Cijela ta pomama koju nosi nogomet kao vrhovni globalni, čak više spektakl, nego sport, stavio je deset mjesta iza sebe sve druge sportske discipline. Pa tako prosječan građanin svijeta ne zna šta su to UCI bodovi, ali svi znaju kolika je trenutno cijena Christiana Ronalda.
I ne samo zbog toga, prosječni građanin BiH ne zna da te iste bodove jedina u našoj zemlji ima Lejla Tanović i da je oni smještaju na 160. mjesto na svjetskoj rang-listi biciklista, ali svako ima rješenje taktike naše reprezentacije u inim kvalifikacijama.
– Uslovi ne mogu spriječiti uspjeh – jednostavno Lejla komentira činjenicu da su trenizi gotovo lična stvar, te da manjak biciklističke infrastrukture tokom zime kompenzira teretanom i trčanjem.
Bez slatkiša
Ipak, ostvarila je historijski uspjeh kada je riječ o ovoj olimpijskoj disciplini u našoj zemlji. A kako je sve počelo?
– Bicikl sam voljela oduvijek. Oduševljavala me činjenica da s njim mogu da putujem, da sam mobilna. Tako sam do 15 godine vozila rekreativno, ali sam poželjela trenirati. Na web-u sam našla klub brdskog biciklizma PULS i tako je sve počelo – objašnjava nam Lejla.
Njena ambicioznost, ali i napredak nametnuli su potragu za kondicionim trenerom. Tako su se upoznali Amar i Lejla. Amar je student prava, ali i takmičar u profesionalnom boksu. Osim što zajedno rade, oni se i vole.
– Koliko je uspješan, najbolje govore moji rezultati. Prosječan trening traje tri sata. Treniram tehniku i kondiciju. Zimi barem 15 dana provedem u Makarskoj, gdje vozim, a imam i trenažer kod kuće gdje također radim. U jednom dijelu sezone preostaje mi teretana i trčanje – objašnjava Lejla.
Posjeduje dva bicikla, jedno cestovno a drugo brdsko, a po treningu potroši gotovo 3000 kalorija, što nadoknađuje obilnom i zdravom prehranom.
– Slatkiše ne jedem nikako, da bih imala bolje efekte od gelova koje moram uzimati tokom trke. Bez njih ne bih izdržala.
Njena prosječna brzina kojom vozi po cesti je oko 75 km/h, a brdska vožnja joj je u prosjeku 60 km/h. Da nije potpisala profesionalni ugovor, a i bez pomoći sponzora, ne bi mogla ostvariti svoje sportske snove. Ipak, cijeli svijet se udruži kada je ovakva posvećenost u pitanju. Kuća „Capriollo“ je sponzorira tim sjajnim gumama „Rubena“, profesionalni ugovor koji je potpisala za turski klub i sponzori sad rješavaju pitanje skupih bicikala, kotizacija za trke…
– Na puno prepreka sam nailazila posljednjih godina. Bila sam šokirana činjenicom da me Biciklistički savez BiH nije htio staviti u reprezentaciju samo jer sam žena, i to jedina. Dugo je trajala ta bitka, ali zahvaljujući Amaru sam je dobila.
Evropske olimpijske igre
Lejlini roditelji su joj također bili velika podrška. Njen otac Haris, abdominalni hirurg, i mama Edina, koja je fizijatar, imali su razumijevanja za njenu veliku ljubav.
– Sjajno je to s biciklom što trening biva čisti užitak. Ujutro ustanem i odvezem se do Konjica i nazad. To je 120 kilometara. U podne sjednem da učim… a zamislite ujutro sam se vozila Konjicem. Obišla sam i brojne planine: Velež, Čvrsnicu, Čabulju, Zelengoru… ove oko Sarajeva da i ne spominjem. Taj balans fizičkog i intelektualnog napora čini mi učenje jednostavnim. Dobro mi ide fakultet, a omiljeni predmet mi je stvarno pravo.
Pred njom su Evropske olimpijske igre, koje se ove godine dešavaju u Azerbejdžanu. Lejla će u junu braniti boje naše reprezentacije u cestovnom biciklu i još brojne trke od Vojvodine do Grčke. Zadivljuje kako je sa svojih 20 godina otvorila nekoliko životnih polja za razvoj i uspjeh. Ako ne uspijem kao biciklist, hoću kao pravnica, jednostavno kaže. Ne čeka pomoć, ne pravda se „situacijom“, tim sveopravdavajućim pojmom u našoj zemlji.
I zapamtimo njenu rečenicu s početka priče: „Uslovi neće spriječiti da napravite rezultat“. Svi bi se njome trebali rukovoditi.