Kada je u proljeće prošle godine počela osjećati umor i stalnu pospanost, televizijska novinarka i reporterka Dženana Zolota nije ni pomišljala da bi uzrok njenih tegoba mogao biti veoma ozbiljan, pa i fatalan. Poput većine, sumnjala je na proljetni umor i vjerovala da će ubrzo proći. No, kada je, kako kaže, doslovno prespavala i svoj godišnji odmor, odlučila je prekontrolirati nalaze. Krvna slika svjedočila je o manjku željeza i povišenoj sedimentaciji. Daljim ispitivanjem ustanovljeno je ono što niko ne bi želio čuti – tumor na plućima. Hitna operacija i ciklusi kemoterapije bili su jedina šansa za život. Danas, sedam mjeseci poslije, Dženanin široki osmijeh na licu nam svjedoči da je u svojoj najtežoj životnoj bici pobijedila. Svoju priču odlučila je podijeliti s našim čitateljima samo iz jednog razloga, da motivira i druge u njihovim borbama. Rak, ni u kojem slučaju, ne mora značiti kraj. Dženana je najbolji svjedok.
Kad ste primijetili prve simptome koji su nagovještavali da u organizmu nije sve kako treba i kako su se manifestirali?
– Zapravo, nikad nisam imala tipične simptome karcinoma pluća, kao što su povišena temperatura, kašalj, iskašljavanje krvi. Ja uopće nisam kašljala, nisam imala temperaturu. Disala sam normalno. Otišla sam kod ljekara zbog konstantnog osjećaja umora i nedostatka energije. Ali, to sam povezivala s proljetnim umorom koji svi osjećamo nakon duge zime. Onda sam doslovce godišnji prespavala. Kad sam se vratila u Sarajevo, odmah sam otišla kod ljekara i uradila krvnu sliku, koja je pokazala nisko željezo i visoku sedimentaciju. Doktorica je željela da ispitamo zašto je nisko željezo. Više smo sumnjali na neko mikrokrvarenje unutar organizma. Prilično rasterećana sam otišla uraditi i nalaz pluća, ali RTG snimak je pokazao da nešto ima na plućima. Dalje se sve dešavalo filmskom brzinom. Polovinom septembra taj snimak je bio gotov. Već drugog oktobra sam bila operirana.
Kada Vam je ljekar saopćio dijagnozu, kako ste reagirali? Jeste li mogli vjerovati da Vam se to dešava?
– To je bila potpuna nevjerica i šok. Kada su mi pokazali snimak, vidjela sam nešto na plućima. Pitala sam jesu li to moja pluća, jer sam kao laik vidjela da nešto nije uredu. Doktorica je rekla: “Dženana, i ja sam šokirana”. Sljedeći korak je bio odlazak na savjetovalište za pulmologiju na KCUS, da se ustanovi šta, zapravo, imam na plućima. Nije morao nužno biti tumor, mogla je biti i neka cista.
Ali, bio je tumor?
– Da, na periferiji desnog plućnog krila i to je jedina dobra stvar u cijeloj toj priči, što je bio smješten pri vrhu desnog plućnog krila. Nisam zdravstveni radnik, ali rekli su da je bolje da je tu pozicioniran, nego na lijevom krilu, gdje bi mogao ugrožavati srce. Odmah narednog dana sam otišla u savjetovalište. Kratko vrijeme sam ležala u bolnici, da bi se dijagnostika ubrzala i drugog oktobra sam operirana. Operirao me sjajni doktor Ilijaz Pilav, izuzetan torakalni hirurg. Doktori koji su poslije vidjeli moj RTG snimak rekli su da je on zaista uradio vrhunsku operaciju.
Je li operacija bila jedini izlaz?
– Bila je dilema da li je to uopće operabilno. Jedan pacijent na Podhrastovima mi je rekao: “Znate, mi se veoma obradujemo kada nam ljekari kažu da je to operabilno”. Što je i logično, jer se veći dio kancerogenog tkiva izvadi i onda je proces liječenja lakši. Jedna doktorica na Podhrastovima mi je čak dva puta rekla kako to nije operabilno. I to je strašno, kada ti ljekar, koji pritom nije hirurg, ubije svaku nadu. I to mi ponovi dva puta. Ali, hvala Bogu, doktorica Alma s Torakalne hirurgije, koja je dolazila na ljekarski konzilij, promtno je reagirala. Nakon konsultacija s kolegama s Torakalne hirurgije, moja doktorica mi je rekla da je tumor ipak operabilan. Što je bila odlična vijest. Operacija je bila vrlo delikatna. Trajala je pet sati.
Ali, to je bio tek početak?
– Poslije operacije sam imala „kilav” oporavak. Povraćala sam, pa sam odbijala hranu. Povratila bih sve što pojedem i popijem, pa sam prestala jesti. Onda je krenuo kolitis, koji je trajao dugo.
Sve je bila reakcija na operaciju?
– Da, ali mislim da je to bila reakcija i na silne lijekove. Počela sam gubiti proteine, a to je značilo sporije zarastanje rane, a sve skupa da ću malo duže ostati u bolnici. To me je demoraliziralo. Nakon izlaska sam u Sarajevu ostala 15-ak dana, a potom su me tetka Šida i tetak Salih pozvali kod njih u Busovaču. Moram ih spomenuti, jer su zaista nevjerovatni. Od novembra do danas sam non-stop kod njih. To što oni meni pružaju možeš očekivati samo od nekoga ko ti je jako blizak. To dvoje ljudi je sve svoje resurse stavilo meni na raspolaganje, otvorili su mi vrata svoje kuće, svoje vikendice na planini, sve svoje vrijeme, baš sve su podredili meni. Imam potrebu da pričam o tome, jer je to nešto potpuno nesvakidašnje. Operirana sam, suočavam se s vrlo teško dijagnozom, nervozna sam… a oni su baš uvijek bili tu.
Jeste li se u tim trenucima pitali zašto se to dešava baš Vama?
– Veoma mi je pomogla činjenica da sam vjernica. To sam prihvatila kao nešto što je moralo da se desi i nije slučajno. Vjerovatno postoji razlog zašto je to tako. Ali, jesam se pitala da li sam se ogriješila o nekoga, nesvjesno… Kad ti se desi takva dijagnoza, onda se preispituješ… da li sam nekoga povrijedila, da li je to kazna? Vjernica sam i znam dokle je nafake da je dotle i života. Ja imam karcinom i čovjek počne razmišljati na jedan drugačiji način. Ima toliko bolesti koje su mnogo teže za liječenje i podnošenje poput multipleskleroze. Onda pomisliš da uvijek postoji gore. Jedino što ti preostaje jeste da kažeš: „OK, sad idem uraditi maksimum koji mogu”. Taj maksimum je u tom trenutku značio da budem disciplinirana, slušam ljekare, uzimam redovno terapiju, izbjegavam stres… I tako sam se ponašala. Hvala Bogu, ima rezultata.
Kad je bila prva kemoterapija i koliko ste ih primili?
– Bila je dva mjeseca nakon operacije.
Nije moglo proći bez kemoterapije bez obzira na uspješnu operaciju?
– Ne, o tome sam baš pričala sa svojim sjajnim doktorom. Rekao mi je da od 2004. godine postoji protokol u medicini koji kaže da svi pacijenti koji operiraju karcinom moraju proći prvu liniju onkološkog liječenja, a to su najmanje četiri ciklusa kemoterapije i zračenje. To je i jedan vid preventive, jer ne znamo šta je u ćelijama. Ja sam imala šest ciklusa kemoterapije.
U kojem vremenskom rasponu?
– Dva mjeseca nakon operacije je bila prva, a onda sam ih primala u razmaku od 21 dan.
Kako ste ih podnosili?
– Teško, s tim da sam je dobijala iz dva dijela: prvi i osmi dan. Taj prvi dan sam je primala pet-šest sati i obavezno sam povraćala poslije nje. Sljedeća dva-tri dana sam bila baš iscrpljena, osjećala se loše, nisam mogla komunicirati, samo sam trebala svoj prostor, mir i tišinu, gdje bih čekala da to prođe. Voljela bih to da kažem, jer sam na ovaj intervju pristala zbog drugih, ako motiviram bar jednu osobu koja je oboljela od karcinoma da se bori, bila bih neizmjerno sretna. I doktori i zdravstveno osoblje na Torakalnoj hirurgiji su nestvarni, rade zaista težak posao, ali nikada nikoga od njih nisam vidjela namrštenog. U komunikaciji s pacijentima su toliko puni razumijevanja. Isto je i s osobljem na Onkologiji. Toliko su susretljivi i blagonakloni. I uspješni su. Naši ljekari rade isto ono što rade ljekari u Americi, torakalni hirurzi također. I zato želim reći da imamo vrhunske stručnjake i treba im vjerovati.
Koliko ste prakticirali alternativnu medicinu?
– Jedino sam koristila preparate za podizanje imuniteta, ali ništa više od toga. Vjerujem u znanost i zvaničnu medicinu, vjerujem svojoj doktorici Berisi, mladoj, ali izuzetno stručnoj doktorici, koja radi sve da pomogne svome pacijentu i spremna je da se konsultira s kolegama, što me oduševljava.
Šta ste koristili za podizanje imuniteta, koje preparate?
– Dobila sam od mojih prijateljica preparate iz Beograda koje je koristila jedna doktorica koja je isto prolazila kemoterapiju i njoj su veoma godili. Jedan od njih je korbazol. Sve su to preparati na prirodnoj bazi, riječ je o medu i ljekovitim biljkama. I meni su pomogli, jer su mi popravljali krvnu sliku između kemoterapija. Tetka iz Trebinja mi je dva puta donosila hercegovački med i čuvarkuću. Čuvarkuća je čudo. Dovoljno je dva dcl soka od čuvarkuće i pola kilograma meda i to je sjajno za imunitet. Svaki listić se opere i iscijedi u sokovniku, a potom pomiješa s medom. Taj preparat se smije uzeti jednom u šest mjeseci. Zatim sam koristila goji bobice, med, đumbir.
Kako ste se psihički nosili s posljedicama kemoterapije?
– Kad nemaš izbora, onda sebi kažeš kako to moraš proći. Ja sam raščistila u svojoj glavi i rekla sebi da to moram i mogu. Prije svake kemoterapije pripremila bih se psihički da ću nekoliko dana nakon toga biti potpuno neupotrebljiva za bilo šta. Ali, znaš da će proći, pa izdržiš. I vjera u Boga. Znam da nam Svevišnji ne daje više nego što možemo podnijeti.
Jeste li ikada pomislili da to može značiti kraj?
– Ne, nikad. Možda zbog šoka ili nevjerice. Možda će nekome zvučati strašno i suludo, ali kad mi je rečeno da je to karcinom, prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je kad ću prošetati dva para novih cipela, ???… Kupila sam ih, a nikad ih nisam obula…(smijeh). To je, možda, i podsvijest, ali nikad nisam pomislila da bi ovo mogao biti kraj.
Jeste li strahovali kada ste otišli vidjeti zadnji RTG pluća?
– Uvijek strahujem, i to će vjerovatno ostati tako do kraja života. Moja doktorica je bila vrlo otvorena od samog početka. U startu mi je rekla da je klinička slika vrlo teška, da to nije nimalo naivno. Kako su išle kemoterapije, redovno me pregledala i moj organizam je odlično na njih odgovarao. Posljednji put, kad sam uradila predCT, bila je vrlo zadovoljna i tek tada je rekla: „Ok, ja sam sada optimist”.
Vjerovatno ste se pitali od čega je uopće došlo do tumora na plućima? Šta kažu ljekari?
– Niko se ne usuđuje to reći. Nisam nikoga ni pitala, ali ni oni se nisu time bavili. Sumnjam najviše na stres. Prije pet-šest godina sam imala velikih problema na poslu i vjerovatno je to bio početak cijele priče. Ne znam šta je bio okidač, ali u svakom slučaju je bio stres. A, negdje sam nedavno pročitala da ljudi koji boluju od karcinoma imaju manje sreće.
Šta ste najvrednije naučili iz ovog iskustva?
– Da je vrijeme najdragocjenija stvar koji imamo. Jedan dan je mnogo vrijedan. Kad prođe, nikad ga nećemo vratiti. Puštamo da nam vrijeme protiče kroz prste. Treba ga koristiti s ljudima koje volimo, s kojima se prijatno osjećamo, da ne pravimo kompromise kad oni nisu nužni i svaku sekundu koristiti za nešto što nas čini radosnim. Nakon svega, potpuno drugačije gledam na vrijeme.
Na kraju, jeste li prošetali svoje nove cipele?
– Jesam…(smijeh).