Prošlo je šest godina otkako je zadnji put predvodio jedan sportski tim u BiH. Meho Kodro, ponovo je na “Koševu”, ovoga puta odijelo nije selektorsko, već odijelo trenera jednog od najtrofejnijih domaćih klubova “FK Sarajevo”. Oni koji su precizno pratili Mehinu igračku karijeru, znaju za golove koje je s početka devedesetih davao za divove kakvi su “Real Sociedad” i “Barcelona”. No, zanimljivo, nikada se ni u jednom javnom istupu nije pretjerano hvalio ovom činjenicom. I to dostojanstvo zadržao je i u privatnoj komunukaciji.
A, pričao nam je mnogo. O svom Mostaru, nostalgiji za hercegovačkim kamenom, Gubavici… Nije znao, kaže, da će u Izraelu 2001. godine odigrati svoju zadnju utakmicu. Iz profesionalnog fudbala je otišao sa 33 godine, onda kada je osjetio da fudbalu ne može vratiti sve ono što je ova igra dala njemu. A, mogao je, kaže, igrati još!
I koliko god su se u njegovom pasošu tintom oslikavali pečati Španije, Bosne, Izraela…, jedno je uvijek bilo sveto. Njegova porodica. Ona je ispratila svaku odigranu epizodu njegovog profesionalnog života.
Poznato je da ste jako vezani za porodicu, kako su supruga i djeca reagirali na Vaš odlazak u Sarajevo?
– Odluka da dođem ovdje porodici bila je pomalo iznenađujuća. Supruga je znala da sam ranije imao dvije ponude iz FK “Sarajevo”, koje sam odbio, jer sam smatrao da tada nije bilo pravo vrijeme za taj posao. Prilikom zadnje ponude, nazvao sam je i rekao joj: “Osjećam da je ovo taj trenutak. Razmisli i ti malo o ovoj temi pa ćemo se čuti za nekoliko minuta”.
Čuli smo se i ona mi je rekla da uradim onako kako mislim da je najbolje, a da će ona biti uz mene, šta god ja odlučio. Tako se i desilo. Mlađoj kćerki je, čini mi se, najteže pao odlazak. Plače i kaže mi: “Neću da ideš”. Znate kako to već ide. Mi smo cijeli život zajedno, putovali smo, ali gdje god da smo išli, uvijek smo zajedno bili. Ovo je na neki način naše prvo odvajanje jedni od drugih. Ali, za sve ima prvi put.
Jeste li već pronašli odgovarajući stan za sebe?
– Uzeo sam stan u Sarajevu prije petnaestak godina, bio je prazan sve vrijeme, te sam sada morao donijeti neke neophodne stvari i opremiti ga. Sudbina je htjela da tek sada živim u njemu.
Imate troje djece; kćerke od 24 i 12 godina, i sina od 21 godinu. Roditelji nerijetko savjetuju djeci da, kada dođe vrijeme za to, biraju, uslovno rečeno, sigurnija zanimanja, poput naprimjer, medicine, prava, ekonomije… No, sin Kenan je krenuo Vašim stopama. Kada Vam je saopćio da će biti fudbaler, jeste li se obradovali?
– Bilo mi je drago, jer smatram da je sport vrlo pozitivna stvar za mlade. Nauči vas disciplini, okruži zdravim ljudima, lijepim druženjima… U prvi mah nisam razmišljao da bi mogao da dođe na nivo na koji je danas došao. Kako je vrijeme odmicalo, vidio sam da on fudbal jako voli. Sebe sam vidio u njemu. I ja sam takav bio. Kao dijete, ništa drugo osim fudbala ja nisam volio. Samo mi daj loptu, sve drugo nije bilo važno.
Teško je tu strast objasniti. Vidim je sada u njemu. Na kraju, supruzi i meni nije preostalo ništa drugo nego da pronađemo neku ekipu za njega. Neka radi ono što voli, neka odrasta u zdravom svijetu, i malo-pomalo, desilo se to što se desilo. On je danas u prvoj ekipi “Osasune”, vi imate prvu informaciju, potpisuje ovih dana profesionalni ugovor s ovim klubom.
Prije šest godina kratko ste obnašali funkciju selektora Reprezentacije BiH. Zatekli ste rasulo u svlačionici, rasulo u Savezu. Ni za jednog trenera to nije zahvalna situacija. Kako danas, s ove vremenske distance gledate na taj period? Da možete vratiti vrijeme, biste li ponovo prihvatili tu ponudu?
– Voditi reprezentaciju svoje zemlje je najviše što se u karijeri može desiti jednom treneru. Sad, imajući u vidu sve, kada bi se mogao vratiti film unazad, najverovatnije da ne bih prihvatio to.
Unutar Reprezentacije je bilo mnogo konfliktnih situacija. Sama situacija u Savezu nije bila dobro organizirana, nije to bilo na onom nivou na kojem bi jedna reprezentacija trebala da bude. I kada sam ušao u cijelu priču, a ušao sam u nju više srcem nego glavom, došlo je do nekih konflikata.
Ja inače volim da izdefinišem stvari kada dolazim u neki klub, ili kada ulazim u neki projekt, jer kada se izdefinišu ciljevi, potrebno je da se izdefinišu i uloge, ko, šta i kako treba da radi. Toga nije bilo. Kasnije je došlo do zaoštravanja nekih odnosa, i ispalo je kako je ispalo.
Žao mi je što se sve desilo na način na koji se desilo. Sad kad bih mogao da biram da se vratim, sad bih onome Mehi Kodri od prije šest, sedam godina rekao: “Nemoj ići. Nema razloga, ta priča ne može da ode u pozitivnom smjeru”.
Jeste li nakon toga pratili utakmice Reprezentacije?
– Jesam, pratio sam. Volim ovu zemlju, volim Reprezentaciju. Drago mi je bilo zbog svih pozitivnih zbivanja oko reprezentacije, kao i njenog plasmana na SP. Uistinu drago.
Za fudbalske gigante „Real Sociedad” i „Barcelonu” igrali ste početkom devedesetih godina, dakle, u vrijeme kada su takve angažmane Bosanci mogli samo sanjati. Statistike će uvijek brojati Vaša 73 gola za “Real”, što je gotovo pa gol po svakoj utakmici, i devet za “Barcelonu”. Pažljivo sam iščitala Vaše ranije intervjue, Vi niste čovjek koji se hvali. Ponosite li se danas ovim postignućima?
– Moje igre u „Real Sociedadu” i „Barceloni” su se desile u vrijeme rata u BiH. Pisano je o njima u Španiji, možda kod nas nije, jer nisu ljudi pratili, pošto su tih devedesetih godina imali mnogo važnijih stvari. Ja to vidim tako. Ponosim se onim što sam uradio u karijeri, i načinom na koji sam sve to uradio. U karijeri nisam imao nekih velikih konfilikata, nisam nikoga gazio. Legalnim putevima sam se borio za svoju poziciju.
Jeste li imali dobre menadžere? Vahid Halilhodžić je poznat po tome što sâm pregovara o svojim ugovorima.
– Vahid je sad u poziciji da mu apsolutno ne treba menadžer. Da ne pametujem previše. Moja situacija je bila sljedeća, otišao sam u San Sebastian, pomogao mi je Džemal Hadžiabdić. Nazvao ga je John Toshack, oni su nekad igrali zajedno, i ostali su prijatelji, i pitao ga: „Ima li kod vas u Jugoslaviji neki dobar napadač?”. Džemal mu je odgovorio: „Ima kod nas dobar igrač Meho”. On ze zainteresirao, pogledao me jednu, pa drugu utakmicu, i onda me odveo u San Sebastian u „Real Sociedad”.
U tom periodu sam imao jednog menadžera, ali on je više sređivao moje papire nego što je utjecao na moj transfer. Kasnije, kada sam iz San Sebastiana odlazio u Barcelonu, rekao sam bratu da mi radi menadžerske poslove. Tako je on postao menadžer. Jer, zaključio sam, onog momenta kad se u fudbalu dosegne jedan nivo, ne trebaju igraču menadžeri. Brat je tu, ja sam tu.
Ko je bolji igač: Messi ili Ronaldo?
– To je teško pitanje, zato što su obojica dobri igrači.
A Zlatan Ibrahimović?
– Nije na njihovom nivou.
Ne kažete to samo zbog njegovog temperamenta?
– Ne. Svako ima svoj temperament, ali po kapacitetu on je iza njih. On je na terenu majstor strašni, ali ima jedna stepenica velika, malo viša iznad njega, na kojoj stoje Ronaldo i Messi. Prema mom mišljenju, najbolji igrač svih vremena je Messi.
Koliko dugo živite u San Sebastianu u Španiji? Kupili ste kuću tamo?
– U dvije etape živim u San Sebastianu. Prva je trajala četiri godine, kada sam igrao u „Real Sociedadu”, kasnije sam otišao u Barcelonu, pa Tenerife. Vratio sam se 2000. godine, i od tada sam tamo. Kupio sam kuću. Imam dobar komšiluk. Kad imate dobrog komšiju i kuća vam je ljepša.
Jako malo znamo o Vašoj supruzi Zemiri, koliko Vam je kroz karijeru bila dragocjena njena podrška?
– Sve vrijeme je bila uz mene. Ona je iz Ljubuškog. Mislim da je najbolji ugovor svih vremena koji sam mogao da potpišem u svom životu taj što sam oženio nju. Zemira je izvanredna majka, supruga, prati me kroz sve ono što mi se dešava u karijeri i životu.
Kako je moguće da ste izgradili tako uspješnu karijeru, i pritom živjeli apsolutno neskandalozan život?
– Može se i to uraditi. Ta kombinacija postoji. Žestoko sam ja volio fudbal.
Jeste li ikad voljeli kafanu?
– Bilo je situacija da s rajom odem u kafanu, ali je nikad nisam nešto previše volio.
Karijeru ste završili 2001. godone u Izraelu, u “Maccabiju”. Znamo za vječiti antagonizam Izraela i islamskog svijeta. Osjeti li se on u svakodnevnom životu? Kako Vam je bilo igrati tamo?
– Bilo mi je uredu, nisam imao nikakvih problema, iako se osjeti to, i vidi. Znali su svi da sam musliman, ali imao sam osjećaj da na muslimane koji dođu odnekud iz Evrope oni drugačije gledaju. Nisam imao apsolutno nikakvih problema, nastojali su mi pomoći koliko su mogli, ali kad izađete vani, očigledno se vidi da postoji problem, napetost, nešto što je podgrijavalo taj konflikt koji spominjete.
Šta Vam se od španskog mentaliteta najviše sviđa?
– Španci su otvoren narod. Naročito na jugu. Topao narod, iako sam ja uglavnom svoj španski vijek proveo u sjevernom dijelu Španije, gdje su ljudi malo zatvoreniji, ne primaju baš lagano onog koji dođe izvana, ne ulazi odmah u društvo kao što je, naprimjer, slučaj u Andaluziji, pa ko god dođe, odmah u društvo ide. Baskijci su malo drugačiji, ali u momentu kad te prihvate kao svoga, onda si njihov baš do kraja.
Kakav Vam je Mostar danas?
– Kad se kaže Mostar, ono zadnje r se izgovori srcem. Ovdje je Mostar (pokazuje rukom srce). Dvadeset i nekoliko godina sam van Mostara, ali Mostar je čudo. Moja žena kaže: „Možeš ti iz Mostara, ali Mostar ne može iz tebe”, i to je stvarno tako. Hercegovina je čudo, Neretva, kamen.
U posljednje vrijeme osjećam jednu vrstu nostalgije, i čak sam donekle ubijeđen da ću ostarjeti, ne samo u Mostaru, već i na tom mom selu gdje sam rođen, Gubavici, nema tu pet kuća, 15 kilometara je udaljeno od Mostara. To je možda taj životni ciklus, kreneš odnekud, ideš, ideš i ponovo završiš tamo i gdje si počeo.