Advija Ibrahimović: Nudili su djeci hljeb i pitali ih gdje ti je babo, tada su saznali da su mnogi Srebreničani otišli u šume

Piše: Redakcija

Oči svijeta 11. jula ponovo su gledale prema Srebrenici. Komemoraciji povodom dvadesete godišnjice genocida, najvećeg stradanja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ukopu 136 nevinih žrtava, prisustvovalo je nekoliko desetaka hiljada ljudi, kao i brojne delegacije iz zemalja Regije i inozemstva.

Za govornicom Memorijalnog centra u Potočarima izmjenjivali su se Ahmet Davutoglu, Bill Clinton, Kraljica Noor, Kolinda Grabar-Kitarović, a onda je izašla Advija Ibrahimović, djevojka rođena 1984. godine, koja je s 11 godina preživjela srebrenički genocid.

– Ko su ti ljudi i kakva je to životinja u njima izrasla pa da našim očevima i braći žicom ruke na leđa vežu i onda im hladno pucaju u čelo? Pitala sam se, imaju li takvi ljudi ime i prezime, adresu, i o čemu su pričali svojoj djeci kad bi se uvečer vraćali iz Pilice, Petkovaca, Grbavaca, Kozluka, Kasabe i drugih srebreničkih stratišta, umorni od ubijanja njihovih bošnjačkih vršnjaka – kazala je, između ostalog, u svom obraćanju Advija.

Britanska princeza Anna, koja je na komemoraciji sjedila u prvim redovima, tada je zaplakala.

Od 11. jula društvenim mrežama kruži Advijin govor. Bila je dostojanstvena u svojoj boli. U boli kada se prisjećala oca i majke, ali i na hiljade drugih mučki ubijenih Bošnjaka. No, malo ko je mogao vidjeti da to dostojanstvo ima i svoju težinu. Jer, vratiti se pričom u ratni period značilo je još jednom živjeti proživljeno.

– U jednom trenutku me uhvatila jeza. Bilo je momenata kada sam zamucala, jednostavno, nisam mogla izgovoriti ni riječ. Rekla sam tada sebi: “Advija, moraš se vratiti”. Teško je, uistinu, bilo govoriti tog dana.

Razgovarali smo jutro nakon 11. jula. Spremala se na put za Kravice. Mnogi su otišli svojim kućama 11. jula, ona i mnogi drugi žive Srebrenicu i 12. i 13., i svakog drugog jula. Njena adresa je u Tuzli, brine se o mlađem bratu Atifu, rođenom 1982. godine. No, otkriva nam da će ubrzo njena adresa biti u Njemačkoj.

Taj dio priče ostavili smo za kasnije. Vraćamo se povodu. Dvadesetoj godišnjici od stradanja Srebrenice. Kakvi su njeni dojmovi kada je riječ o samoj organizaciji ovog događaja, pitamo je.
– Kada je 11. juli u pitanju, svi koji žive taj datum, oni koji su preživjeli Srebrenicu, znaju kakav je osjećaj i kakav je život s tim, ali ja kažem – život ide dalje i mi moramo nastaviti da se borimo i živimo onako kako bi sav normalan svijet živio. Međutim, kada je riječ o komemoraciji, žao mi je što neki ljudi uzmemiravaju duše svih onih ljudi koji su tako dugo čekali vlastiti smiraj. Iz tog razloga mi je žao što se u nekim situacijama ovakvi momenti, koji su za mene nešto najsvetije na svijetu, koriste zbog neke promocije. Incident koji se desio ne bih komentirala, postoje ljudi koji se trebaju baviti time.

Imali ste 11 godina kada ste preživjeli genocid. U svom govoru ste ispričali da ste nakon ubistva majke, Remzije, s ocem Dautom, bratom i sestrom spas potražili u UN-ovoj bazi u Potočarima. Tu su vas izbacili, a oca poslali direktno u ruke zločinaca. Šta se od tog trenutka, dana, dalje dešavalo s Vama, Vašim bratom i sestrom?

– Dva dana smo bili u UN-ovoj bazi u Potočarima, u jednoj od fabrika koja nije bila zatvorena. Svi smo došli u glavnu bazu tražiti spas, naravno. Nismo mogli ući unutra, pa smo bili u okolnim mjestima, praktično na slobodi kada su došli četnici, koji su samim time imali punu slobodu da uzimaju i odvode koga su htjeli. Drugog dana je počela da se vrši selekcija ljudi, krenuli smo prema autobusima. To je bio dan kada je u Potočare došao Mladić.

Rekao nam je, i taj snimak je obišao svijet, kako nam neće ništa uraditi. Djeci je davao čokolade i hljeb. Bila sam tu i gledala kada je djeci davao komad hljeba i pitao ih: “Gdje ti je babo?”. Tada su oni saznali da ih je mnogo otišlo preko šume, međutim, moj otac je bio s nama i kad smo mi krenuli prema autobusima, za koje nisam znala gdje idu, oca su odvojili od nas i odveli ga. Nas troje su poslali u autobus. Imala sam 11 godina, nisam znala da ga odvode u smrt. Nisam znala da se više nikad nećemo vidjeti. Zagrlila bih ga barem još jednom.

Prije nego što smo došli u Tuzlu, mnogih stvari se i ne sjećam, dan je bio toliko mračan, mnogo puta je autobus zaustavljan. Stalno su ulazili u autobus, izvodili ljude, tražili su u jednom momentu zlato. Negdje u Vlasenici su nas zaustavili pa su izveli jednu djevojku. Tada je žena počela plakati i moliti ih da je ne vode. “Nemojte mi nju uzimat’, još mi je samo ona ostala”, preklinjala ih je. Međutim, djevojku više nisu vratili u autobus. Ne znam šta se dalje s njom dešavalo.

Kada smo stigli u Kladanj, završili smo u izbjegličkom kampu na Dubravama, nakon toga smo otišli u Šićki brod blizu Tuzle, gdje je napravljen popis koliko ima djece bez oba roditelja. Tada su nas odveli u Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. U Domu nije bilo mjesta za našu najstariju sestru Adilu, koja je imala 17 godina.

Rekli su joj da može ostati s nama nekoliko dana, dok se mi ne naviknemo, ali da će kasnije morati napustiti Dom. Nije mogla da se odvoji od nas, te je odlučila samovoljno da se potpiše da nas sa svojih 17 godina, na vlastitu odgovornost uzima sa sobom, i da ćemo nas troje zajedno izaći iz Doma.
Tada se pojavljuje teta Šavala, više nije među živima, bila nam je prva vaspitačica, te razgovara s mojom sestrom i savjetuje joj da se pokuša iznaći drugo rješenje. Sudbina je htjela da ostanemo. Završili smo škole, ali nakon 18 godina smo morali napustiti Dom. Nakon toga ponovo smo živjeli u kolektivu, kasnije sam nam uspjela pronaći neki stan koji je pod općinskom nadležnosti, kao alternativni smještaj.
Postoji li ijedna osoba koja je makar malim dijelom uljepšala Vašu dječiju, a kasnije i djevojačku svakodnevicu? Osoba s kojom ste mogli dijeliti tugu, nedoumice, tražiti savjet…?

– Rahmetli Ševala je bila naša prva vaspitačica, moja sestra je bila tu, bez obzira na to što smo bili u Domu, ona je bila naš najveći oslonac, sve nam je bila. Naša zvijezda vodilja. Ali, također, rado bih spomenula i sve moje drugare koji su isto tako proživjeli sve ono što smo i mi. Jedni drugima smo bili najveća podrška. Dijelili smo istu bol. Jednostavno, razumjeli smo se.

Rekli ste da Vam je majka poginula ranije.

– Poginula je 1992. godine u selu Ljeskovik, iz kojeg mi inače dolazimo. Kad je počeo rat, morali smo pobjeći iz Ljeskovika, došli smo u jedno mjesto u blizini Potočara, samo s ruksakom na leđima. U Srebrenici je vladala glad, nismo imali šta jesti, a u našoj porodičnoj kući su ostale zalihe hrane, majka je odlučila da se vrati i da nam donese hranu. Iako su joj svi govorili da ne ide, ona je ipak otišla. Bila je tvrdoglava i ponosna osoba poprilično. Meni svi kažu da sam po karakteru jako slična njoj.

Kada se vratila, ranili su je, moj amidžić je bio s njom, rekla mu je da pobjegne. Ona je ostala ranjena. Lokalno stanovništvo je ušlo ponovo u selo po noći i slučajno su je nakon osam dana našli mrtvu. Kažu da su pored nje pronašli metke i konzerve, vjerovatno su je četnici držali u zarobljeništvu, tražili neke informacije, a kasnije i ubili.

Oca su pronašli i ukopali smo ga 2012. godine. Nije bilo kompletno tijelo, tek nešto malo kostiju. Međutim, nismo mogli više čekati s ukopom, jer 2008. godine smo dobili prvu informaciju o njemu, nakon toga smo čekali da se nešto promijeni, da pronađu još posmrtnih ostataka, međutim, nije se ništa promijenilo, i odlučili smo ga ukopati. Ako se pronađe još njegovih kostiju, naknadno ćemo ih ukopati.

Kako ste živjeli u Ljeskoviku prije rata?

– Nismo bili imućna porodica, ali smo bili jako sretni. Majka i otac su se bavili poljoprivredom, a otac je s amidžom radio i građevinske poslove.

Na komemoraciji ste bili dostojanstveni, hrabri, snažni, pokazali ste koliko ste pametna mlada žena. Primjer kakva Bosanka treba biti. Mediji su objavili da ste svojim obraćanjem rasplakali i britansku princezu Annu, jeste li imale priliku porazgovarati?

– Nisam, jer postojao je protokol koji se morao poštovati. Ali, iskreno da kažem i ne sjećam se. Mnogo zvanica mi je prišlo da mi čestita, da mi kaže da se divi mojoj hrabrosti što sam smogla snage da se obratim na komemoraciji. Mnogo njih je reklo da suosjećaju s mojim bolom. O svim zajednicama postoje određene predrasude, željela sam ih razbiti, ali najviše pokazati onima koji su mislili da su nas ubili, da nisu. Naprotiv! Ono što nas nije ubilo, to nas je ojačalo. Sve što mi se desilo vjetar mi je u leđa da idem dalje i budem što uspješnija.

Danas živite u Tuzli, čime se bavite, koju školu ste završili?

– Završila sam Visoku zdravstvenu školu u Tuzli na Medicinskom fakultetu. Uskoro planiram put za Njemačku, dobila sam tamo posao zdravstvenog radnika. Brat je u Tuzli, on nema posla. Međutim, ja sam tu, sestra se udala, sad je brat više moja briga. Mnogo smo sve troje vezani i pomažemo se.

Želite li komentirati dešavanja u vezi sa srbijanskim premijerom, od njegovog dolaska do njegovog odlaska iz Potočara?

– Nisam osoba koja to treba komentirati. Da sam poput njega, ne bih imala hrabrosti doći, i ne znam bih li se pojavila u Srebrenici. Ne bih komentirala njega, za mene on nije bio važna osoba taj dan i ja uopće nisam obraćala pažnju na to da li je on došao i da li će doći. Meni kao nekome ko je došao tu da prouči fatihu nije uopće važno je li on tu ili ne.

Ali se sjećam, kad smo se popeli na mjesto koje je bilo predviđeno za zvanice, bila sam s Clintonom i načelnikom Srebrebnice, gospodin Clinton je pitao šta se dešava. Onda sam rekla: To je premijer Srbije, gospodin Vučić, na njega ustvari i viču. Onda on kaže: “Aha, ovu masu nije moguće iskontrolirati, dodavši da vjerovatno nije bio dobar momenat da on dođe, i onda je rekao: “Ali je uplašen na smrt”. I jeste stvarno, toliko je bio blizu nas da smo to mogli vidjeti. Baš je bio preplašen.

Angažirani ste u Udruženju Žene Srebrenice. Na kojim projektima, aktivnostima, radite trenutno?

– Njihov sam najmlađi član. Ne postoji zvanična akreditacija da sam član, više sam im pri ruci, pomognem ako treba bilo šta. Učestvujem u aktivnostima koje one organizuju. U Udruženju sam jer želim svim srcem da budem, Srebrenica je dio mene i ja sam dio Srebrenice.

Može li se živjeti, a ne mrziti onaj koji je jednom živom biću oduzeo praktično sve?

– Može. Može. Ali, tu postoji nešto drugo, ja više nikada neću imati povjerenja, a neću ni oprostiti. Neću oprostiti onome ko je prekinuo moje djetinjstvo i neću oprostiti onome ko je moje roditelje ubio samo zato jer su se zvali drugačije. Onaj gore će svima nama suditi. Mržnja ne bi bila dobra po mene, mene bi izjedala, i ne bi mi prijala psihički.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti