LifestyleNovostiTemeZanimljivosti

Olimpijske igre: Hljeba, igara i ruševina

Države i gradovi u olimpijske objekte ulažu milijarde dolara. Igre budu i prođu, a skupo plaćena borilišta, press centri, aerodromi, hoteli i drugo, često bivaju zaboravljeni i napušteni. Tužno je da ono u što je uloženo toliko novca, truda i emocija, nakon igara više nikoga ne zanima. Svijet je pun tužnih, zaboravljenih, oronulih olimpijskih objekata i borilišta, prepuštenih vjetru i zaboravu

Svake olimpijske igre, bile one ljetne ili zimske, višestruko su skuplje i spektakularnije. Veći olimpijski stadion, više hotela, više sportista, veće i ljepše olimpijsko selo, više disciplina, više novinara, sve mora biti na kvadrat, na treću, na petu, na dvanaestu. Organizatori olimpijskih igara, euforični zbog sretnih okolnosti koje su ih zadesile, ne razmišljaju o tome ko će to sve platiti i šta će ostati nakon što se medalje podijele i olimpijska baklja ugasi. Nažalost, najčešće ostaju dugovi i prazna borilišta koje nagrizaju vrijeme, korov i zaborav. Olimpijske igre, nekada čast i ponos za gradove i sportske nacije, danas su sinonim za uludo potrošeni novac i napuštene objekte koje više niko nikada neće koristiti.

Plodna godina

Mnogo se posljednjih dana priča o Grčkoj, njenim finansijama, dugovima, kreditima i sve izvjesnijem bankrotu. Više ili manje pristrasno „analizira se” zbog čega je Grčka baš u takvom stanju, kakvom već jeste, s ogromnim dugovima i konstantnoj krizi. Jedni Grke „brane”, navodeći da je ovaj narod na udaru „bankarskog terorizma”, šta god to značilo. Oni drugi, pak, Grcima spočitavaju lijenost, sklonost korpuciji i svim vrstama lopovluka, rastrošnost i želju da primaju platu, a da se ne pojave na poslu. Zvuči poznato, zar ne?

Grci, tako slični nama u Bosni i Hercegovini, nisu svijetao primjer radišne i poletne nacije, poput Japanaca, stanovnika Južne Koreje, Singapura ili Nijemaca. Baš kao i mi, Grci vole da uživaju u suncu, u dobrom jelu i piću, u muzici, u beskrajnom ispijanju kafa i u sportu. Šta god misili o Grcima i njihovoj zemlji, jedno je sigurno: Grci su velika sportska nacija. Čak i kada ne znate mnogo o ovoj zemlji, čak ni kada ne pratite sport, morali ste čuti za PAOK, AEK, Panathinaikos i Olympiacos, klubove koji su decenijama u vrhu evropske košarke, odnosno nogometa.

Godina 2004. bila je velika i plodna godina za grčki sport. Upravo je te 2004. grčka nogometna reprezentacija pod čvrstom rukom jednog Nijemca, Otta Rehhagela, osvojila EURO i postala prvak Kontinenta. Samo što su se euforični grčki navijači vratili kući, slijedio je drugi super-spektakl, Ljetne olimpijske igre u Atini. Igre će trajati 16 dana, od 16. do 29. augusta, okupit će 201 naciju, i 10.625 sportista. I to će biti najskuplje i najspektakularnije Igre do tada. Kada se u Olimpijski plamen ugasio, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, Jacques Rogge je igre u Atini opisao kao “nezaboravne, igre iz snova”.

Trava i korov

San nije dugo potrajao, zapravo, trajao je samo do trenutka kada su se strani gosti, sportisti, turisti i novinari spakovali i otišli. Tada je postalo jasno da u Atini nema kajakaškog ili kanu sporta. Ogromni i luksuzni press centar više nikada nije korišten. Za potrebe Olimpijade izgrađen je potpuno novi terminal na Atinskom aerodromu iz kojeg danas probijaju trava i korov. Nakon što su krajem augusta 2004. s njegove piste odletjeli posljednji gosti, Igre, skupi i glamurozni terminal je zaboravljen. Zaboravljena su i borilišta za baseball, softball i odbojku na pijesku. Od trenutka kada su igre završene, borilišta predviđena za hokeje na travi niko nije ni obišao. Dvorana za Taekwondo je zaboravljena i napuštena. Dvorana za rukomet je pod katancem. Gotovo sve što je bilo povezano s Olimpijskim igrama u Atini iz augusta 2004, danas se polako raspada i nestaje u naslagama smeća, šuta i korova.

– Nismo iskoristili prednost i dinamiku koju smo imali u 2004. godini. Napravili smo najveću grešku u našoj historiji. Sve smo pogasili, zaključali stadione, pustili ih da se raspadaju i to je bio kraj – kaže Pyrros Dimas, nekadašnji Olimpijski prvak u dizanju tegova i današnji političar iz stranke Socijalista.

Zanimljivo, dok su trajale igre s ozvučenja velikog Olimpijskog stadiona posjetiteljima je odašiljana sljedeća “ohrabrujuća” poruka.

– Uživajte punim plućima. Kada ćete više ikada vidjeti dan kao što ovaj?

Samo nekoliko sedmica nakon što su Igre završene i euforija se utišala, počeli su stizati dugovi na naplatu. Grčka vlada je obavijestila Bruxelles da će njeni dugovi biti veći nego što se očekivalo i da joj finansije ne stoje baš najbolje. Bio je to početak najgore ekonomske krize svih vremena. U ljeto te 2004. Grčka je bila dužna 168 milijardi eura, danas je dužna više od 450 milijardi. U tom moru loših kredita, nalazi se i onih 15,1 milijardi dolara koliko je koštala Ljetna olimpijada 2004., najbesmisleniji i najbespotrebniji sportski događaj svih vremena. Od spektakla iz 2004. ostale su samo uspomene, ruine i brda smeća, kao opomena koliko veliki ego, posebno onaj s državnim predznakom, može biti opasan i skup.

Lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Kalgariju

Rečenicu iz naslova pjevali su volonteri na zatvaranju 14. Zimskih olimpijskih igra 1984., održanih u Sarajevu. Od grada za koji je u svijetu malo ko znao, Sarajevo je preko noći postalo, ne samo sportski, medijski i kulturni i poslovni centar Jugoslavije. Nikada prije nisu zimske Olimpijske igre održane u nekoj komunističkoj zemlji. Jugoslavenski tržišni socijalizam bio je puno elastičniji i susretljiviji od rigidnih sistema u zemljama Varšavskog ugovora, ali ne u potpunosti drugačiji. Za vrijeme Igara, u Sarajevu su se mogli prvi put vidjeti uređaji kao što je bankomat ili aparat za coca-colu, bio je u promet pušten i teleks, mogla se kupiti zapadna roba, farmerice, cipele, Heineken pivo, Toblerone čokolada… Vrlo brzo nakon što se Olimpijski plamen na Koševu ugasio, tih roba i usluga će ponovo nestati. Sarajevo više nikada neće ugostiti niti jedno iole značajnije skijaško ili zimsko sportsko takmičenje. Ljudi koji su vodili domaći turizam i domaći (zimski) sport, nisu bili tako vični marketingu i tržišnom načinu razmišljanja, kako se to radi na Zapadu. Valjda se očekivalo da turisti dođu sami. Ni tadašnji partijski i vojni moćnici, uplašeni utjecajima koji su stizali sa Zapada, nisu rado gledali na to da im se hiljade stranih, potencijalno „opasnih” turista mota po zemlji. Tokom osam godina, sve do rata, sarajevska olimpijska borilišta bila su u suštini spomenici s kojima se nije znalo „šta i kako” i polako su ih nagrizali nemar, vandalizam i vrijeme. Rat je sve dokrajčio i uništio gotovo sve što je podsjećalo na ZOI 84. Danas u Sarajevu malo toga podsjeća na to da je taj grad jednom bio sportski i medijski centar svijeta. Mnogo je publikacija koje govore o napuštenim Olimpijskim objektima širom svijeta, a trebevićka bob staza i skakaonice spadaju u najtužnije stranice svjetske sportske historije.

Peking 2008: Prazno je gnijezdo ptičije

Četiri godine nakon Igara u Atini, domaćin Ljetne olimpijade bio je Peking, glavni grad države čiji je režim iz petnih žila svijetu želio pokazati svoju moć i bogatstvo. Domaćini su na kraju ostvarili svoj “san”. Igre su bile najveće, najspektakularnije i najskuplje do tada i koštale su više od 40 milijardi dolara, dva i po puta nego u Grčkoj. Ni Kinezi nisu naučili lekciju. I pekinška olimpijska borilišta sada polako osvajaju korov i gmizavci. “Ptičije gnijezdo”, čudesni Olimpijski stadion, koji je koštao 500 miliona dolara, danas je dosadni, pomalo prašnjavi muzej u kojem se nema ništa važno vidjeti. Ostala borilišta uglavnom su prepuštena svojoj sudbini i nemilosrdnom zubu vremena.

Dobar primjer iz Barcelone

Berlin (1936), München (1972), Montreal ( 1976), Sarajevo (1984), Atlanta (1996), Nagano 1998, Atina ( 2004), Torino (2006) Peking (2008), nisu uspjeli kapitalizirati ono što je su im OI donijele. Nakon igara, njihovi su olimpijski objekti, borilišta, olimpijska sela i druga infrastruktura ostali neiskorišteni i zaboravljeni. Na drugoj strani, neki gradovi su ili imali više sreće ili više pameti. Los Angeles (1984), Seoul (1988), Calgari (1988) kao i London (2012) profitirali su od svojih igara i dan-danas uspješno koriste objete koji su im ostali nakon OI. Ipak, niti jedan grad nije tako mnogo profitirao i tako dobro, tako pametno iskoristio svoje olimpijske igre kao što je to učinila Barcelona (1992). Ovaj grad očitao je lekciju kako se planira i kako se upravlja onim što se ima.

Sochi: Znaju li šta ih čeka?

I Zimske olimpijske igre, održane prošlog februara u ruskom crnomorskom odmaralištu Sochi, bile su već viđena priča. Najskuplji, najveći i najspektakularniji sportski događaj svih vremena, već viđeno i ništa novo. Bezgranično duboki Putinov novčanik sve je platio, borilišta, šetališta, hotele, ski liftove, čak je izgrađena i vrlo skupa brza željeznica duga 71 kilometar između centra Sochija i borilišta na padinama Kavkaza. Cijena za željenicu i autoput pored nje bila je prava sitnica – 8,4 milijarde dolara. Putin sve može kupiti – osim turista koji u “ruski Aspen” ne žele doći. Godinu i po nakon OI, Sochi je grad duhova. Na njegovim šetalištima nema nikoga osima pasa lutalica, u njegovim hotelima nema stranih i bogatih gostiju. Nema, zapravo, nikakvih gostiju. Stranci se boje doći zbog blizine Ukrajine i nemirnog Kavkaza, bogati Rusi radije biraju Švicarsku, Italiju, Austriju ili pravi, američki Aspen. Kako će Sochi izgledati za 10 godina, nije teško pogoditi.