Glumca Ilira Tafu bosanskohercegovačka publika upoznala je kroz lik Mentora u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. O Iliru ne znamo mnogo, a glavnog krivca možemo tražiti u činjenici da su nam mnogi sadržaji iz područja televizije, filma i kulture općenito iz njegove zemlje nedostupni.
U programima naših televizija u ovom trenutku se ne emitira nijedna serija s Kosova, iako je u toj zemlji njihova proizvodnja u punom zamahu, dok s druge strane Kosovari imaju priliku putem svoje nacionalne televizije pratiti LZN, najizvozniji bh. postratni proizvod.
U sjećanjima starijih generacija još živi veliki Bekim Fehmiu, pamti se i Enver Petrovci kao i Faruk Begolli. Nove generacije glumaca, među kojima mnogi grade uspješne karijere izvan Kosova, sada krče svoj put ka regionalnoj prepoznatljivosti.
S Ilirom smo i prije ovog intervjua imali priliku prije nekoliko mjeseci neobavezno razgovarati o mnogim temama, o privatnom univerzitetu koji vodi u Prištini, pozorišnoj karijeri, Kosovu i njegovoj neovisnosti…
– Dugo smo čekali priznanje. Dugo smo čekali neovisnost i zato je toliko i cijenimo – kazao nam je tada.
Predrasude i stereotipi se mogu prišiti kao dugme svakom podneblju, ali ako ističemo pozitivne crte jednog naroda, onda Albanci imaju nešto što je apsolutno bosanski deficit. Vjeruju u zajedništvo. Nikakvo čudo stoga nije vidjeti dvije ili tri porodice kako pomažu četvrtoj da podigne biznis na noge, isto očekuju zauzvrat.
– Pet godina je kako snimam seriju u Bosni, i pet godina je malo da bi se u potpunosti upoznao mentalitet jednog naroda, ali uspio sam ipak poprilično upoznati BiH. Bosanci imaju sjajnu kulturu, humor, znaju pružiti mnogo topline i dobre atmosfere. Kada govorimo o razlikama, Bosanci su više bliski i više ljubazni s drugima nego sa svojima, i jako su nostalgični za državom koju smo imali. Misle da je to vrijeme bilo mnogo bolje. Nema velike razlike između Kosova i Bosne, naprotiv, ove dvije zemlje imaju mnogo zajedničkih tačaka. Prošli su zajedno kroz teška vremena i imaju istu historiju – objašnjava Tafa za “Azru” sličnosti i razlike naših mentaliteta.
Kako je došlo do Vašeg angažmana u seriji “Lud, zbunjen, normalan”?
– Glumce publika više poznaje po ulogama u serijama jer se više snimaju, emitiraju i samim time su i zastupljenije od drugih formata, kao što su film i pozorište. To ima svoju dobru, ali i lošu stranu. Dobra strana je u tome što glumac vrlo brzo postaje važna osoba, a loša što će uvijek biti poznat po toj ulozi. U mjestima bivše Jugoslavije mene poznaju kao Mentora iz serije LZN. Moje angažovanje u tom projektu je uslijedilo nakon posjete Prištini scenariste i producenta serijala. Posjetili su pozorište gdje sam igrao. Iako sam igrao na albanskom jeziku, preporučili su reditelju da budem član ekipe serije. Bilo je to prije pet godina. Od tada sam član serije koja ima veliku gledanost i jako sam sretan što igram u BiH. Ali, nadam se i da će u skorijoj budućnosti biti i međusobne saradnje.
Gledatelji na Kosovu imaju priliku pratiti seriju, netitlovanu, što predstavlja problem mlađim generacijama, budući da ne znaju jezik naroda bivše Jugoslavije. Kako Vi to objašnjavate? Nisu zainteresirani ili…?
– LZN je vrlo dobro prihvaćen kod gledatelja, iako se emitira bez prijevoda. Do sada je emitirano 48 epizoda, ali od 1990. godine ovo je prva serija na bosanskom jeziku koja se pruža kosovskim gledaocima. To je veliko postignuće imajući u vidu činjenicu da smo mi Kosovari i u vrijeme bivše Jugoslavije imali drugi jezik i različit nacionalitet. Nama je tada bosanski jezik izgledao kao engleski ili francuski, a tako je i danas.
Mladi nemaju predrasude i ne radi se o tome da oni ne žele, radi se o tome da nove generacije u školama ne uču jezike bivše Jugoslavije, što je, naprimjer, nama bila obaveza. Oni prate svjetski trend, a to je znati engleski jezik, kojim se svi mladi služe u ovom dobu.
Kakvu popularnost uživa LZN u Vašoj zemlji? S kim ste od kolega sa seta uspostavili najbolji, možda i prijateljski odnos?
– Ne samo LZN, Kosovari vole i pozorište a i kinematografiju BiH. Smatramo da Bosanci znaju napraviti film i dobru muziku, a dobri su i u pozorištima. O tome najbolje govori bh. uspjesi na festivalima. Dakle, nije to stav samo Kosovara, već ljudi bivše Jugoslavije.
Kada je riječ o prijateljstvima s kolegama, sa svima imam sjajne odnose, počevši od reditelja Elmira Jukića, pa do glumaca Emira Hadžihafizbegovića, Senada Bašića, Mustafe Nadarevića. Plašim se da koga ne izostavim, uistinu imam odlične odnose i s drugim glumcima i ostatkom ekipe na setu. Od samog početka me lijepo dočekuju i na tome sam im neizmjerno zahvalan.
Gdje ste završili glumačku akademiju?
– Studije sam počeo u Prištini 1995. godine na glumačkom programu, razredu Envera Petrovcija. U vrijeme kada je Kosovo bilo okupirano, a završio sam ih 1999. godine u vrijeme rata na Kosovu. Bila su to dobra vremena za nas studente, ali jako teška vremena za moj narod. U to doba Srbija je zatvorila sve institucije, televizije, radio, novine, bolnice i škole.
Kada bi danas neko pročitao ovo što sam rekao, ne bi povjerovao, ali vi Bošnjaci znate najbolje kakav smo sistem imali tada. Pokazali smo se jakim i stabilnim, danas živimo slobodni i iskreno pokušavamo da pomognemo onima koji su nama stvarali pritisak, integrirajući kosovsko društvo i uživajući u našim pravima.
Kakav je životni standard u Prištini, Kosovu općenito?
– U vrijeme bivše Jugoslavije Kosovo je bilo jako nerazvijeno. Ali, otprije 15 godina doživjelo je i nezamisliv progres. Promijenilo se mnogo toga. Počeli smo od nule, i to zahvaljujući svim vladama koje su vladale u našoj državi, svim investitorima i međunarodnoj pomoći koju smo imali. Podrazumijeva se da imamo još mnogo posla da uradimo, ali uspjet ćemo.
I uz pomoć našeg naroda iz inostranstva uspjet ćemo da izgradimo ovu državu i da ne iznjeverimo naše Amerikance, koji su nam pomogli da dobijemo nezavisnost. Priština se ne razlikuje mnogo od ostalih gradova, dobija izgled male metropole, noćni život je jako dobar i mnogo nas posjećuju iz ostalih zemalja.Život u Prištini je gotovo isti kao i u Sarajevu, ne primjećuje se neka velika finansijska kriza.
Budući da zbog složenih političkih prilika u BiH, Bosna još nije priznala Kosovo kao neovisnu državu, potrebne su nam vize da bismo posjećivali jedni druge. Pretpostavljam da vam nerijetko predstavlja napor obnavljati vizu u Skoplju svaka tri mjeseca. Da li je kosovskim državljanima ovako otežan ulazak i u Srbiju ili…?
– Znam s kakvim se problemima u tom smislu Bosna opterećuje i kako se u njoj izgradila državna politika u kojoj svako ima svoje pravo. Kosovari zbog toga ne krive Bosnu. Ali, na političarima iz Sarajeva je da rade na ukidanju viza, jer ovdje se ne radi samo o potrebi jednostavnijeg protoka stanovništva, već i roba. Također, nisam mogao shvatiti ni to da bh. intelektualci nisu izradili nijednu incijativu, peticiju u vezi s priznanjem Kosova. Građani Kosova idu u Srbiju samo s ličnom kartom naše države (Srbija ima ambasadu na Kosovu i Kosovo u Beogradu, iako ih nazivaju kancelarijama), takoreći, de facto Srbija je prihvatila Kosovo i to je vrlo dobro.
Osim u LZN, imamo informaciju da biste trebali zaigrati i u filmu Jasmina Durakovića i Seje Sexona “Balada o Pišonji i Žugi”. Otkrijte nam informaciju više?
– Osim u LZN, sarađivao sam i s rediteljem Gradimirom Gojerom. Jasmin Duraković mi je poslao scenarij i mogu reći da mi se jako svidio. Mislim da ću biti dio projekta “Balada o Pišonji i Žugi”.
Uz rad u BiH, angažirani ste i na brojnim predstavama koje se izvode u pozorištu Dodona u Prištini. Na kojoj predstavi radite sada?
– Vrlo brzo ću početi s probama na jednoj drugoj predstavi u Zagrebu sa glumicom Kostadinkom Velkovskom. Bit će samo dvije uloge i čeka me veliki posao, jer evo drugi put isprobavam sebe u pozorištu na hrvatskom jeziku.
Imate dvojicu sinova, jesu li oni zainteresirani za glumu? Čime se bavi Vaša supruga?
– Imam dvoje djece, zovu se Lis i Eris. Jedan ima devet godina, a drugi sedam. Rano je reći kakav će oni put izabrati. Lisi je počeo da se bavi pjevanjem i već iza sebe ima mnoge nastupe na raznim snimanjima. Iako odrastaju u takvoj atmosferi, ne bih volio da budu glumci, jer je glumački posao naporan. No, o tome oni trebaju odlučiti. Supruga je modna dizajnerica, i veoma je uspješna u toj oblasti. Ove godine je dobila nagradu kao najbolja albanska dizajnerica.
Ostatak intervjua čitajte u printanom izdanju magazina “Azra” (broj 960)
[nggallery id=836]