IntervjuNovosti

Adnan Ćatić: Ja arogantan? Ne, samo sam oprezan

“Mali narodi trebaju samo velike pjesnike” – rekao je ne tako davno Arsen Dedić. I zaista, čime se ova Bosna može nedmetati u svijetu moćnijih nego pričom života na historijskoj vjetrometini, gdje te ništa drugo ne može spasiti osim bezuslovna ljubav, vjera u čovjeka i (ili) Boga. Takva mala mjesta na geografskim kartama daju i najveće i najsnažnije ljude. Kad je borba jedina sudbina, borce našeg kalibra slavi cijeli svijet. Jedan od njih se bori u bokserkom ringu i ime mu je Adnan Ćatić.

Sportsko ime Felix Sturm znači – da će nakon što je u septembru prošle godine ostao bez WBA titule svjetskog prvaka u srednjoj kategoriji, porazom od Australca Geala, te nakon što je njegov naredni meč sa Samom Solimanom u februaru u Düsseldorfu poništen zbog toga što je utvrđeno da je rival koristio doping – Adnan opet uskrsnuti. Kada? U novembru, a datum još nije preciziran. U toku je ona zavodnička etapa u ovom muškom grubom sportu – izazivanje. Darren Barker će stajati na putu našem Adnanu u pokušaju da četvrti put osvoji svjetsku titulu u svojoj kategoriji.

Bitke u ringu nas ne zanimaju, mi idemo dublje – u dom Ćatića – malu tvrđavicu iz koje Ado kupi snagu i ljubav, pa vraća dvostruko više.

Šta prvo uradite kad dođete u Bosnu?

– Prvo se dobro odmorim, najedem, opustim i uživam sa svojom porodicom. Još ako sam prethodno pobijedio neki meč, onda je sreća potpuna. Teško mi je bilo nakon mečeva protiv Danijela Geala i Sama Solimana. Ipak, sad je sve ponovo kako treba. Mahir je presretan u Blagaju, ima bazen koji je svakodnevno pun djece. Društvo mu prave mališani naših prijatelja i rođaka. Znate da je djeci najvažnije da se imaju s kim igrati. Najsretniji sam kad smo na okupu, kad imam dovoljno vremena za Mahira.

Kad je vrijeme treninga, onda je drugačija disciplina?

– Pa da, od jutra mu neko govori da mora šutjeti (smijeh). “Šuti, babo spava; šuti, babo odmara…” Ovo je vrijeme mog svojevrsnog iskupljenja Mahiru i uživam u tome.

Značajna karakteristika pobjedničkog mentaliteta, kakav je Vaš, jeste da svoje uspjehe posvećuje nekome. Koja je Vaša prva misao kad sudija svira kraj?

– Najprije se borim za sebe, svoju porodicu. Dvadeset tri godine sam u boksu, neću da nekad kasnije sebi kažem kako nisam imao koristi od tog velikog napora. Mučio sam, ne samo sebe, već i Jasminu, Mahira, oca… Njima nije lako gledati kako se pripremam, mršam, raskidam na treninzima… i da nakon toga svega nemam obezbijeđenu budućnost, bilo bi glupo. To je ono za što se ja borim – sretniji i sigurniji život za moju porodicu.

Rođeni sam borac, stvoren sam za ovaj sport i svaki put želim da pobijedim. Znači mi što me se sjete moji prijatelji iz BiH u tim trenucima. Edin Džeko, Miralem Pjanić, Vedad Ibišević… veoma često su na mojim mečevima, kao što i ja njih bodrim na utakmicama. Nedostaju mi riječi da opišem kako se osjećam kad vidim koliko ima Bosanaca i Hercegovaca na nekom od mojih mečevima. Ljubav prema ovom komadu zemlje u mene je tako duboko usađena da se, evo, naježim dok o tome pričam. Ali, BiH meni tu ljubav vraća. Moje šetnje Sarajevom i Mostarom traju beskrajno dugo. To ponekad zna biti naporno, ali i usrećuje me.

Oca često spominjete u svojim pričama. Koje tri stvari, koje Vas je naučio, nikad ne zaboravljate?

– Babo je meni važan i blizak, ali majka je bila moj najbolji drug. Ona je u mene usadila sve najvažnije, a otac me nastavio podsjećati na to. Najvažnija je porodica, sklad između mene i Jasmine je sreća za Mahira, druga stvar je da se pazim na treninzima i da se do kraja borim za ono što želim.

Desi li se da babo još naruži svog borbenog sina?

– Ma ne. On to nikada nije ni radio. Nekad bi mi mama znala prigovarati, a on bi me u tim situacijama branio (smijeh).

Kako on i Jasmina komuniciraju?

– Uglavnom na njemačkom jeziku, iako Jasmina prilično razumije naš jezik, ali slabije priča. Njih dvoje imaju dobok i iskren odnos.

Čemu se Jasmina najviše čudila u BiH?

– Pa našoj navici da često obilazimo porodicu, koja je velika, pa običaju da se u svakoj kući u koju se uđe iznosi hrana te da je red barem malo probati. Čudno joj što jedan ili dvojica sinova živi u porodičnoj kući. Kod nje je usađena ona njemačka distanca. I ja volim privatnost, ali imam i obavezu da budem blizu svome ocu. Otkako je mama umrla, preuzeo sam brigu o njemu, Jasmina ga pazi… Bio je pretužan nakon gubitka svoje voljene žene.

Kompletan intervju pročitajte u printanom izdanju magazina Azra (broj 860)

 

Tagsprint