LifestyleNovostiTeme

Sva se vraća, sve se plaća

Ne valja nijedna krajnost. Ni da se dijete sveže i stavi pod stakleno zvono, a bogme ni da se razveže. E, ovo prvo imamo uglavnom u slučajevima kad je otac zafrkan, jalijaš, mangup koji je proš’o sve, pa konta da će svako uradit’ s njegovom mezimicom ono što je on radio s brojnim tuđim mezimicama, uništivši im živote. A radio je to tokom momkovanja, u braku, a nerijetko i sad, i to s vršnjakinjama svoje mezimice kojoj ne da disat’

E tako vam je to sa svima, pa i sa silovitim ćaćom koji je glavna uloga ove priče. On je bio od onih za koje vrijedi izreka da se nikog ne boji, zapravo Boga malo, cara nimalo, za vezira ni habera nema, a paše k’o dorata svoga. Sve što je on radio, mislio je da će drugi uradit’ njegovoj kćeri jedinici. Kada mu se rodila, nije bio baš najsretniji. Prvo pa žensko. Ali je, ipak, častio sve goste u svojoj kafani, koju drži već dvije decenije. Kulir’o, a nije mu bilo drago.

Zato kad je zakačio drugo, pa muško, gorio je grad. Rodio mu se sin, nasljednik. Aman, eto, niko nikad prije nije sina dobio. Međutim, kako to obično biva, očevi se poslije više vežu za žensku djecu. Njemu se ova njegova nekako od malih nogu znala uvući pod kožu. I uvijek se osjećalo da je ona njegova mezimica i da bolje prolazi od brata u svim situacijama.

Njemu je već u njenom četvrtom razredu osnovne škole, gledajući je s kikicama kako mu maše, proradio crv: – Jeb.. ću majku ko je povrijedi. Ko je dirne.

Kad se zacurila, pred kraj osnovne škole, situacija je postala užasna. Počelo mu se vraćat’ sve ono što je on radio tuđim mezimicama. Nije mu to dalo spavat’. Stalno na oprezu da se to i njegovoj ne desi. Crk’o bi. Hercika bi mu otkazala. Eto, nek’ njemu Bog vrati, samo ne njoj. Počeo i milostinju dijeliti, a kćer stalno držati na oku. Ma suprotstavila bi se ona njemu, ali hajde stisni. Tu leti šamar k’o ptica na jug u novembru. Otišla bi od kuće. Ali, gdje i kod koga. Stari bi doš’o i namlatio je. I nju i tog kod koga je, pa bila to tetka, nana ili bilo ko.

Svakom je prijatelju u školi prebrojav’o krvna zrnca, ko mu je dedo, kakav je, ko je. Svaki je bio potencijalni papak, zlostavljač, lažov, luzer. Rastjeriv’o je tenkom sve oko nje. A nije toga puno bilo. Naime, iako je ona stvarno bila lijepa, mila i pametna cura, momci su znali ko joj je stari i nisu se približavali. Ne isplati se zbog budale.
Stari se nije uzbuđiv’o što nema frajera. Što će joj. Nek’ prvo fakultet završi.
Osim toga, čak joj je i jaranice liferov’o. Sve su one potencijalne kurave, koje će je, koliko sutra, navesti na neku nepodopštinu.

Dijete saburilo, pokoravalo se tako izluđeno. Završilo fakultet, magistriralo.
Eto i bila na faksu našla nekog finog momka iz provincije. Nekog ko se usudio biti s njom, jer nije bio upućen ko joj je stari. I upoznala ga s ocem, rekla da ga voli. Stari se pravio moderan, popio kafu, ipak mu je kćer pred kraj faksa. Onda kad mu je vidio leđa, naš’o sto mana: papak, mlitav, hoće da im se uvali, ovakav, onakav… A uopće nije bio loš. I uskoro je momak prozent’o kako su mu stalno u blizini potrčakala njenog oca, čisto da vide i saznaju što više o njemu, pa je otiš’o vrlo brzo. Ona plakala, svađala se sa starim.

Stari je ubjeđivao: – Da je šta valj’o, ost’o bi. Da je muško, izdrž’o bi…

I tako je neslavno i na isti način završilo nekoliko njenih vezica.
Dok je tako drž’o šapu na kćeri, zaboravio je na sina, jer hajde, što je muško veći mangup, to bolje.  I tako je bilo dok sin nedavno nije puc’o na nekoga ni krivog i dužnog, koristeći očev pištolj. Prilikom policijske obrade svašta se saznalo. I da je već opasno zaglavio u drogu i druge strašne stvari.

I tako njihov otac danas ima dvije nesreće u kući. Sina koji je dobio sve i bilo mu malo, pa posegnuo za čim nije. Ganjaju ljude po komunama da ga liječe i plaćaju psihologe da ga preodgajaju. Ima i tridesetogodišnju kćer, magistricu, predivnu osobu, ali istraumiranu i duboko nesretnu. Ona mu sikće svakog dana što joj je život uništio.

– Eto, jesi l’ sretan što si ti taj koji mi je život uništio. Eto, nije niko drugi, uspio si to spriječiti, ali ti si, ti….
– Nemoj tako, kćeri, eto još si mlada, eto nađi momka. Izaberi koga hoćeš. Boga mi se više neću miješat’. Ni riječ neću reći, da je najgori na svijetu. Ja sam to sve za tvoje dobro.
– Ma nemoj, sad kad si sve rastjer’o, ko će mi prići??? Ko??? Supermen? Sve što si ti radio u životu vratilo ti se na djeci, eto, jesi li sretan…

I eto, stig’o djecu njegov taksirat. Istina, sve se uvijek vrati na najmilijima. Tamo gdje najviše boli.
Čaršija i dalje vidi površinu: on ugostitelj, uredan brak po peesu, to sa sinom se zataškalo, kćer fina…
Ma sve k’o bombona, reklo bi se. Ali, što reče jedan moj prijatelj, veliki poznavalac stanja, najveći su belaji u kućama opasanim velikim zidovima, ispred kojih je parkirano nekoliko bijesnih auta. Ljudi im zavide, a ne bi trebali…
Sve se vraća, sve se plaća. Prije ili kasnije. Preko nekog ili od vlastite ruke.

Indira Kučuk-Sorguč