurna u tebe, a i u sebe”.
Koji trenutak je bio presudan za to da se okrenete dizajniranju cipela i torbica?
– U početku školovanja u Studiju Berçot htjela sam biti modni dizajner za garderobu i sasvim slučajno “upala” sam u svijet cipela. Salvatore Ferragamo je tada organizovao takmičenje za studente mode. Trebalo je kreirati jednu cipelu, ali je i napraviti. Ja, naravno, nisam mogla platiti da mi je napravi neki atelier u Parizu i nekako sam sama “sklopila” jednu sandalu, jer mi je to bilo najlakše da napravim sama. Poslala sam je na takmičenje i nakon mjesec-dva dobila sam poziv iz Feragamma da dođem na razgovor za posao. Nisam počela raditi kod njih zbog “administrativnih” prepreka, jer sam u Fancuskoj imala status “izbjeglice”, ali sam u tom momentu shvatila da su cipele ono što želim da dizajniram. Tašne su došle malo kasnije iz jednostavnog razloga. Htjela sam, naime, da napravim tašne samo za sebe. Napravila sam prvo samo tri modela i kad sam dobila prototipe, sve žene koje su ih vidjele htjele su da ih i one imaju.
Kako je izgledao taj Vaš prvi dizajn cipela?
– Model koji sam napravila za Salvatore Ferragamo prvi je zvanični dizajn koji je ostao u fazi prototipa. A prvi koji se prodavao bila je jedna večernja sandala koju sam dizajnirala 1999. godine za Charles Jourdan (moj prvi posao kao dizajner).
Jeste li ikada imali momente kada ste sumnjali u sebe?
– Naravno da jesam. Ali, kao što sam već rekla, kad se odabere svoj put i kad se zna šta tačno se želi, kad se na tome konstantno radi, onda više nema sumnje. Onda se stvore uslovi da se ostvari željeni cilj.
Kada ste znali da ste uspjeli?
– Moj posao je takav da je svaka kolekcija test za opstanak. Svakih četiri-pet mjeseci sve se stavi na nulu i počne ponovo. Ne postoji (barem u mom poslu) definicija konstantnog uspjeha. Svake sezone deseci novih dizajnera dolaze na tržište i vrlo malo ih tu i ostane. Činjenica da imam brand i radnju je uspjeh koji može sutra da nestane.
A ono što zaista smatram uspjehom je to što se bavim onim što volim. Najveći uspjeh (poslovni) je raditi ono što vas čini sretnim.
Prije nego ste osnovali vlastiti brand, dizajnirali ste za poznate francuske modne kuće. Šta ste od njih najvrednije naučili?
– Da se samo ogromnim radom može opstati. Iz modnih škola izlaze stotine novih dizajnera svake godine i mnogo njih misli da je svijet njihov ako imaju talenta za crtanje i kreiranje. Danas je posao dizajnera drugačiji nego prije 30-40 godina. Modna industrija je ogroman biznis i nema mjesta za sve. Dizajneri danas moraju znati praviti modele koji će se prodavati. Ako se u ’80-im i ’90-im tolerisalo da je bitan show, danas to više ne prolazi.
Gordanina radnja u Parizu
Mnogi bi na Vašem mjestu bili ispunjeni dizajniranjem za druge, no Vi ste sakupili hrabrosti da osnujete vlastiti brand i danas ste vlasnica radnje u Parizu. Koliko je trebalo hrabrosti za ovu odluku? Ko Vas je najviše motivirao?
– Dugo sam dizajnirala za druge. I danas sam kreativni direktor za dva branda, što znači da i dalje dizajniram za druge. To je vitalno i neophodno za mene. To mi omogućava da ne budem koncentrisana samo na sebe, jer je neophodno da se izađe iz “comfort zone” u kojoj se mogu uspavati ako kreiram samo za sebe.
Da odgovorim na drugi dio pitanja. Naravno da treba puno hrabrosti “potpisati” kreacije (staviti svoje ime) i otvoriti radnju u Parizu kad ste potpuno nepoznata osoba. To do sada nije uradio niko od novih kreatora. Proces je obično da prvo pravite kolekcije više sezona, koje će se prodavati u drugim radnjama i onda, nakon nekoliko godina, otvorite svoju radnju.
Htjela sam da moja kolekcija bude u okruženju koje liči na mene i ideja o radnji je došla sama od sebe. Apsolutno svi su me odgovarali od toga, jer je ogroman finansijski rizik. Međutim, kao što sam rekla ranije, vjerujem da ne postoji neostvariv cilj ako je ono što želite jasno i ako uložite maksimum energije i rada u to.
Motiviralo me je to što sam znala da, ako to ne uradim, žalit ću cijeli život što nisam imala hrabrosti da ostvarim svoj san.
Žene su oduševljene Vašim cipelama, jarkim bojama, visokim potpeticama… Koje su najpopularnije i koje se najviše traže?
– Najpopularnije su Dalida, Dalia, Fly (potpuno ravne), Amy ..
Zanimljivo je da su Vaše cipele mnogo popularne među modnim blogericama… Koliko Vam je važan ovakav način promoviranja i koliko doprinosi prepoznatljivosti Vašeg branda?
– Način komunikacije i promoviranja brandova se konstantno mijenja. Blogerice i eksplozija korisnika Instagrama doprinijela je da se čak i luksuzni brandovi kao Chanel, Dior ili LV bore za naklonost blogerica. Kada jedna blogerica stavi neki moj model na IG, to ima veći utjecaj nego slika mojih cipela u časopisu “Elle”, naprimjer.
Vjerujemo da ste za svoj rad dobili mnoge komplimente. Koji Vam je najdraži, odnosno koji Vam se urezao u sjećanje?
– Najveći kompliment je kad moje klijentice svake sezone kupuju nove modele. Neke od njih znam lično jer često dolaze u radnju. Ogroman je kompliment kad mi kažu da su im cipele jako udobne i da stalno dobijaju komplimente za njih.
Od maja ove godine, na radost brojnih Vaših sugrađanki, GD cipele se mogu kupiti i u Sarajevu. Nije mala stvar kada jedan modni brand iz Pariza dođe u Sarajevo. Koliko Vas usrećuje ova činjenica?
– Jako, jako puno. Moram priznati da sam bila jako dirnuta kad sam vidjela prve slike iz Burtuquali Concept Storea s mojim cipelama u izlogu.
Duže od 20 godina živite i radite u Parizu. Kako je biti Sarajka u Parizu?
– Ja u Parizu živim gotovo isto onoliko koliko sam živjela i Sarajevu, i Pariz je grad u kojem se od prvog dana osjećam kao “kod kuće”. Sav moj život je ovdje i odavno se ne osjećam kao stranac. Ali sam u dubini duše, naravno, prvo Sarajka. Sama činjenica da sam zadržala svoje puno ime i prezime za moj brand dovoljno govori o tome. Nisam nikada ni pomislila da ga “francizujem”, iako su me marketing eksperti savjetovali upravo suprotno. Čak sam ostavila i kvačicu na “Ć”, jer mi je jako bitno da ostanem ono što jesam.
Inače, koliko često dolazite u svoj radni grad?
– U posljednje vrijeme samo jednom godišnje, jer nemam mnogo vremena za odmor. Uglavnom, cijeli august provedem u Sarajevu i na moru u Hrvatskoj.
Imate li, kada je riječ o poslu, neke uzore ili neku osobu, kojoj se iz bilo kojih razloga divite?
– Svi kreatori koji su obilježili modnu istoriju su, naravno, uzor svim novim kreatorima, pa i meni. Ali, moje srce je kod Andre Perugia, kreator nevjerovatnog talenta koji je napravio revoluciju u dizajnu cipela. I danas se njegovi modeli kopiraju bez skrupula. Njegov uspjeh bio je najveći u ’30-im i tokom ’40-ih godina.
Volite li na ženi više vidjeti štiklu ili ravnu obuću?
– To zaista zavisi od stila. Može se imati puno stila i s plastičnim japankama na nogama i jako malo stila s visokim potpeticama.
Na kraju, otkrijte nam koje Vaše cipele su Vama najdraže i zašto?
– To je teško pitanje, jer je isto kao da pitate majku koje joj je dijete najdraže…(smijeh). Sve su na svoj način posebne i svaka ima svoju priču i razlog postojanja. Svaki model nosi ime koje biram s mnogo pažnje i jako velikim ličnim razlogom.
[nggallery id=847]