Ovih dana stižu lijepe vijesti iz porodice Islamović. Nekadašnji pjevač „Divljih jagoda” i „Bijelog dugmeta”, te dugogodišnji solo izvođač, Alen Islamović udaje kćerku Unu.
Očevima je teško pustiti žensko dijete iz kuće, ali Alen može biti spokojan, jer za zeta je dobio uglednog građanina hrvatske metropole: Adema Ceru, vlasnika priznatog zagrebačkog restorana “Sofra”. Unin izabranik je rođen u Zagrebu, ali mu je porijeklo bosanskohercegovačko.
Osim što se priprema za kćerkinu svadbu, koja će, priča se već sada, biti jedan od najglamuroznijih događaja, Alen je zauzet i promocijom svog posljednjeg albuma „Alcatraz”, te nastupima s Goranom Bregovićem po inozemstvu. Dugo Islamović nije govorio za naš magazin, te je bilo i mnogo tema za raspraviti.
Kad Vam je Una saopćila da počinje novi život, šta ste joj kazali? Razmišljate li već sada koliko će Vam faliti?
-Kad je otišla da živi s dečkom već mi je falila u kući. Supruga Marjana i ja navikli smo na nju, na njeno lijeno jutarnje ustajanje, na njeno redovno kašnjenje kad se negdje ide, na njeno, nekad bezvezno negodovanje zbog nekih stvari koje nisu ni bitne.
Ipak, ona je sad zrela djevojka, žena, buduća majka, koja već sad shvata brak kao obavezu, te da se u njemu može opstati samo ako postoje zajednička razumijevanja, kompromisi, uvažavanja, a najviše ljubavi.
Kako godine budu prolazile, ljubav će polako otupjeti, ostat će osjećanja, poštovanja između bračnih partnera, djeca će činiti čuda, kreirati i mijenjati život koji zna biti i labirint s mnoštvom iznenađenja. Prva moja rečenica kad je odlučila stvarati svoju porodicu je bila: “Šta god u životu da ti se desi, a moraš biti spremna i na to, uvijek ćeš biti u našim srcima i uvijek ćeš moći doći svojoj kući”.
Kakav god da je zet, nikada nije najbolji za nečije dijete. Kada je riječ o prošnjama, obično očevi imaju milion pitanja za budućeg zeta, na koja je Vama pitanja bilo najvažnije da kao otac dobijete odgovor?
-Zetovi znaju biti i sinovi, a i nije baš tako u svakom slučaju. Rekao sam mu da je čuva, da je ne povrijedi i kao svoju ženu i kao buduću majku. Sad se oni vole i ljubav će kreirati njihove odnose. Ja im želim svu sreću svijeta i da nam podare, ako Bog da, lijepu unučad.
Imali smo priliku kćerku Vam vidjeti i u spotu za pjesmu „Aida”, koji je naišao na pozitivne kritike. Estrada je težak posao, svjesna je toga, pretpostavljam. Je li ona insistirala da se pojavi u spotu, ili…?
-Una nije tip djevojke koja bi se nametala u bilo kom slučaju. Porodično smo se šalili, kao, zašto bih ja platio neku manekenku 500 eura da mi glumi u spotu kad bi to ona uradila besplatno. I iz te šale na kraju je pristala biti u spotu i čak je iznenadila reditelje spota svojom spontanošću, a pogotovo izgledom. Zna ona kakav je moj posao, nedostajao sam joj pola djetinjstva. Njen odgoj je zavisio od moje supruge, koja je bdjela nad njom i našom drugom kćerkom Larom. Una je završila Fakultet za ekonomski menadžment, dok je Lara studentica prve godine VERN-a, sudij turizma i menadžmenta.
Tradicionalno s porodicom zimujete na francuskim Alpama. Kako ste se ove godine proveli?
-U Francuskoj smo bili dvije godine zaredom, ovoga puta u Livignu, mjestu na granici Švicarske i Italije. Bilo nas je osmero i zakupili smo baš veliki apartman s četiri spavaće sobe i velikim dnevnim boravkom. Prekrasna destinacija, jedna od vodećih u Evropi. Nemojte pomisliti da je skupo, nije. Jedan dan sa spavanjem, s kartom za skijanje i svim dodatnim troškovima: hrana, piće, gorivo za auto izađe između 75-85 eura.
Nas porodično ide troje ili četvero i provedemo sedam dana. Mislim da toliko izađe i skijanje na Bijelašnici, Jahorini. Mi već 25 godina švrljamo po skijalištima po Evropi, ne zadržavamo se mnogo na jednom mjestu, tako da nam je svake sezone zanimljivo.
Jeste li zadovoljni kako je protekla promocija „Alcatraza”?
-Kad snimiš novi album, on se promovira sve dok ne snimiš drugi. Bar ja tako mislim. U 2014. godini održao sam blizu 40 solističkih koncerata, gdje smo svirali nove pjesme i to je prošlo zapaženo. Danas je čudan ukus naroda na Balkanu. Šta je danas dobro a šta loše, to nikog ne zanima i niko nije mjerodavan da sudi. Prije su postojali odlični kritičari koji, ako popljuju nekom album, taj isti bend se raspada i hvata se knjige da završi fakultet, a gitare kače o klin. Danas su pjesme kao ižvakana žvakaća koju pljuneš nakon pola sata. Glumice i glumci pjevaju, pjevači glume, oni koji i nemaju sluha baš ih briga, furaju svoje i vjeruju da će biti stadionske zvijezde.
Mnogi snimaju porniće kako bi se dograbili slave. Ko pita za kvalitet? Niko. Samo šačica vijernih fanova koji te prate. Nekad pomislim da, kad već prolazi takva glupoća, daj da i ja nešto izglupiram i podvalim. Nažalost, ja kad zapjevam ne mogu podvaliti glupost, jer to zvuči uvjerljivo, čvrsto, ozbiljno i onda se uvjerim da nisam rođen za podvalu. I danas slušam ono što sam slušao ’75-ih i ’80-ih godina.
Imate li u planu skore nastupe po Sarajevu?
-Planovi za Sarajevo uvijek postoje, ali niko od organizatora ne zove da mi organizira jedan lijep koncert, koji bih baš srcem otpjevao. Moji koncerti su priča koja teče od 1982. godine, od pjesme „Motori”, preko „Dugmetovih” pjesama, pa sve do mog zadnjeg albuma”Alcatraz”. U Sarajevu sam bio jedan od rijetkih Bosanaca koji je došao iz provincije i napravio nešto. Takvih je bilo na hiljade, ali svima se sreća ne nasmiješi. Mislim da je talent glavna stvar koji trebaš radom još više dopuniti poput poluprazne baterije, a o sreći da ne govorim.
Polazi Vam za rukom sačuvati skladan brak. Šta je lijepo u ovoj zajednici?
-Brak, porodica su za mene svetinja.Tako sam odgojen bez obzira na to što sam više od pola života putovao svijetom. Svašta sam se nagledao i naslušao. Gledao sam kako mnoge moje kolege uništavaju svoje brakove i živote, pa mi je i to bilo na pameti. Brak je jedan kutak koji čuvaš za sebe i za one koji su u tom kutku, koji te čekaju, koji gore od želje kad ćeš da se vratiš. Sve su ptice u svom gnijezdu najsretnije. Supruga i ja smo gradili svoj život u ljubavi, povjerenju i toleranciji. U taj mir niko nije moga unijeti klicu nemira.
Nije sve bilo bajno ni sjajno, ali razum je uvijek pobjeđivao. Naše dvije kćerke su naš život. Ponosim se kad ih vidim kako rastu i počinju razmišljati o svojoj budućnosti. Ljepota braka su zajednička putovanja s dragim prijateljima, proslave božića, novih godina, bajrama, rođendana… Svako ima i svoje posebne želje, ja tenis, turnire, žena šoping s kćerkama, ili nešto drugo, ali to nam ne donosi nemir. Koncerti su posao i kad ih odradim, uvijek, a tako je i danas, žurim kući da se odmorim s njima.
Jeste li bili strog otac kćerkama?
-Ne, nikad nisam bio ni grub ni strog. Možda sam nekad podigao ton, i to bi bilo sve.
Kad ste bili najsretniji?
-Svoj sam život bio posložio od 1987. do 1990. godine. Porodica, dijete, posao, koji nije imao veze s estradom. Ugostiteljstvo se zvao. Počeo sam graditi planove o privatnim televizijama i radiostanicama, o osnivanju diskografske kuće u Bihaću, planirao sam se baviti turizmom na rijeci Uni.
Zamišljao sam firmu u kojoj bi radila moja porodica, ženina i ostala rodbina. Nažalost, 1992. godine rat je prekinuo moje snove, gdje su nastale i porodične tragedije. Dao bih sve na svijetu da mogu vratiti one koje sam volio. Da imam vremeplov, vratio bih se u te godine i vječno ostao tamo sa svojim najmilijim.
Pričajmo o poslu, iza Vas su dvije, odnosno tri uspješne bendovske priče: s „Divljim jagodama”, “Bijelim dugmetom”, „Četiri asa”. Postaju li Vam dosadna pitanja o „Dugmetu”, Bregoviću, Bebeku, Tifi, vašim odnosima?
-Gdje god sam bio, uživao sam i to sam radio iz ljubavi, jer volim pjevati. To su sve različite pojave u koje sam se, izgleda, uklapao. U mladosti sam bio sportist, u tom duhu sam odgojen i cijeli svoj život živim sportski. Tim donosi rezultate, soleri ne. Pojedinci ponekad guše timove. Ja sam timski igrač.
Zato sam se lako uklapao u grupe. Sa mnom je bilo lako raditi i organizirati stvari. Ne pijem, ne drogiram se, ne bančim po kafanama, ne hvataju me fotografi s nekim drocama po klubovima i žurkama, jer nisam taj, nemam iza sebe razorenih četiri, pet brakova. Nikad nisam sudski gonjen zbog neke prevare ili kriminala, za to sebe cijenim još više, jer sam imao taj komadić mozga koji me je vodio kroz bure i oluje.
Sve ove godine, u ovom poslu nisam nikog nikad uvrijedio ni povrijedio, mada mene jesu. Mnogi su me povrijedili, razočarali kao ljudi, ali ja znam praštati. Znaju li oni? To ne znam. „Dugme” je dio i moje istorije pa mi pitanja o njemu ne idu na živce.
Ne vidim zašto bih bio nervozan na ta pitanja? Ja se ponosim na „Dugme”. Proveo sam lijepe godine s njima i zaradio lijepih novaca. Ako neko kaže da se tamo radilo džaba, taj laže. Da nije došlo do rata, možda je „Dugme” moglo nastaviti s radom, i to sa mnom, sve do danas.
Vi ste jedini od trojice pjevača koji veoma lijepo i danas sarađuje s Bregovićem. Proteklih mjeseci veoma uspješno protiče i vaša svjetska turneja. Negdje sam pročitala da Vas dvojica planirate izdati i CD s novim verzijama „Dugmetovih” pjesama. U kojoj fazi je ovaj proces?
-Evo i ovo je primjer da ljudi uvijek mogu surađivati ako su ljudi. Obilježavanje četrdeset godina „Bijelog dugmeta” su koncerti puni emocije. Goran je prearanžirao sve pjesme i prilagodio ih svom orkestru. Mi sviramo ove koncerte zato što nam je ljepo, a vidimo da i svi koji dođu na njih uživaju. Da ima malo neke nervoze, budite sigurni da ne bih ovo radio, jer mi ne treba grč u želucu. Ne znam da li ćemo nešto novo raditi, to je do Gorana. Hoćemo li i snimati stare pjesme u novom ruhu, ne znam, jer nismo ni počeli.
Sa svima iz „Divljih jagoda” sam se lijepo oprostio
Ima jedna priča koja, iako se davno desila, i dalje pobuđuje pažnju. S „Divljim jagodama” ste trebali praviti karijeru u Londonu, no, napustili ste bend i prešli u „Bijelo dugme”. I niste krili u nekim ranijim intervjuima da Vam je taj periond teško pao i da je bio pun emocionalnih dilema. Kako sad iz ove perspektive gledate na tu epizodu? Biste li, naprimjer, da vratite vrijeme unazad, drugačije se oprostili od Zeleta i cijele te priče s „Jagodama”?
– Mnogo sam pričao o tom periodu s „Divljim jagodama”. Šta god da kažem, ne valja i nije istinito, jer postoji i druga strana koja neće da prizna greške. Zašto to nije išlo? Zato što nije bilo tima, a to sam maloprije objasnio. Ja sam se lijepo oprostio od svih članova, to oni znaju, samo što će to najbolje opisati moja autobiografija, knjiga „Moje doline sjećanja”, koju ću objaviti jednog dana. Završio sam je i stoji u ladici, čuvam je od svjetlosti.
[nggallery id=771]