Tabu…ili razorna snaga neizgovorenog

Piše: Redakcija

Poput tumora koji raste hraneći se onim najboljim što tijelo dobije i rastući istiskuje “domaćina”, sve dok ne ostane on sam – nepotreban i gadan… rasla je šutnja među njima.

Makar jednom u mjesecu bi osvanuo taj dan. Znala bi da je taj po načinu na koji bi ustao iz kreveta i okrenuo glavu da je i ne okrzne pogledom, a potom tiho izašao iz sobe. Poput kobaca vrebali bi trenutak da odšute svoju muku. Zajedno. Da namire zvijer, pa mogu nastaviti dalje. Ona bi oprala suđe poslije večere, on završio s poslom u garaži i sjeli bi jedno naspam drugog. To jest, on je sjedio ispred nje a ona je nestajala u stolici, prolijevala se ispod stola, lebdjela negdje između štokova vrata i sijalice, sklanjala nepostojeće mrve sa suknje, bivala nepostojeća mrva na suknji, dugo zurila u nokte… i čekala da prođe.

Prije dvije godine se prestala nadati da će ikad o tome progovoriti. Do tada je godinama čekala da se sazna za bruku kojoj nije bila uzrok, a cijeli njen život mučna je posljedica noći kad se vraćala od prijateljice i kad su je zaskočili lokalni momci, obljubili je pored puta i ostavili je krvave suknje i prljave duše.

Udala se dvije godine poslije. I naravno, njemu, tom dobrom, vrijednom momku nije rekla šta se desilo. Čekala je da to urade drugi. Znala je da hoće. Prema načinu na koji je hodao, znala je i kada je to bilo. Pognut je tog dana došao kući. Teret je sjeo na ramena. Nikad se on više neće do kraja ispraviti. Ne u njihovom, malom bosanskom gradu.

– Trebala si mi kazati – bilo je sve što je ikada rekao o toj temi.

Htjela je da je ošamari, proklinje, istjera iz kuće, ismijava, ispituje što se nije više otimala pa da je ubiju prije nego to naprave… ali toga nije bilo. Bila je šutnja. Šutnja je i ostala.

Kako je samo razorna moć tabua. Te nikad izgovorene riječi koje preuzimaju vlast nad čovjekom i životom. Neugodni gost u svakom odnosu koji buja, istiskuje zrak i ostavlja pustoš. Ima ga i svakoj kući. Porodici. U svakoj glavi. U svakom dužem odnosu dvoje ljudi.

Ljubavnica nikad neće spominjati njegovu ženu, a samo će na nju misliti dok ga, s plahtom navučenom do vrata, gleda kako se oblači i odlazi kući. Žena nikada neće govoriti o tom osjećaju koji joj izjeda grudi, toj sumnji s kojom ne želi da se suoči, tom mirisu koji donosi kući. Ponekad. Ili joj se čini.

Kad muž i žena sjednu da večeraju, a djecu isprate u njihovu sobu, pričat će o vremenu, ratama kredita, aktuelnim porodičnim tračevima… i zavjernički će šutjeti o tome da su svoju ljubav potrošili.

Uposlenici će šutjeti o direktoru koji zapošljava rođake, prijateljice će šutjeti o izdaji, komšinica o djetetu koje se drogira, mater o sinu koji uspješno ne nalazi posao, u Srbiji će šutjeti o Srebrenici, u Sarajevu o Kazanima… toliko ćemo dosljedno šutjeti, naivno se nadajući da će taj napor biti nagrađen nestankom problema.

Ali, tako ne može biti. Tegoba zaključana u grudima će se jednom prolomiti, umorna od kukavičluka i samo sebi datog zavjeta. Jednom, kad se potroši svako dobro i strpljenje. Uplašit će žestina bujice i količina očaja, nagomilane tuge, neartikulirane ljubavi i nemoći.

Jalovo je… i kasno. Ne vrijedi kad je nestalo sve lijepo i dobro, a ostao jed i jad. Može li se drugačije?

 

Pročitajte još