Ivana Marić: Sreća je da sam imala težak život

Piše: Redakcija

Na sivoj i prilično omraženoj političkoj sceni posljednjih mjeseci pojavilo se novo lice. Svježe, lijepo i žensko. Ivanu Marić, koja ima i zavidan broj pratilaca na društvenim mrežama, karakterizira i drugačiji pogled na politiku, jasniji i realniji stavovi i neka posebna lakoća u definiranju dnevne politike i stanja stanovništva u BiH.

Prve asocijacije na političke analitičare opisuju mračne procjene, nejasna i metafizička rečenica, upitan osjećaj za realnost i pesimizam. S Ivanom nije tako. Poslije razgovora s njom, pomislila sam kako i nije baš sve crno u našoj zemlji. I vi ćete se tako osjećati na kraju ove naše priče, uvjeravam vas.

Iako se široj javnosti predstavlja tek u posljednje vrijeme, Ivana je skoro 20 godina u politici. Radila je u Generalnom konzulatu BiH u Stuttgartu od 1995. do 1997. godine, a potom karijeru nastavila u jednoj stranoj političkoj fondaciji. Dakle, njen interes za politiku se nije pobudio skoro.

– …nego sada komentiram javno. Nekada prije bih to radila u krugu svojih prijatelja, od kojih su neki medijski radnici pa su me savjetovali da svoje stavove i razmišljanja podijelim sa širom javnosti. I tako je to postalo zanimljivo. Sad me često zovu u političke emisije. S početka sam se iznenađivala činjenicom da sam bila gost zajedno s profesionalnim političarima, ali eto, razgovori su funkcionirali. Valjda iz razloga što ja imam drugačije stavove, a zaista ih imam.

Možda zato što ne dolazite iz političkih stranaka?

– Moguće, naime, nisam član niti jedne stranke. Ima respekt prema ljudima iz svih političkih stranaka, s nekim od njih se i družim, što me, naravno, ne sprečava da ih kritiziram. Nedavno mi je jedan novinar rekao kako je o meni razgovarao s nekim političarima i iznenađeno mi kaže da oni mene, zapravo, cijene. Ne vidim u čemu je problem, cijenim i ja njih. Valjda je očekivano da se političari i politički analitičari mrze.

U svojoj komunikaciji nikad ne koristim grube riječi i uvrede, po meni je to politička kultura, s jedne, i moja navika u svakodnevnom životu, s druge strane. „Lopov”, „fašist”, „nacist”… nije mi prihvatljiva komunukacija. Ako imam dokaze za nekog da je lopov, ja ću to prijaviti sudu, neću to paušalno iznositi po svom FB zidu, ali ću uvijek kritizirati njihove postupke. Ako neko zloupotrebljava povjerenje, namjerno traži više ili manje u vlasti ili zavlači narod, naravno da ću to primijetiti.

Čime ste motivirani da se bavite ovim?

– Neko mora (smijeh). Volim reći: ko će ako neću ja. Malo mi je čudno kad čujem da su mladi ljudi demotivirani, da ih je sistem ubio… Ja sam odrasla u socijalističkom sistemu, gdje se u redu stajalo s tačkicama za kruh, mlijeko, šećer, ulje… ljudi su se snalazili. Mene nije ubio sistem. Jedva sam čekala da budem punoljetna, da izađem na referendum, prve izbore. Nije mi jasno ko je ubio ove mlade ljude. Ne razumijem tu nezainteresiranost. Nismo mi ovdje samo da kritiziramo, već moramo nešto i da radimo. Skloni smo uvijek kukati zbog svega onoga što nismo dobili, umjesto da budemo zahvalni za sve ono što smo dobili. Čula sam jednu zanimljivu izreku o toj temi: navedi mi jednu stvar koju nisi dobio, a zaslužio si, a ja ću ti navesti bar deset koje si dobio, a nisi ih zaslužio. Nedavno se jedan moj prijatelj vratio iz Argentine i prenosi mi svoje oduševljenje ljudima koje je tamo upoznao. Svjedoči o tome kako su ljudi puno siromašniji od nas, ali i sretniji. Od njih niko nema smartphone, to im je pojam luksuza, ali stalno se smiju, grle, ljube.

 Kako Vi to objašnjavate?

– Pa eto, kad im je on pokazivao kako izgleda BiH, bili su oduševljeni našim prirodnim kapacitetima i zavidili su na svim mogućnostima koje imamo. Ali ne, mi to ne znamo cijeniti. Bitno je kako percipiramo ono što imamo. Mi nismo iskoristili naše potencijale, ali kukamo za sve što nismo dobili. Kod nas to nije popularno reći, ali mi dobro živimo. Zato se i ne bunimo. Naravno, određeni procent ljudi loše žive, to ima svaka zemlja, ali nemamo beskućnike. Time se može pohvaliti minimalan broj država.

U našem je mentalitetu da se ništa ne može uraditi. Uvijek ta famozna rečenica: „ne može se…” Ne može biznis, ne može politika. Osim toga, političare se krivi za sve, oni su ,kao, loši. Ja kažem: “Ok, bilo bi divno da su samo političari loši, a da smo svi mi ostali pošteni, ne potplaćujemo policajce, ne nosimo mito zdravstvenom osoblju.” Političari su naše ogledalo. Kad mi prestanemo plaćati poslove za svoju djecu, ispite na fakultetima, počnemo prijavljivati ljekare koji uzimaju mito… tad ćemo birati i bolje političare. Promjena mora krenuti od nas, svakog od nas pojedinačno.

I puno je ostavštine bivšeg sistema u glavama ljudi.

– Kod nas je mnogo kontradiktornih zahtjeva. Tražimo da se smanji administracija, a kada pitate studente gdje bi da se zaposle, svi bi u državnu službu. Voljela bih da se to mijenja. Mi smo razmazili naše mlade ljude procjenama da oni ništa ne mogu promijeniti u ovom sistemu. Nedavno je promovirana nova generacija diplomaca. Izvještaj s velikog skupa u Zetri ima naslov u nekim novinama koji je otprilike glasio: „Hoće li država naći posao za ovih šest hiljada ljudi”. Samo zamišljam Veliku Britaniju, Njemačku, SAD… i njihove mlade kako očekuju da im država da posao. Mislim… gdje država daje posao. Dajte da se prestanemo oslanjati na to.

Radim od svog punoljetstva, pa čak i od ranije,  školujem se uz posao i nikad mi nije palo na pamet da nešto tražim od države, a kod nas ljudi koji ništa nisu dali državi, najviše traže od nje. Šta može država dati? Napraviti fabriku u kojoj će svi raditi i imamo situaciju kao u socijalizmu, evo fabrike, svi rade, a ništa od toga nema.

Prema službenim podacima, svake godine bosanskohercegovačka dijaspora u Bosnu i Hercegovinu pošalje oko 1,5 milijardu eura, što predstavlja 13,4 posto bruto domaćeg proizvoda, što je nekoliko puta više od svih međunarodnih investicija. To već godinama spašava bh. politički i gospodarski sistem od propasti, a taj novac građani BiH koriste za preživljavanje. Možda u tome stoji dio objašnjenja?

– Na taj novac ne smijemo oslanjati našu ekonomiju, ali je dobro da to bude podrška boljem ekonomskom statusu. Oni koji šalju novac iz inozemstva to rade uglavnom za svoje roditelje i rodbinu. Kada njih više ne bude, za 10 ili 20 godina, ne možemo računati na taj novac. Generacije djece koja su rođena tamo neće osjećati obavezu da pomažu svoje daljnje rođake. Sve to skupa nas je uljuljkalo, mi svi imamo za život. Nekako. Drugačije se ponašaju ljudi koji nemaju. Pitamo se zašto ljudi nisu izašli na proteste. Odgovor je jednostavan – mi imamo dovoljno. Naravno, to je rastezljiva kategorija, nije svima dovoljna ista količina novca. Da nam ne valja, mi bismo mijenjali. Nismo mi ništa drugačiji od drugih naroda na svijetu. U Sarajevu nas nema šta izazivati. Mi ovdje nemamo radnje Dolce&Gabanna, za malo novca se obučemo u Azel Francu i po cijeli dan ispijamo jednu kafu.

Navikli smo se na nizak standard i nema ništa da nas pokreće. Kad ste dijelom društva koje ima više, ljudi koji se trude za svoj standrad, prirodna reakcija je da ćemo i mi činiti isto. Zato su naši ljudi uspješni u većim i boljim sistemima. Mi imamo studente kojima profesori govore kako ne mogu promijeniti ništa, kako nema smisla u tome da izlaze na izbore, te da trebaju čekati posao od države. Razumljivo je to za, naprimjer, studente političkih nauka, ali nedavno je provedeno istraživanje među studentima ekonomije u Banjoj Luci u smislu ko je od njih spreman pokrenuti privatni biznis. Rezultati su bili porazni, dakle, niko o tome ne misli.

Ipak, država treba da popravi okvir.

– Naravno. Država mora stvoriti povoljan okvir za razvoj ekonomije, a posebno poduzetništva. Mi imamo mnogo sposobnih, ambicioznih i inovativnih ljudi koji bi uz malo bolje uvjete poslovanja i pokretanja firmi mogli pokrenuti uspješan posao. Nadam se da će najavljene socijalne i ekomonske reforme napraviti korak naprijed. Ali, dobro je to što vidimo da mnogi poduzetnici čak i u postojećim okolnostima uspijevaju razvijati svoje firme i zapošljavati radnike. Mi bismo boljitak, ali da ne prihvatamo neka zapadnjačka rješenja. Razgovarala sam s ekonomskim stručnjacima koji tvrde da bi novi zakon o radu trebao pomoći u zapošljavanju, jer privatnici se sada boje primati nove ljude u radni odnos jer ih ne mogu otpustiti. Više neće biti tako. Također se bunimo pred mogućnosti da porodiljsko bude manje od godinu. To nemaju svi, u SAD ono traje tri mjeseca, u Belgiji tri mjeseca, u bivšoj Jugoslaviji također.
Mi smo sada prihvatili da je normalno odsustvovati godinu zbog poroda i tu praksu provode državne firme, a privatnici to ne mogu izdržati, to je činjenica. Moramo naći balans onog što možemo izdržati, šta je realno. Previše smo kritični, a premalo dajemo. Konformizam nas je savladao. Tvrdimo da nas je 45 posto nezaposlenih. Na fakultetu sam čula da je ekonomska zakonitost da čim je nezaposlenost iznad 40 posto idu nemiri, znači to je neminovno. Nema tu mjesta za priču kako je neko ubijen u pojam, lijen, boji se da izađe na demostracije…

Kako Vi projicirate neka buduća dešavanja u našoj zemlji?

– Koliko god mi to ne volimo priznati, nama ide malo bolje. Poznajem neke od političara i znam da se trude, mnogi se trude i da blokiraju i to je činjenica, ali stvari se ipak razvijaju prema boljem. I ja slušam te prognozere propasti i revolucija i vjerovala sam da je tako kod nas, jer smo Istočna Evropa i onda sam čitala knjigu američkog autora iz 1970. i neke gdje se spominju analitačari koji stalno prognoziraju bankrot države, nemire, revolucije… Pravo je pitanje što se ti ljudi ne pozovu na odgovornost kada se crni scenarij ne desi. E tako je bilo nedavno u vezi s protestima u našoj zemlji. Kada su me nakon izbora pitali možemo li očekivati reprizu protesta, rekla sam im da sam skeptična jer ne znam ko će protestovati.
Drugo pitanje je šta je alternativa aktuelnim političarima. Građani su na izborima izabrali vlast, kaznili SDP, a nagradili HDZ, SDA i DF. Hoćemo li protestima tražiti da se vrati SDP ili ćemo uspostaviti anarhiju. Vidjeli smo šta se desilo s vladom u Tuzli, koja je postavljena nakon protesta. U Sarajevu je bila inicijativa da Plenum imenuje predstavnike građana. Ne prihvatam kao svoje predstavnike one koje je izabralo hiljadu ljudi, legitimni su mi ovi koje je birao milion, sviđalo se tome nekom ili ne. Možda se meni ova vlast ne sviđa, ali poštujem odluku većine građana.

Dio mentaliteta ili…?

– Ne mogu se sjetiti da li smo i ranije bili takvi, ali znam da je nakon rata bila priča da ako kuću obnovite sami, nećete dobiti pomoć od međunarodnih organizacija. Ali, ako dovoljno kukate i čekate, neko će vam već dati novac ili građu za kuću. Mi smo nastavili s takvom politikom i meni se to nikako ne sviđa. Trebamo pokazati malo dostojanstva. Ne opravdavam, ali mi se sviđa postupak Grka koji su se suprotstavili EU i natjerali ih da ih saslušaju. Jasno im je da će EU više koštati izlazak Grčke iz EURO-zone nego ako im daju nove kredite. To što bogatije države i organizacije pomažu siromašnijim državama, ne znači da ih smiju ponižavati i tretirati drugačije nego kao sebi ravne.

 

Ivana-web1

Pa to su one čuvene kvalifikacije: “…među pet najbjednijih zemlja”,”BiH je pretposljednja na listi…”

– Pitanje je ko pravi te liste i na osnovu kojih podataka, jer mi još nemamo rezultate popisa iz 2013. godine. Kakogod, ja prosto ne mogu da povjerujem da smo mi zadnja zemlja na svijetu po bilo čemu, a posebno ne po siromaštvu. Sjetite se samo mnogih država u Južnoj Americi, Aziji, Africi. Bi li ti koji nam prezentiraju te kataklizmičke statistike radije živjeli ovdje ili u nekoj od tih zemalja, koje su kao bolje rangirane od nas. Poseban slučaj je s neprofesionalnim ponašanjem određenih predstavnika međunarodne zajednice u našoj zemlji.
Pred izbore je UNDP imao video kojim je sugerisao na glasanje i negdje na kraju snimka stoji rečenica: “BiH je najgora država…” a onda malim slovima: “prema ekonomskim pokazateljima”. Političari na to gotovo da nisu reagirali. Protiv toga sam da se bilo kome dozvoli da nas vrijeđa, a mnogi naši političari to dozvole. I dok oni nama tako prijete, ruže nas, mi ih još podržavamo i govorimo da to tako jeste, da smo zaista najgori od sve djece. Umjesto da ih postavimo na njihovo mjesto. Ipak, oni nas ne izdržavaju, daju nam kredite koje ćemo mi vraćati. Nakon izbora mnoge diplomate su vrijeđale nas birače, jer smo ponovo izabrali nacionalne stranke i mnogo kritike se moglo čuti na naš račun. Nakon naših izbora održani su izbori mislim u Mađarskoj, gdje su birači izabrali mnogo radikalnije stranke od naših, ali njih niko nije vrijeđao. Sve je do toga kako se postavite i koliko prostora im ostavite.

Vaša percepcija stanja u državi i komentari su zaista drugačiji, realniji. Jeste li ikada imali ambicije u smislu da se bavite politikom unutar neke političke partije?

– Nisam o tome razmišljala, možda bih da kod nas postoje dvije stranke, pa se odlučujem jesam li više za desnu ili lijevu opciju. Često su me pitali što ne uđem u politiku i uvijek mi je bilo problematično to kako se, ustvari, „ulazi” u politiku. Da bih ušla u politiku, morala bih se učlaniti u neku stranku, a čim bih se odlučila za jednu imala bih cijelu armiju neprijatelja iz drugih stranaka. Mi volimo da budemo u taborima, navijačkim, političkim, ideološkim… Volimo znati gdje ko pripada da znamo koga mrziti. Nas nerviraju ljudi koji hodaju između, jer prave problem u određivanju emotivnog naboja koji prema njemu treba da zauzmemo. Zato nemam želju da budem dijelom bilo koje stranke. Osim toga, još na našoj političkoj sceni ne postoji stranka u koju bih se uključila. Ne volim grupe. Ni kada me svrstavaju u narod, naciju… volim biti izvan tih podjela.

Ipak, kod nas politika podrazumjeva takve kohorte.

– Pa mene i ne zanima taj dio politike. Zanimljiviji mi je spoj politike, marketinga, psihologije i sociologije… U politici se ljudi ne ponašaju ništa drugačije nego u firmama ili na estradi. Zato se u politici sve više primjenjuje marketing, zatim politička psihologija koja nam objašnjava kako stvaramo i mijenjamo stavove. Najveći sam kritičar stranaka i političara koji namjerno zavaravaju ljude. S nacionalnim strankama znate na čemu ste i šta možete očekivati od njih. Ili ih volite ili mrzite, ali, s druge strane, imate stranke kao što je DF Željka Komšića. U ovoj stranci mnogi su vidjeli nadu da će se nešto promijeniti, vidjeli su „jednog od nas” koji će nas izbaviti iz problema.
Mnogi ljudi su izgubili vjeru u politiku i političare i teško ih je navesti da izađu na izbore. Onda se pojavi neko kao Željko Komšić i oni se ponadaju da će ovog puta biti bolje. Pošto se pokazalo da je DF izigrala sva očekivanja svojih birača, ubila im nadu u promjene, a pokazali se kao najveći borci za fotelje, razočarenje njihovih birača je još veće. Ne volim kad neko izigra povjerenje ljudi i kad im ubije probuđenu nadu i zbog toga sam jedan od najvećih kritičara DF-ove politike (ako se to uopće može nazvati politikom). Drugi slučaj je Martin Raguž, koji je oko sebe zaista napravio pozitivnu atmosferu, ljudi mu vjeruju, prilaze na ulici, podržavaju ga i to se zadržalo i nakon izbora.

Šta Vas je odredilo kao čovjeka?

– Najviše to što nisam imala lagodan život. Ali ne gledam na to kao neku muku, već činjenicu koja je uslovila moju borbenost. Od djetinjstva sam već postala svjesna da ću nešto imati samo ako to sama i uradim i ako se za to borim. Mojim roditeljima je školovanje djece bilo jako važno, možda iz razloga jer oni nisu imali finansijske mogućnosti da završe škole. Novca nismo imali previše, ali bi se za školovanje uvijek našlo dovoljno. Dok je najstarija srestra studirala hotelijerstvo u Opatiji, jedna plata bi ostajala kući za nas pet, a druga bi se slala sestri koja studira.  Nikad nisam odbila posao, bez obzira je li bio plaćen ili volonterski. I danas, kad imam primanja, rado volontiram ukoliko iz toga mogu naučiti nešto novo. Upisala sam i doktorske studije iz istog razloga.

Šta je tema doktorata?

– Mojoj mami je školovanje bilo toliko bitno da sam ja još kao djete zamislila da ću doktorirati i evo sam na putu da se to i ostvari. Ono što želim istraživati jeste utjecaj psihologije i sociologije na izborno ponašanje birača, to jest šta nas tjera da izađemo ili ne izađemo na izbore i šta ima presudan utjecaj na to za koju stranku i kandidate glasamo. Tema mog magistarskog rada je bila utjecaj političke propagande na izborno ponašanje birača, tako da ću u doktorskom radu istraživanje proširiti na područje psihologije i sociologije.
Jako mi je draga izreka: Life is simple, it’s just not easy! (Život je jednostavan, ali nije i lagan). Uglavnom, imala sam sreću da nisam imam lagan život.

Imate li porodicu?

– Moja sreća je da imam brojnu porodicu, dvije sestre, jednog brata i osam nećaka s kojima imam jako lijep odnos. Roditelji mi, nažalost, nisu živi, ali sam sretna da sam ih imala toliko koliko jesam. To je ta razlika u pogledu na život. Kad sam nekom nedavno rekla da nemam roditelje, čulo se sažaljivo: “Jao pa ti si siroče.” Nisam siroče, samo nemam roditelje. Nisam kao jedan naš političar koji ima živu majku, ali govori da je siroče da bi uz pomoć sažaljenja pridobio podršku. Nikad mi nije palo na pamet da izvlačim taj argument.

Mi volimo ulogu žrtve.

– Tako je. A ja nemam obraza da tražim više, jer sam tako puno dobila u životu. Sad bih trebala kukati zato što nemam više para, više odmora, manje obaveza, muža, djecu… Naravno da bih voljela ali sam toliko toga dobila da bi me bilo stid da budem nezahvalna i tražim još više. U životu sam dobila sve ono što mi treba (kako onoga što je lijepo, tako i onoga što je manje lijepo, ali iz čega sam mnogo naučila), tako da nema razloga da sumnjam da će i dalje tako biti. Možda bi neko drugi bio nesretan i nezadovoljan s mojim životom, možda bi imao prigovore i dodatne zahtjeve, ali ja jednostavno volim svoj život ovakav kakav jeste.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti