Svaka ljubav je hemijska reakcija u našem mozgu, reakcija koja dođe i prođe i iza koje ne ostaje ništa. Sedam godina traje hemija u braku. Brakovi počinju isto, uz veselje, muziku, pjesmu i lijepe želje. I brakovi ovih žena koje decenijama trpe batine, počeli su uz pjesmu i zdravicu…
Ulaziš u prodavnicu, zaroviš se u frižider sa zaleđenim proizvodima, tražiš đuveč, eno na polici je i senf, bez njeg’ kući ne ideš, ulje, šta ti još ono treba… Mineralna dva puta po dva litra, ona je u drugom dijelu malog marketa… Grožđice, i one su kod vrata, jabuke su na drugoj strani… Dok tako razmišljaš i trudiš se ne zaboraviti sve ono što zbog čega si došao, čuješ vikanje i galamu. Neko je ušao u prodavnicu tražeći feferone. Ništa drugo nego feferone. Usput je opsovao Boga, zatim 220 bogova, zatim Musaf, svece, stalno prijeteći nekom i zbog nečega. Požuriš do kase da vidiš o čemu je riječ, ko to prijeti prodavačicama zbog pet feninga. Pita prodavačica na čijem se čelu vidi strah pred ovim čovjekom, želi li slučajno kesu. Običnu, plastičnu kesu. Pet feninga komad.
– Ne treba meni kesa. Ima ko da nosi – kaže sredovječni ljubitelj feferona, pokazujući na žensku osobu koja je sve vrijeme njegovog „pohoda” stajala ispred marketa.
Ta žena, crne kratke kose, mršava i sitna, oborena glave i tupog pogleda, blijeda kao krpa, stajala je na julskom suncu i 40 stepeni čekala muža koji je obavljao kupovinu. Bilo je nešto strašno i zlokobno u rečenici „ima ko da nosi”, a osmijeh tog čovjeka, najzluradiji osmijeh koji sam vidio u životu, govorio je šta je, vjerovatno, slijedilo i šta je ženu čekalo kada dođe kući. Samo što je ljubitelj feferona izašao iz prodavnice i u ruke nesretnici utrpao ono što je kupio, počeo joj je psovati i prijetiti. Ona je samo šutjela i mirno krenula za svojom nasilnim mužem. Dok su išli kroz ulicu, čulo se kako muškarac psuje sve što se može opsovati, nazivajući ženu koja je koračala iza njega najpogrdnijim imenima, kao da žena, vjerovatno njegova supruga, nije ljudsko biće, nego šepav, dosadan pas lutalica.
Gledaš u njega i gledaš u nju. Oboje imaju između 50 i 60 godina. Recimo da imaju oboje po 55 godina. Jednostavno obučeni ljudi, ali nisu sirotinja. Siromašni ne kupuju feferone, jasno ti je. Uključiš matematiku i pretpostaviš da su se vjenčali kada su imali 20 godina. Vjenčanje ljubitelja feforona i žene njegovog života je bilo, dakle, prije otprilike 35 godina, slavne i daleke 1980. Ljudi se u pravilu ne mijenjaju, ostaju takvi kakvi jesu, u svim razdobljima života, sve dok su živi. Dakle, nije ti teško zaključiti da je čovjek uvijek bio ovakav, da je uvijek imao prijeteći stav i paklenu retoriku. Ova žena 35 godina ili možda čak i više, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz sata u sat, iz decenije u deceniju, trpi psihičko i vjerovatno fizičko nasilje… Ako je ovaj čovjek mogao i smio pred 12 svjedoka prijetiti svojoj supruzi, možemo samo pretpostaviti šta je uslijedilo kada su se zaključala vrata njihovog stana. Njihov komšiluk to, vjerovatno, jako dobro zna, ali šuti, ne tiče ga se. Šuti i jedi tu supu, pojačaj TV, opet se komšije svađaju.
Otprilike 500 metra od marketa i slučaja „feferon” ima jedan stan. U tom stanu jedan sredovječni gospodin, političar, ugledni građanin, poslovni čovjek, vlasnik popularnog restoran i vlasnik velikog, lijepog imanja u okolici Sarajeva. U tom stanu živi i njegova supruga. Komšiluk također bilježi zvukove tanjira koji se razbijaju o zidove ili glavu ove nesretnice, bilježe se i njeni jauci i plač. Isti par možete sresti kako šeta ulicama Sarajeva, ide u kupovinu, pozdravlja se s poznanicima, „šta ima kod vas… evo dobro mi… a vi… navratite, drugi put…”
Jednom sam imao priliku vidjeti i ovo, čekajući u redu pred bankomatom na Ali-pašinom Polju. Pored mene prolazi stariji bračni par, oboje imaju po više od 70 godina. Drže se zajedno, ruku pod ruku, tiho razgovaraju, kimaju glavom. U jednom trenutku, „gospodin” se izmiče i stisnutom šakom udara svoju suprugu u glavu, u lice. Poput vreće krompira, starija gospođa pada na asfalat i tamo leži. Ne jauče, ne viče, ne traži pomoć, ne plače. Samo se podigla, otresla prljavštinu sa starog, plavog kaputa, uzima svog muža pod ruku i bračni par nastavlja šetnju i razgovor, kao da se nije ništa desilo.
Sve ima svoj kraj. Ljubav pogotovo. Nema vječnih ljubavi. Svaka ljubav je hemijska reakcija u našem mozgu, reakcija koja dođe i prođe i iza koje ne ostaje ništa. Sedam godina traje hemija u braku. Brakovi počinju isto, uz veselje, muziku, pjesmu i lijepe želje. I brakovi ovih žena koje decenijama trpe batine, počeli su uz pjesmu i zdravicu. Statistike kažu da je 57 posto brakova u BiH nesretno. Mlađe generacije to lako završavaju. Stariji se čude zašto se mladi tako mnogo razvode. Mlađi se čude zbog čega stariji žive u raspadnutim brakovima. I niko nikoga ne razumije. Ni ja ih ne razumijem, ni prve ni druge. Ni ove koji se čude zašto ljubavi u njihovom braku nema više, ni ove koji vjeruju u vječnu ljubav, i u dobru i u zlu.