Kemal Monteno, posljednji intervju za “Azru”:Majko, za tebe sam Kemo, a za oca sam Monteno

Piše: Redakcija

U sarajevskoj “Zetri”, 28. novembra, Kemal Monteno će održati veliki koncert simboličnog naziva “Vratio sam se, živote”. Noć u kojoj će se slaviti pjesma, jedna velika karijera i život, okupit će Kemine prijatelje, među kojima svakako najpoznatija i najpriznatija imena bivše Jugoslavije. Monteno je sretan, naročito jer će publici, kaže, pokloniti nezaboravan doživljaj.

– Želio sam da koncert bude 29. novembra i zamalo da bude, ali mi moj prijatelj Oliver Dragojević nešto ne može na taj datum, a ja ne bih volio bez njega, pa sve pomjerimo dan ranije. Kada sam već prekršio dogovor s organizatorom, koji planira drugačije izvesti otkrivanje imena gostiju, moram reći i ovo, obeć’o sam – sinoć kada sam se sreo sa svojom jaranicom Severinom, ona mi govori: “Kemice, nemoj da me sakrivaš, hoću odmah na startu da se zna da sam ti ja gost na koncertu”, i evo, ja vam to rekoh – govori Monteno za naš magazin.

S kakvim emocijama ovoga puta dolazite u rodni grad, pred svoju publiku?

– Za mene nema velikih i malih koncerata. Postoje samo dobri i loši koncerti. U Sarajevo ne dolazim, jer sam ja u Sarajevu i kada sam u Zagrebu, Beču, Parizu, Londonu ili bilo gdje na svijetu. Iz svog Sarajeva nikada nisam otišao niti mogu otići, a sve ostalo je trbuhom za kruhom ili hljebom.

Sarajevo je s nevjericom dočekalo vijest da ste mrtvi, koju su prije nekoliko dana objavili brojni ovdašnji mediji. Zanima li Vas uopće kome je tako nešto na pamet palo plasirati u javnost?

– Ne znam kome pada na pamet da se igra s takvim stvarima. Ne vjerujem da je to smislio neko normalan.
S toliko poštovanja govorite o svojim prijateljima Oliveru Dragojeviću, Gabi Novak, Arsenu Dediću, Zdravku Čoliću, pokojnom Davorinu Popoviću…, publika ih zna kroz njihove pjesme, zašto ih Vi toliko volite?

– Pravi umjetnici su u pravilu sasvim normalna raja, jer znaju ko su i šta su. Ne zanose se kao takozvane zvijezde padalice.

Prije iznenadne smrti u bolnici Vas je posjetio i jedan od najvećih likovnih umjetnika ovog doba Mersad Berber. Kakvim ćete ga pamtiti?

– Kao svi velikani svijeta, tako i moj Mersad, vječno će živjeti u mojim sjećanjima, na mojim zidovima i u mnogim domovima širom svijeta.

Šta čovjek koji je ispisao i otpjevao neprolazne pjesme, koji je dobrodošao u sve krajeve bivše Jugoslavije, i koji se i dan-danas imenom i prezimenom predstavlja svojoj publici, smatra svojim najvećim dostignućem?

– Sva priznanja i nagrade koje sam dobio dajem za ono: “Vozdra, Kemice, kako si?” I to ne samo u Sarajevu, nego u cijelom svijetu.

Vaše iskustvo pamti dva sistema, prijeratni i postratni, rijetko ste bogat čovjek, jer se možete pohvaliti činjenicom da Vaša prijateljstva traju duže od četiri decenije, vjerujem da ste u životu imali i uspona i padova, ali jeste li ikada bili primorani da nešto radite iz nužde?

– Ima u jednoj pjesmi koju je napisao Alija Hafizović jedan stih koji kaže: “Nismo imali ništa, ali smo imali sve”. Tako je bilo u Jugi, a danas imamo sve, a ustvari nemamo ništa.

Koliko se samo vole Vaše pjesme “Lidija”, “Jedne noći u decembru”, “Nije htjela…”…, ali, “Sarajevo, ljubavi moja” i “Stari” imaju jednu drugačiju posebnost, možda stoga što slave dva grada, dva simbola, koja su krvarila, koje su dijelili, a koji su ponovo u svoj svojoj ljepoti procvjetali… No, rastuži li Vas ponekad što se na njihovim ulicama često čuje rečenica: “Đe si, šta ima, kad si doš’o, kad ćeš nazad”?

– Hodam mnogo po cijelom svijetu, i nemojte misliti da je tamo negdje bolje. Ne! Svugdje je isto. Sjećam se kada smo kao djeca govorili roditeljima: “Ja ću pobjeći od kuće”, oni bi uvijek odgovarali: “Idi slobodno, nema nigdje obješenih komada”.

Ljubav je Vaša vječna inspiracija i, kako ste je znali slaviti u svojim pjesmama, tako ste je i u privatnom životu sve ove godine dijelili s jednom ženom – Brankom. Međutim, danas se ne voli na način kako se voljelo u Vašoj mladosti. Nema više parkova, kina, kolača…

– Ja ne znam pjevati ni o čemu drugom osim o ljubavi. Ima i danas parkova, kina, kolača, ali, nažalost, ima i droge, kriminala, a jedan od najvećih ubica ljubavi i djece su kompjuteri. A, u njima sve najgore, čak i vijest da sam ja umro.

 Kada su Ćiri Blaževiću prije nekoliko godina sugerirali da ode u penziju i ostavi se trenerskog posla, rekao je: “Kakva penzija, tek bih tada uvenuo. Ne dolazi u obzir, ja ću umrijeti na trenerskoj klupi”. Kemal Monteno i dalje pjeva… I čini se da je upravo pjesma ono što ga čini živim…

– Pa i Frank Sinatra je umro, a nikad nije otišao u penziju, a i drug Tito također. Pravi umjetnici nikada ne idu penziju. Ne želim reći da sam ja pravi umjetnik, ja sam samo Kemo Monteno.

Nakon koncerta u Sarajevu, imate li planove za snimanje novih pjesama…?

– Naravno, album sam skoro završio. U “Zetri” ću premijerno otpjevati jednu pjesmu s novog albuma, a posebno mi je draga, može se reći da je to kruna moje pjevačke karijere, jer je autobiografska, još joj, zapravo, nisam dao ime, ali prva strofa sve kazuje: “Majko, za tebe sam Kemo, a za oca sam Monteno”. Moj pokojni otac Vivaldi Monteno, rođeni Italijan, podario mi je ljubav prema lijepoj pjesmi. “Hvala ti, Valdi”.

 

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti