– Ima jedan Ivan, kuća mu je povrh ove… nije daleko, koji metar. Ima petero djece. Četiri cure i jednog muškića. Pa reci da nije bio uporan! Skoro mu je 40 godina. Ne može čovjek nepravde i tačka – priča Luka na terasi u Omišu, gdje sam ljetovala i ove godine. Ljetujem deceniju i više u ovom gradiću. Vrlo osebujnom, otkrit ću kasnije. Sudbina me povezala baš s njim. Malim gradom u srcu Dalmacije, gdje živi gotovo sedam hiljada potomaka strašnih gusara koji su vodili napade na papinske galije i trgovačke brodove moćne Venecije, Dubrovnika, Kotora. Zbog toga su protiv njih vođeni ratovi u kojima su i pobjeđivali i gubili, ali uvijek bolje vidjeli od ostalih. Valjda zbog impresivnih gradskih utvrda Mirabella i Fortica. S jedne od njih proljetos se zavijorila zastava Palestine.
Luka priča i velikom rukom tamani komarce po leđima i butinama. Zrikavci se odraše pjevajući, blizu je 40 Celzijevih stepeni, mirišu lavanda, borovina, smilje i koperton, more mirno kao ulje, Česi se razdragano dozivaju… I još je mnogo tu irelevantnih detalja, ali ni daška vjetra. Samim tim slušam bez daha…
Radio je kao specijalni policajac. Dobar, kažu. Ronjenje i pirotehnika njegov su fah. Bio je agilan i kad je riječ o unutrašnjim poslovima kolektiva. Svako kršenje procedure primjećivao je, upozoravao, slao mailove, odbijao zapovjedi koje nisu realne, drugi bi odlazili pa ginuli, nakon čega bi komandiri bili smjenjivani, jer na sve je Ivan ukazivao na vrijeme… Kako policajac treba biti poslušan a ne progresivan i buntovan, Ivana degradiraše u takozvanog “prašinara”.
Revonosno je on radio i ovaj posao. Najviši broj upisanih kazni, dosljednost i predanost koja, eto, nije zaobišla ni glavnog državnog odvjetnika koji je nepažljivom vožnjom obilazio Omiš. Uzalud su kolege i pretpostavljeni u stanici savjetovali Ivanu da podere kaznu za svoje dobro. Nije mu palo na pamet. Na njega je bio još više kivan, objašnjava Luka. On je štitio moćnike i poticao korupciju. Sutradan je još niže degradiran, a ubrzo potom penzioniran.
Politička zbilja u hrvatskim gradovima nije mnogo drugačija od naše. Na vlasti su stranački podobni a ne sposobni, pa je tako gradonačelnik Omiša bio Splićanin koji nije ni živio u Omišu, niti se petljao u svoj posao. Besposleni Ivan sad je imao još više vremena i krenuo je redom.
Svakog mjeseca ljudi iz njegovog kvarta dobili bi račun za odvoz smeća ispred kućnih vrata, ali nije se radilo kako se naplaćivalo. Svako je svoje smeće morao nositi sam do kontejnera. Ivan je slao mailove, pozivao inspekciju, zakazivao sastanke, galamio… ništa. Računi su dolazili, smeće nije odvoženo. Nakon što je potrošio sve građanske i demokratske instrumente, ponio je svoje dvije velike vreće smeća i posložio ih na stol direktora komunalne firme. Nakon toga računi su bili korigirani.
Shvatio je Ivan da riba smrdi od glave i da se mora mijenjati gradonačelnik. Nekoliko kafa na Fošalu s pravom ekipom urodilo je plodom. Imali su i svog nezavisnog kandidata – gradonačelnika. Čovjeka koji voli Omiš i koji hoće za njega raditi. I Ivan se kandidirao za nezavisnog vjećnika. Negdje između kucanja nove prijave zbog nepropisnog rada državnih službenika, pripreme ankete za građane članove FB grupe “Volimo Omiš”, Ivan se upoznao s principima direktne demokratije. Ta mu se najviše svidjela. I danas je kao nezavisni vijećnik u gradskoj upravi, dosljedno provodi. Ako je dio komisije za izbor direktora festivala Omiške klape, on postavi anketu na FB, pita građane kome da dodijeli glas, onaj ko ih najviše dobije od građana, dobije i jedan od Ivana.
I još je tu blještavih detalja. Kao onda kada je sve pare namijenjene za predizborne aktivnosti političkih stranaka nekako preusmjerio za izgradnju dječijeg vrtića u prigradskom naselju… ili kada su ga uhapsili u vrijeme predizbornih kampanja jer je na svojim plakatima prozivao konkretne ljude za kriminal. Sklanjali su njegove plakate s vidljivih mjesta, ali on je oblijepio svoj kombi pa se vozao unaokolo. Ma neumoran je.
Slušam Luku i razmišljam postoji li Ivan ili je to lokalna bajka o prvim polugama demokratskog odlučivanja na Balkanu. Ipak, postoji. Eno ga na FB. Ivan Barišić – Bara, zvani ČegeBara. Opravdao je svoje buntovne pretke kojima su interesi lokalnog stanovništva bili iznad ideologije i ostalih zanosa.
Dok nama FB služi kao ispusni ventil za sve frustracije (i kao “barometar patriotizma” koji se aktivira na događaje kao što je koncert Dine Merlina), Ivanu služi kao sjajan instrument za neposrednu demokratiju. Dok se kod nas usljed velike nepravde smrknutih lica naručuju janjetina i leden gemišt, da se temeljito pretrese i nagovori svašta, Ivan s crnim vrećama smeća odlazi u direktorski kabinet. Možda nismo “andrićevski ili selimovićevski” narod teškim usudom obremenjen, između ovog i onog, već je objašnjenje trivijalno i bez mistike – dosadno smo, lijeni, mnogo pričamo i malo radimo. Možda da ponudimo Ivanu da kad završi s Omišem malo dođe kod nas? Mnogo je posla, neka počne sa snabdijevanjem Sarajeva vodom u noćnim satima.
P. S.
Ako u ljetnoj turi budete prolazili kroz Omiš, možda ćete sresti ČegeBaru. Poznat ćete ga po šeretskom osmijehu. Ako već ne vozi kombi pun svoje djece, onda je okružen lokalcima koji ga muntaju da uradi nešto za mol na Slavinju. Ljudi iz Omiša znaju da se stvari mogu pomjeriti s mrve tačke, a Bara zna i kako