Anton Pavlovich Chekhov: Three sisters (Tri sestre)
Chekhova treba uzimati cijelog, svakodnevno kroz život, u omanjim dozama, jer je lijek i jer je najveći. A Maša, Olga i Irina venu u svojoj palanci maštajući o odlasku u Moskvu, ali ne radi se tu o Moskvi, nego o širini, slobodi i jednom nezagušljivom ženskom i ljudskom životu.
Henrik Ibsen: A Doll’s House (Lutkina kuća/Nora)
Nora je, sa još nekim svojim književnim sestrama, u XIX veku razbila lutkinu kuću građanskog braka, i od tada je građanski brak nešto nezamislivo. Neka vas ne zavara saznanje da ga milioni ljudi dan-danas žive: to nije više to, samo se tako zove.
Gustave Flaubert: Madame Bovary (Gospođa Bovari)
„Madame Bovary, c’est moi“, govorio je zagonetno Flaubert. Ali, s njim ili bez njega, gospođa Bovary se, makar i zaluđena lošom lektirom, odvažila na „romantičnu ludost“ koja opravdava ljudsko postojanje. I krenula u jednu hrabru vožnju kočijom, vožnju koja još traje.
Lev Nikolayevich Tolstoy: Anna Karenina (Ana Karenjina)
Ruskinje su drugačije vaspitavane, kad nešto „nije u redu“, misle da su nužno same krive za to. Anna se bacila pod voz, ali je pre toga mudri, veliki džangrizavac i spahija Tolstoy ispričao jednu od konstitutivnih priča istorije modernog romana, ali i poimanja ljudske slobode i ženske nezavisnosti. Okej, Anna je skončala loše, ali je otvorila put…
James Joyce: Dubliners (Dablinci)
Možda najbolja zbirka priča ever, koja sadrži onu svakako najbolju: Mrtvi, to je priča o ljubavi i gubitku, o nenadoknadivosti njegovoj, ali i o tihoj, neprimjetnoj tuzi drugorazrednosti svega i svakoga ko dolazi „poslije“, ko voli onoga ko živi u sjenci tog svog „mrtvog“. A snijeg svejednako pada na svijet i prekriva sve živo i neživo, i neće stati više nikada.
Thomas Mann: Tonio Kröger
Tonio je zaljubljeni umjetnik, ali zlatokosa ljepotica koju voli prednost će dati „solidnoj prilici“, uštogljenom građaninu, trajno mu slomivši srce. A ko odbaci Tonija, prije ili kasnije dobije Gustava „Smrt u Veneciji“ Ashenbaha.
Agatha Christie: And Then There Were None (Deset malih crnaca)
Osvetu je, kažu, najbolje servirati hladnu. Ovo je knjiga o osveti prerušenoj u pravdu, ali, gle, ta pravda nikoga neće zadovoljiti, samo će povećati količinu zla na svijetu. Osim što je sjajan krimić, ovo je jedna od ključnih filozofskih knjiga XX vijeka. Filozofa koji ovu tvrdnju ne bi razumio i prihvatio, slobodno proglasite šarlatanom.
Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja
Nešto je fudamentalno važno o muškarcu, bar onom (srednjo)evropskom u XX veku (a i u ovom to važi), osjetio i osvjetlio Milan Kundera, i to zapravo u svakoj svojoj knjizi. Malu prednost dajemo ovoj, možda ne toliko zbog nje same, koliko zbog Juliette Binoche, Lene Olin i Daniela Day Lewisa.
Haruki Murakami: Sputnik Sweetheart (Sputnik ljubav)
Ili Norveška šuma, IQ84 etc… Ljudski susreti, naročito ljubavni, kod Murakamija su uvijek mistični: nema veće misterije u svemiru od njih. Kada i uspiju da se pronađu, nerijetko se ljudi izgube na najčudnije načine, a čitalac ih poslije pronađe na mjestu i u obličju koje – kao i sve kod ovog pisca – kao da nije od ovog svijeta, mada jeste, i te kako.
Françoise Sagan: Un certain sourire (Izvjestan pogled)
Molim vas, ko još čita Françoise Sagan?! Totalno je ispala iz mode. Što znači da je sad pravo vrijeme za nju. Njeni rani romani, a ovaj naročito, imaju prekrasan i uzbudljiv šmek sretnog istorijskog trenutka u kojem je patrijarhat već bio umro, a politička i rodna korektnost još nisu rođene.
Cesare Pavese: Il diavolo sulle colline (Đavo u brdima)
I glavnina svega što je napisao. Volio je komunizam, književnost i žene. Ne nužno tim redosljedom važnosti, na sreću. Čitati ga danas, to je kao da slušate neku staru, divnu pesmu Sergioa Endrigoa: zanosi vas, ali i rastužuje, čini vam se da ste propustili najbolje vrijeme čovečanstva i najbolje ljubavi u njemu, koje su mogle biti vaše.
Miroslav Krleža: Na rubu pameti
I Krleža je volio komunizam i književnost, o kojima je znao sve, a žene… Pa, ima tu raznih mišljenja, ali je zanimljivo kako su njegove najjače literarne žene redom istinski free spirits. A ovaj roman inače je oda slobodi od svake stege kao muke duhu, pa i slobodi našega junaka od bornirane mu gospođe Agneze i njihovih triju kćeri, „tri glupe guske“… I one su nekakve sestre, ali… ma, jok, nije Moskva za njih.
Ian Russell McEwan: On Chesil Beach
Šta je seksualna revolucija promenila u našim životima? O tome sve piše u Chesil Beachu, baš zato što se radnja romana dešava takoreći sekundu pre njenog izbijanja. Vjerujte mi, ne želite nikada da se vratite tamo.
Michel Houellebecq: Extension du domaine de la lutte (Proširenje područja borbe)
Houellebecq obrće stvari naglavačke, on daje glas potlačenima i frustriranima, pastorčadi ili siročićima seksualne revolucije, onima koji su od zamamnih obećanja nesputane erotske arkadije uglavnom dobili samo – šipak. E, taj šipak, to je glavni junak ove knjige, a i većine drugih. I treba ga saslušati, da se poslije ne iznenadite.
Alice Munro: Too Much Happiness (Previše sreće)
Ili bilo koja druga zbirka njenih priča. Kanađanka je „Karver sa druge strane“, nerijetko još moćnija, razorno pronicljiva pripovjedačica manje blistavih, a više onako tiho strašnih ženskih sudbina, naizgled udobno začaurenih po sjevernoameričkoj provinciji.
Lyudmila Ulitskaya: Sonechka
Ili bilo šta drugo njeno. Isto što i Munro, ali na onaj zatravljujući ruski način. Odrpano i veličanstveno. Depresija od graha i kupusa, što bi rekao jedan muzikant.
Virginia Woolf: A Room of One’s Own (Sopstvena soba)
I sva njena proza, naravno. Ali, ovaj esej govori o fundamentalno važnoj stvari: o trenutku u kojem žena prestaje da bude pokretni dio kućnog nameštaja. Nemojte se zavaravati, desilo se to tek juče-prekjuče. Mnogo gdje se još nije ni desilo.
Danilo Kiš: Pješčanik
Neki će reći da nije bio neki ljepotan, ali žene su se ljepile za njega. Normalno: žene znaju da size does matter, pri čemu ne mislim ni na šta „vulgarno“, nego na gabarite ličnosti i djela, ekstraordinarne po svakom kriterijumu. Zašto baš Pješčanik, prije svih? Zato što tek poslije Peščanika pouzdano znate da vaš maternji više ne spada među male jezike.
Patti Smith: Just Kids (Samo deca)
Patti nije biće od ovog merkantilnog svijeta, nego istinska pjesnikinja, boginja čak, a ovi memoari priča su o toj – ponekad mučnoj – poeziji od života, i o jednoj čudnoj, veličanstvenoj ljubavi.
Camille Paglia: Sex, Art and American Culture (Seks, umjetnost i američka kultura)
Savremena žena koja drži do sebe sasvim je prirodno feministkinja – a šta bi drugo bila? Samo što joj nadobudne doktrinarne feministkinje straaašno idu na živce – a kako bi drukčije i moglo? Camille Paglia je baš takva: slobodna žena jer je slobodan čovjek.
Izvor ELLE rs