Ovih dana počinje drugo polugodište u osnovnim i srednjim školama. Glave su podšišane, nokti podrezani, najljepša odjeća uredno je složena preko stolice – čeka to prvo jutro, olovke i bojice su naoštrene, srca puna želje da se vide drugari, prepriča, preuveliča i štošta slaže o tome kako se zimovalo.
Sigurna sam je mnogima dovoljno samo zatvoriti oči i dozvati taj dragi miris knjiga, novih svesaka, učionica koje u nižim razredima mirišu po keksima, a u starijim po hormonima, vršci prstiju će se osušiti i skupiti zbog krede, butine zaboljeti od gađanja mokrom spužvom, to zdravo čuđenje i osjećaj da si najpametniji nakon što pročitaš zadnji redak “Stepskog vuka”.
Kako sam samo voljela svoju učiteljicu Zlatku, tu blagu ženu mekog lica roza boje u koje sam jedva čekala utisnuti poljubac, a takva prilika se nije često pružala. Na početku školske godine i za 8. mart, kada smo u redu čekali da joj damo svakojake bezvezarije, ne bi li nas omotala rukama k’o toplom dekom. Ti prvi izazovi mog lošeg rukopisa i rasute pažnje nisu imali cilj peticu u dnevniku, nego da se njoj dopadnem, porastem joj u očima. Prvi identifikacijski model nakon moje majke bili su moji učitelji.
Zlatkino mjesto zauzela je nastavnica Hida, koja je toliko učinila za moje samopuzdanje da me više niko nikad nije uspio razuvjeriti da ću napraviti sve što želim, samo ako to dovoljno jako poželim. Nije samo prenosila na nas znanje iz biologije i hemije, odgajala nas je… a to je veće. Kako je to rekao Adalbert Stifte: “Za nastavu se mora samo nešto znati. Za odgoj se mora nešto biti.” A Hida je bila.
Pa nastavnik Jovo i njegovi sjajni časovi srpsko-hrvatskog jezika na kojima smo u suzama govorili poeziju, zaljubljivali se u knjige i otkrivali da, osim ruku, nogu i frizure, imamo jednu veliku, gladnu zvjerku duboko u grudima željnu senzacije kakvu samo prave riječi proizvode. Jovo je u svakom od nas ucrtao konture onog što čini duhovno biće, što je svako kasnije razvijao prema vlastitim ambicijama.
Zahvalna sam mojim nastavnicima, obavili su svoj posao do kraja i u velikoj mjeri oblikovali moju ličnost. Vjerujem da je u njihovom poslu pomogla moja radoznala njuška, ali i roditelji koji su cijenili posao prosvjetara. Uz roditelje, nastavnici su bili neupitni autoriteti, i to tako treba biti. Zašto danas tako često čujem osporavanja učitelja, nastavnika i profesora? “Šta on zna, fakultet završio u ratu!”, “On ne voli moje dijete jer nosi skupi mobitel i skija na Alpama”, “Ko je još hajra od škole vidio”, “‘ta će on papak učiti moje dijete”…
Situacija se do te mjere izokrenula da nakon propusta i pogreške đaka ne dolaze razjareni roditelji s restrikcijama za dijete u svrhu popravljanja ocjena, već pjeneći se okome na nastavnika, kako zaboga njegovo čedo tako da sramoti pred cijelim razredom. Rušeći autoritet nastavnika, bespovratno podrivaju vlastiti, roditeljski, je li to tako teško zaključiti?
Kako god nas demantiralo vrijeme u kom živimo, (obraz)ovanje je važno. To je jedini neotuđivi kapital, jedino oruđe u bezumnom svijetu, jedini način da ne budemo stado. Želite li da vaše dijete bude ovca? Niti jedan roditelj neće odgovoriti potvrdno. U ime toga, haj’mo razmisliti sljedeći put kad poželimo nešto loše reći o nastavnicima pred djecom, pomozimo im da ovu Sokratovu iz naslova izvedu do kraja. Vratimo im autoritet, dopustimo da se naša djeca “zaljube” u te divne ljude koji, a da mi to i ne znamo, ispravljaju naše propuste i daju krila našoj djeci. I kad nemaju plate i toplog obroka.