Nakon dugo vremena publika je imala priliku uživati u sjajnoj glumi Vesne Mašić u predstavi “Divlje meso” u režiji Dine Mustafića, čija premijera se desila početkom ovog mjeseca. Uz još nekolicinu glumaca Vesna čini ono što se naziva jezgra teatarske scene u našoj zemlji. Ozbiljna, odmjerena, posvećena… Vesna u svakom izaziva poštovanje.
Pitam se, što je nije bilo više u predstavama posljednjih godina. Publika je zaista bila uskraćena za užitak, a kolege za pravi glumački autoritet. Našli smo se u kafani “Narodnog pozorišta”, I u maniru pravog profesionalca, nije ni minutu kasnila.
Nova generacija glumaca se posljednjih mjeseci priprema za prijemni ispit na Akademiju. Vođeni svojim snovima i uspjesima svjetskih zvijezda. Prisjetimo se vremena kada ste se odlučivali za glumački poziv. Čime ste bili motivirani i kako s ove distance gledate na to vrijeme?
– Ono što je najdublja istina, može ujedno da zvuči lažno ili nikako, ja sam rođena s tim porivom. Na mene nije utjecao uspjeh nikakvog svjetskog glumca. Istina, u to vrijeme do nas nisu stizale vijesti i priče o slavnima, kako je to danas. Još kao djevojčica sam pravila predstave, pisala tekstove, u ulici Danijela Ozme imala grupu dječaka i djevojčica koji su me slijedili i s kojima sam pripremala predstave za naše roditelje. Dakle, to je bilo u meni. Ipak, nakon gimnazije, gdje sam postizala odlične rezultate iz svih predmeta, odlučila sam se za studij hemije.
Tek na trećoj godini hemije ja sam otišla u Dramski studio koji je osnovan pri MESS-u. Bila sam polaznik druge generacije glumaca. Za sve je kriv Jurislav Korenić, legenda jugoslavenskih pozorišnih prostora – kompozotor, muzičar, reditelj, teoretičar teatra, osnivač svega teatarskog u Sarajevu. I malog pozorišta, koji je danas Kamerni teatar 55, dramskog studija i festivala malih eksperimentalnih scena Jugoslavije iz kojih je proistekao taj trogodišnji studij. Bio je to jedini trogodišnji studij na prostoru bivše Jugoslavije. Dolazili su nam eminentni predavači iz Zagreba i Beograda, a profesorsko jezgro u Sarajevu su činili i doktor Josip Lešić, Kaća Dorić, Olivera Kostić, Nevena Petrović, Ficko Kalman, koji nije bio profesor, ali je bez njega bilo nezamislivo.
Ko je još činio te prve glumačke generacije u Sarajevu?
– U toj prvoj generaciji su bili Branko Ličen, Zijah Sokolović, Miralem Zupčević, Zijada Kapić, Etela Pardo, Miodrag Brezo, Josip Pejaković, Enes Muhedinović, Lucija Stanić, Nisveta Omerbašić, kasnije Hasija Borić, Feđa Karajica, Jasna Beri, Sead Bejtović… sasvim sigurno je da ću zaboraviti nekoga. Mislim da su ti naši profesori osnovali jedan odsjek pri filozofskom fakultetu, koji je kasnije definitvno prerastao u akademiju. Dogodilo se eto da se u predstavi “Divlje meso” nađemo Branko Ličen, Zijah Sokolović, Josip Pejaković i ja, koji smo polaznici te prve škole… a da to niko nije znao, pa čak ni Dino Mustafić.
Prošle su godine, a Vaše kolege svjedoče da se ništa nije promijenilo u tome kako prilazite svakoj ulozi. Ipak, godine donose promjene, šta se izmijenilo u Vama kada je riječ o doživljaju teatra?
– Teško je govoriti o tome šta se u meni promijenilo. Promijenilo se sve. Priroda i biologija čine svoje, vrijeme u kojem živimo čini svoje, ali moj odnos prema teatru ili glumi se nikada nije promijenio. Jednako sam zaljubljenik teatra na sceni, kao i iz sale. Jako uživam u svakoj dobroj ulozi, pozorišnom komadu. Inače, bilo šta da radim potpuno sam predana tome. Ako je to pranje prozora, onda predano perem prozore… ili bilo šta što činim u tom trenutku. Ispalo je da sam osoba koja ima veoma jaku energiju. Ne čekam rješenja reditelja, ja sam od onih koja nudi. Obdarena sam odličnom memorijom tako da nikad nisam imala potrebu da nosim tekstove naokolo sa sobom.
– Sjedali su mi u glavu, pa sam mogla s njima da se igram. Uvijek surađujem s rediteljem, smatram da je on taj koji slika svoju sliku, bira boje a ja nastojim biti raskošna boja, koliko god to moje biće može biti. Sve uloge koje mi igramo koliko god su obogaćene našim kvalitetom, toliko mogu biti hendikepirane zbog naših nedostataka. Ponekad sam poželjela da se udebljam na sceni, ali ne da se futrujem. Naravno, mogu ja i to, ali lice se nikad ne može futrovati. Željela sam da je moguća stvarna fizička promjena kada je ona moguća u predstavi.
Na sceni se jako dobro osjećam i nikada ne mislim da je dovoljna moja pojava. Bez obzira jesam li imala neke pohvale, na scenu ulazim kao prvi put, zato što sasvim sigurno u sali sjedi neko ko me ranije nije vidio, koji očekuje i mora da dobije najbolje. Često se govori kako neka predstava nije za širu publiku, ja tako ne mislim. Svaka predstava je za svaku publiku i u sali sjedi neko ko razumije ono što mu nudite. Možda ne svih sedam slojeva, ali razumije tri. Publiku treba poštovati. Mislim da sam to uspjela razviti i zadržati, taj odnos poštovanja publike s moje strane, što publika osjeti i uzvraća mi.
Sad ste spomenuli kako u predstavi „Divlje meso” igrate s Pejakovićem, Ličenom, Sokolovićem… “Viktor ili djeca na vlasti” je još jedna vaša veoma uspješna predstava u kojoj ste igrali sa Zijahom Sokolovićem. Možete li se prisjetiti tog vremena?
– U prvoj podjeli te predstave nije bio Zijah Sokolović, već Zoran Bečić. Dakle, Zoran je trebao biti Viktor, a ja sam glumila Ester. To su vrlo kompleksne uloga zato što je zadatak igrati šestogodišnju djevojčicu koja ima psihologiju dvadesetogodišnjakinje, koliko sam tada i imala. Svima se jako svidjelo kako sam iznijela Ester, za što sam dobila brojne nagrade. Tu predstavu su obilježile sjajne uloge mojih starijih kolega, u prvom redu Boris Smoje, Hranislav Rašić, Ines Fančović, Vera Milovanović, Darinka Stojinković… to su sve bile kreacije.
Publika je jako voljela tu predstavu, ona je zaista bila gledljiva. Dogodilo se da smo je odigrali malo puta zbog toga što je Boris Smoje doživio moždani udar i umro. U predstavama glumce mijenjaju, uvijek. Ali, on je bio tako briljantan Šarl da smo mi odlučili da više nećemo da je igramo. Svi smo bili zaljubljeni u predstavu, niko od nas nije izigrao svoju ulogu, ali smo predstavu skinuli s repertoara u njegovu čast. Koliko ja znam, to je presedan kada je riječ o našim prostorima. U ovakvim situacijama kolege se ispoštuju, ožale i drugi nastavljaju igrati. Mi smo se lišili zajedničkog zadovoljstva s publikom u njegovu čast.
Puno je tih predstava koje su obilježile Vašu karijeru. Ipak, za uloge u predstavama „Beli brak” i „Lepa Vida” ste dva puta uzastopno dobili Lovorov vijenac i bili ste drugi glumac i prva glumica u bivšoj Jugoslaviji koja je to uspjela.
– Prvom se to desilo Juriju Součeku, slovenskom glumcu, a onda je prošlo 19 godina dok je to nekom pošlo za rukom da dobije dva uzostapna „Lovorova vijenca”.
„Beli brak” je bio avangardan, hrabar za to vrijeme…
– Pa Kamerni teatar je njegovao takav repertoar, i to prvi u BiH. Mi smo se uglavnom s Ateljeom 212 takmičili u tom repertoaru i često smo mi imali praizvedbe nekog teksta, a nekad Atelje. Jurislav Korjenić je tako postavio taj teatar, bilo je puno avangarde, mjuzikla…
Mnoga pozorišta su Vas htjela u svojim redovima, ne samo u Sarajevu, nego i dalje, ali ste sve to redom odbijali i ostali ste vjerni Kamernom teatru… Zašto?
– Ta scena je bila jako provokativna, nema suflera, ja ne podnosim suflere, ne podnosim da neko prije mene govori ono što treba da izađe kroz mene u datom trenutku u datom ritmu, tempu… Htjela sam da budem baš tu, gdje je publika na sceni, gdje si u publici istovremeno, gdje ti ništa ne može pomoći osim tebe samog i gdje igraš licem, gdje na lice treba da izađe tvoja nutrina. Ne da si našminkan, ne da si odvojen svjetlosnim zavjesama… i zato sam se odlučila za Kamerni teatar. Tada sam mislila da ću ostati pet godina, da će mi toliko biti dovoljno da to savladam, međutim, veoma brzo sam okrunjena brojnim nagradama.
Pored svega toga, tek nakon devet godina boravka na toj sceni, osjetila sam da je ona moja koža. Tek tada sam znala da kada se krećem u dubinu scene, osjećam koliko me gledalaca gleda, prate li me, dišu li ne dišu… Tada sam osjetila to potpuno sjedinjavanje. Odbijala sam angažmane u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu…
Još mi nije do kraja jasno, zašto ste ih sve odbijali?
– Ovdje sam imala repertoar, tamo su svi kukali da nemaju repertoar. Osim toga, u Kamernom nije bilo stalnog reditelja. Svaku predstavu je režirao neki izuzetan reditelj, postavljao je neki izuzetan repertoar, a kada dolazi reditelj koji dovoljno ne poznaje ansambl, koji ima svoju sliku stvari, koji zna kakvu predstavu želi vidjeti, onda mi iz sebe izvlačimo i ono što ne znamo da imamo. Kada dugo radi jedna ista grupa ljudi, oni se tako dobro poznaju da odu u rutinu, a to meni nije dogovaralo. Bila sam zadovoljna. I moram to da kažem, imali smo veće plate nego Beograd. Nisam imala potrebu nigdje da se maknem.
I pozorišta su bila puna…
– Sve je bilo dupke puno. Sada se začudim kada čujem da naši glumci imaju dvije, tri predstave mjesečno i sretni su kada ih imaju. Kamerni teatar, koji nema operu ili balet, već samo dramu, imao je 21 ili 22 predstave mjesečno. Stalno smo igrali. Kasnije sam počela formirati porodicu…
Znamo da niste skloni govoriti o privatnom životu, ali… biste li nam otkrili kako vas je Josip uspio zavesti? Djelujete nekako daleko, opasana bedemima…
– E ne znam šta da vam kažem. Čak i oni suradnici koji su me, mislim, voljeli govorili su da sam hladna i daleka. Ne znam… takva sam rođena. Josip se mnogo trudio, a ja sam osoba koja ne voli pripadati ikome. Imala sam tu sreću da su me muškarci jako voljeli, ali nikad to nisam zloupotrebljavala. Ako nisam htjela da budem s nekim, a nisam to htjela uglavnom, učinila bih da se izbjegne taj razgovor ili, ako je već došlo do toga, s punim poštovanjem se odnosila prema tome. Ne znam o tim zidovima. Jako sam emotivna, ne bih mogla da igram da je drugačije. Ali, eto… Josip je bio svugdje oko mene, u svakom mogućem trenutku, na svakom mogućem mjestu, stizao je svuda i sad, kao i prije… i eto zajedno smo.
Umjetnički brak koji traje uvijek je nekako bio kuriozitet, a u današnje vrijeme gotovo da je to svaki koji potraje. Je li poštovanje ono što ga održava?
– Trebalo bi da bude poštovanje, razumijevanje… Mnogo tih umjetničkih brakova se raspada zbog toga što se teško podnosi uspjeh onog drugoga. Ja sam Josipa podsticala u svim stvarima koje je radio, iako je to značilo i njegovo odsustvo od porodice i kuće… ali, on se vraćao. On da je bio na 1000 kilometara od Sarajeva, kad se spuste zavjese, sjeda u auto i vraća se. Uglavnom, kad su ljudi svjesni svojih mogućnosti, svoje snage jednostavnije prilaze i braku. Ja sam oduvijek znala koliko mogu, bez obzira što to nije trebalo ovdje u Sarajevu. Josip je bio moj najbolji i najgori gledalac. Najgori, jer mu se sviđalo sve što ja radim, a ja sam njemu stalno stavljala primjedbe. Vrlo sam kritična prema sebi, pa i prema onima koje volim. Ipak, primjedbe su uvijek bile na mjestu. Ne mogu zato što nekog volim govoriti stalno da je on divan u svakom trenutku. Posebno ako znam da može bolje.
Čemu su Vas naučili Vaši unuci? Oni koji imaju i djecu i unučad svjedoče o drugačijoj vrsti iskustva i ljubavi.
– Meni je sve to isto. Bila sam i ostala vrlo predana majka. Kad sam rađala djecu, po dvije godine nisam radila ništa. Tako je bilo s prvim i drugim djetetom, nisam dozvoljavala da ih iko drugi hrani, nosi, dira, doji… i kad sam imala predstave, svi su me mogli vidjeti kako u naručju nosim dijete do mame, igram predstave, trčim da bih uzela dijete natrag. Takva sam i s unucima. Evo noćas sam pripremala materijal koji treba da montiram za emisiju, a moj sin je iznenada imao angažman i unuk je došao kod mene. Mislili smo da će ostati do 10, ali ostao je cijelu noć. Na koncu sam u jedan sat poslije ponoći počela da kodiram, radila sam sve do sedam, kada se on probudio, i onda sam bila s njim, evo sve do sada. Strašno volim djecu.
Vaša uloga u filmu “Snijeg” Aide Begić je također prošla vrlo zapaženo…
– U vrijeme kada smo mi stasavali, nije bilo filmova. S našim dolaskom su počele prve televizijske drame, produkcija televizije. Što se tiče filmskih uloga, poneko je ponešto igrao… U to vrijeme kružila je priča kako u bosanskim filmovima može da igra samo bosanski konj. Vrlo malo je bilo tih šansi. Sve se dešavalo u Beogradu i Zagrebu. Imala sam nekoliko ponuda. Miralem (Zupčević op.a) me ružio što odbijam, ali ako procijenim da nemam šta da kažem, ako uloga nije za mene, nemam zašto da je prihvatam. Govorio bi mi: „Tebe trebaju da vide u Puli, jedan kadar je dovoljan…” Ali ja sam bila takva kakva jesam.
– Iznenađenje mi je bilo kad me Aida Begić pozvala, ali svidjela mi se uloga. Bila je to sjajna ekipa mladih, talentovanih ljudi. Vrlo lijepo se radilo. Ja sam bila iznenađena efektom koji sam izazvala. Zbog privatnih obaveza nisam mogla ići u Cannes, ali kad su mi prenijeli sve te impresije, bila sam zatečena. Nije moje da govorim o tome, ali moja uloga je bila veoma zapažena.
Evo znamo koliko ste kritični prema sebi i drugima, pa bi baš bilo zanimljivo čuti koga biste iz mlađe generacije glumaca i reditelja izdvojili kao dobrog?
– Mislim da je ovo tlo jako darovito. Talenata ima zaista mnogo. Imala sam sreću da radim s rediteljima iz raznih zemalja, dakle s velikanima koji su to isticali, koji su bili zatečeni količinom talenta na ovim prostorima, a radili su s velikim talentima na raznim mjestima. Međutim, mislim da se dogodilo nešto s teatrom poslije rata, što nije dobro. Je li kriv rat, kada je bilo svejedno hoćeš li ako igraš kostimiran ispod imati džemper ili odmah poslije predstave sići u salu i s publikom piti piće, što je nedopustivo i nespojivo.
Tako nestaje čarolija…
– Iluzija treba da potraje. Mi smo imali pravilo da sat nakon odigrane predstave se ne miješamo s publikom. U ratu je to srušeno, glumci su postali dodirljivi. Mislim da je nestalo poštovanja prema samom sebi, prema pozivu. Mislim da je sve nekako olako, navijački. Mnogo je tog navijačkog aplauza u sali od ljudi s Akademije kada se pojavi neki njihov student, kolega i profesor… sala urla. Na nekim predstavama na MESS-u kolege izlaze i jedan drugog nazivaju diletantima, a sve veliki glumci. Opet, kad se pojavi neko njihov, onda je radost do neba. Ne bih da izdvajam. Zašto?
Predstave su izdvojile mnoge i to se zna. Ne bih se saglasila s tim da su najkvalitetniji oni koji su u žiži interesovanja i zato ne bih da povrijedim neke. Nešto se izgubilo, niko ne njeguje govor na sceni. Kao da je težak tekst, kao da jedva čekaju da ga izgovore. To ne prolazi kroz njih. Žao mi je što se to desilo, jer i u ljudima koji tako rade vidim te nevjerovatne talente.
I stalno čujete ono: “… mi smo najbolji, naši glumci stvaraju…” a nikad ne pogledaju šta rade neki drugi. To JA, pa JA, ta ljubav prema sebi a ne prema dramskoj umjetnosti – dominira. Malo je kritičnih. Danas niko nikom ne vjeruje, svi misle da loši komentari potječu iz neke surevnjivosti, zlobe, ljubomore…