I taman kad pomislite da se život u bosanskohercegovačkim provincijama održava tek pomoću „aparata“, stanovnika srednje dobi koji nisu imali gdje otići – dolazi nam pozitivna priča iz sjeverozapadnog dijela Bosne i gradića Cazina. Naime, grupa entuzijasta (žene, kako drugačije!) oformile su rukometnu Akademiju – zbog djece, zbog sporta. Razgovarale smo s osnivačicama Lejlom Hairlahović i Maidom Berberović. Lejla Hairlahović magistrica je evropskih studija. Rukometom se bavila u RK „Krajina“, a kasnije u RK „Jedinstvo“ Tuzla i RK „Živinice“. Trenutno u zadnjem semestru doktorskog studija etnologije i kulturne antropologije na Sveučilištu u Zagrebu. Bavi se društvenim istraživanjima. U Akademiji, uz direktora Ramiza Huremagića, kao predsjednica Skupštine obavlja organizacijski dio posla.
Maida Berberović diplomirana je pravnica s pet godina iskustva u advokatskoj kancelariji. Položila je pravosudni i advokatski ispit i ima želju da radi u sudu. Rukometom se bavila u RK „Krajina“ i RK „Bihać“ i bila je proglašena najboljom igračicom BiH u kategoriji kadetkinja. Zbog povrede se prestala baviti rukometom i nastavila raditi s djecom.
Krenimo od početka, kako su uopće došle na ideju da formiraju Rukometnu akademiju „Dundo Bears“? Čime su bile motivirane?
– Ideja o formiranju Akademije nastala je 2009. godine. To je bio zajednički projekt Ramiza Huremagića, nekadašnjeg potpredsjednika UO RK „Bosna“ Sarajevo, Muhameda Toromanovića, kapitena Reprezentacije BiH i mene kao bivše igračice RK“Krajina“, RK „Jedinstvo“ Tuzla i RK „Živinice“. Motiv je bio da se mladima u Cazinu ponudi alternativa kroz posebnu sportsku organizaciju kakva je Akademija. Od početka smo bili usmjereni na djecu iz ruralnih područja, pa je i naš prepoznatljiv projekt upravo socijalna inkluzija djece iz ruralnih područja općine Cazin – objašnjava Lejla.
Toromanovića zvali Dundo
Pošto je jedan od osnivača bio Muhamed Toromanović, u imenu su koristili njegov cazinski nadimak, Dundo. Iako je Muhamed kasnije iz privatnih razloga napustio Akademiju, korištenje imena nije bilo sporno. Na grbu koji je radio tuzlanski dizajner Emir Šehanović imaju i latinsku izreku „sreća prati hrabre“ koja im je bila i vodilja. Njima koji su se usudili da u sportu Cazina pokrenu nešto novo, ali i vodilja svima koji su povezani s Akademijom. Jer, hrabre, zaista, sreća prati.
– Tačan broj je teško utvrditi. U 2014. godini smo imali više od stotinu djece u trenažnom procesu, ali sad zbog reorganizacije i činjenice da je naša prva generacija završila „školovanje“ u Akademiji, te imajući u vidu da smo više od 20 igrača ustupili MRK „Krajina“, u trenažnom procesu imamo približno 60 dječaka i djevojčica – kaže Lejla.
Iako su imali cilj da se prošire na cijelo područje općine Cazin, nisu imali toliko razumijevanja od društvene zajednice. Da bi govorili o nekoj, tzv. fabrici rukometaša, morali bi imati uvezani sistem od osnovne škole, omladinskih rukometnih pogona do klubova. Nažalost, cijelo područje USK ima malu mogućnost dobre selekcije, jer se ne radi sistemski i jer su, nažalost, opterećeni međuljudskim odnosimaunutar različitih sportskih organizacija i struktura.
Maida nam je govorila o svakodnevnom radu s djecom.
– Trenutno imamo 60-ak aktivnih članova i to su uglavnom djeca do 12 godina, od čega je dvadesetak dječaka i ostalo su djevojčice koje su podijeljene u dvije grupe, od kojih svaka od grupa radi po dva puta sedmično. Svakodnevni rad s djecom nam je mnogo otežan prije svega što jedini u Cazinu i šire radimo mini rukomet. Trenutno, uslovi u kojima radimo su neadekvatni iz razloga što ne posjedujemo svu opremu i rekvizite. Općenito rad s djecom prilagođavamo njihovom uzrastu, upravo zbog određenih pravila i posebne opreme i rekvizita.
Za sada je jedino Maida trener, a članom Akademije može postati svako dijete koje je zainteresirano za igru i inovativan način sportskog obrazovanja. Najmlađi član Akademije ima pet godina i za djecu od pet do 10 godina imaju program mini rukometa, koji je jako popularan u njihovom uzrastu. Mjesečna članarina iznosi 15 KM. Koji je najveći uspjeh Akademije, pitali smo Lejlu.
– Najveći uspjeh je to što ulazimo u šestu godinu postojanja, a da sistemski nismo podržani kroz budžete. Kada su u pitanju konkretni uspjesi, onaj koji je zaista zlata vrijedan je zlato na Intersport turniru u Mađarskoj. To je bilo 2013. godine. Nakon toga smo osvojili bronzu na turniru u Zaprešiću u Hrvatskoj, a u Pragu u Češkoj smo se plasirali u B četvrtfinale.
Iako Maida i Lejla sredstva za život crpe iz drugih poslova kojim se bave, ipak sve svoje slobodno vrijeme posvećuju djeci. Zašto?
– Akademija je projekt koji živim od dana kada je ideja rođena. Meni je sport proširio vidike, omogućio da puno putujem i upoznajem ljude i gradove, pa je moj motiv i tad, a i danas, da cazinska djeca uživaju u sportu i vide što je moguće više. Sportski rezultat nije u prvom planu i svoje slobodno vrijeme podređujem tome da kod djece razvijemo dobre ljudske osobine koje će im biti od koristi u životu.
Mini rukomet kao obrazovanje
Maida se dugo bavila rukometom, skoro 10 godina, i kako je zbog povrede bila primorana prestati s aktivnim bavljenjem, ljubav prema tom sportu je bila presudan faktor da njen dalji angažman upravo bude u Rukometnoj akademiji „Dundo Bears“ kao trener mlađim kategorijama.
– Još jedan motiv zašto slobodno vrijeme posvećujem djeci jeste taj što iz dana u dan dolaze novi članovi koji žele da budu dio naše priče i koji su prepoznali i dalje prepoznaju naš rad – kaže Maida.
Mini rukomet je jedna vrsta obrazovanja u sportu za djecu, akcent je na igri, zabavi i druženju, dok taktika i pobjeđivanje nisu od velike važnosti.
– Prije svega, želimo motivisati djecu da razviju svijest o potrebi za zdravijim životom i tjelesnom aktivnošću. Dalji rad je usmjeren na razvoj i unapređenje njihovih motoričkih i drugih sposobnosti – kaže Maida.
Sistemske podrške za ovu hrabru ideju nema. U proteklih pet godina vlastima na lokalnom, kantonalnom i federalnom nivou su se obraćali više puta, ali su od lokalne i kantonalne vlasti samo jednom dobili pomoć u organizaciji odlaska na turnir. To govori u prilog činjenici da Akademija kao projekt socijalne inkluzije i, prije svega, sportskog odgoja djece, još nije prepoznata u našem društvu. Kako izgleda svakodnevica u Cazinu?
– Nije ništa drugačija nego u ostalim gradovima. Ipak, u Cazinu se posljednjih nekoliko godina, gledajući na infrastrukturu, mnogo toga izmijenilo. Naime, centralni dio naše općine je dobio novu dimenziju u smislu samog izgleda, zatim otvaranje tržnog centra u centru grada je dovelo do novog „najpopularnijeg“ sastajališta mladih i starijih koji na jednom mjestu mogu da pronađu gotovo sve. Svakodnevni život u Cazinu nije jednostavan, posebno iz razloga što nam nedostaje puno više sportskih, kulturnih i drugih sličnih dešavanja, a koja manjkavost uveliko utječe na život na Cazinu i njegovu svakodnevicu – objašnjava Maida.
Lejla dodaje da Cazin nije iskoristio potencijal koji ima pa je život mladih ljudi mnogo šabloniziran. Nema adekvatnih kulturno-sportskih događanja, omladinska udruženja koja se bave problematikom mladog čovjeka u Cazinu nisu previše društveno vidljiva i mladi, generalno, nemaju previše izbora.
– Pa mogu reći da je život mladih u Cazinu prosječan. Većina mladih odlazi iz Cazina poslije završetka srednje škole zbog daljeg školovanja. Upravo zbog tih navedenih razloga Cazin živi samo ljeti i za vrijeme zimskih praznika – završava Maida.
Je li najveći san odlazak iz BiH…?
– U okruženju u kojem živimo, u kojem se gleda da li je neko podoban prije nego sposoban, u kojem djeca već u osnovnoj školi govore o kupovini fakultetske diplome i radnog mjesta, jedna od logičnijih opcija u planiranju budućnosti je iskorištavanje svog kapaciteta van granica BiH. Naravno da bih najsretnija bila kada bismo bili u mogućnosti da gradimo sretnu i prosperitetnu državu, ali na tom putu je previše prepreka i mnogo onih koji bi mogli da nas vode su već odustali – kaže Lejla.
Šta smo naučili od djece
– Od djece se može mnogo naučiti. Nešto što bih ja izdvojila jeste njihova energija, hrabrost, neustrašivost i želja za uspjehom, upravo sve navedene karakteristike mene motivišu za dalji rad – kaže Maida.