Bio jednom jedan grad

Piše: Redakcija

Bio jednom jedan grad, sa zgradama, parkovima, ulicama po kojima su hodali ljudi i s njima njihove sudbine. I činilo se da sudbina nije tako okrutna, te da se i ona smješka, kao što su i ljudi koje si susretao bili nasmiješeni, a imali su razloga za to.

Vogošća je u periodu socijalizma imala titulu najrazvijenije bh. općine s najvećim dohotkom po stanovniku, a prema ovim parametrima je bila druga u bivšoj državi, samo je Titovo Velenje, navodno, bilo ispred. Bio je to socijalistički Pleasantville, grad gdje je sve kako treba i gdje su tuga, smrti i nevolje koje prate čovjeka bile nepoznati pojmovi.

Nevolja će se pojaviti u aprilu 1992., kada će jedan dio stanovnika gradića obući neke čudne uniforme i kape, proglasiti mjesto rezerviranim samo za sebe. Neki su otišli spašavajući živu glavu, drugi su otišli spašavajući obraz zbog svojih pomahnitalih sunarodnjaka s prstom na obaraču. Grad ne čine zgrade i ulice, čine ih ljudi, njihove priče i karakteri. Grad bez ljudi nije grad, on je bez njih mrtav. On postaje tužni Makondo iz knjige Gabriela Garcíe Márqueza.

Tako je Vogošća umrla u aprilu 1992. godine. Došli su neki novi ljudi, koji su se čudili da je kroz naselje nekada išao trolejbus, a na vlast su došli neki tipusi koji su nas ubjeđivali da nam nikada život nije bio bolji i ljepši, kao pod njihovom vlašću. Negodovali smo, vrtjeli glavom, a oni su se cerekali, tražeći nam dokaze da je, eto, nekad bilo bolje. Dokazi su, na našu žalost, ili izgorjeli ili umrli ili sada žive u nekim australijama, skandinavijama, amerikama ili belgijama. Ipak, mi koji se sjećamo nekog vremena imali smo sreće.

Jedan dobri komšija je u podrumu jednog drugog komšije pronašao pravo malo blago, gomilu starih fotografskih filmova i fotografija našeg naselja iz nekih sretnijih decenija. Tako putem Facebook grupe na koju neko postavlja te stare skenirane fotografije, pred očima oživljava cijeli jedan zaboravljeni grad, sa svojim dobrim i onim manje dobrim momcima, s proslavama Nove godine ili Prvog maja. Vidimo mladiće i djevojke svih nacionalnosti kako se zajedno druže, plešu, pjevaju i igraju. Vidimo radnike kako se s osmijehom vraćaju iz UNIS-ovih tvornica. Vidimo ekskurzije, izlete, derneke uz gitaru i lokalne rokere na motociklima.

Vidiš svog oca kao petnaestogodišnjaka dok pozira kao član lokalnog malonogometnog tima. Vidiš mladu nogometnu reprezentaciju s Piksijem, Šukerom, Prosinečkim i Savičevićem, koja je 1988. boravila na lokalnom stadionu. Tu su i fotografije Lepe Brene sa nastupa, ujesen 1982., mjesec prije nego što ćeš ti doći na svijet. Pomalo je teško na požutjelim fotografijama nekadašnjih sportskih, savršeno građenih mladića, asova, prepoznati današnje komšije u poznim godinama, izborane, sijede i ugodno popunjenje.

Uz pomoć ovih požutjelih, ali nostalgičnih fotografija postalo nam je jasno da je naš mali grad prije šest decenija imao motociklistički klub, mažoretkinje, klub aviomodelara, limenu muziku, pozorište, kino, klub boćara, fotografski klub, klub ljubitelja ptica i sitnih životinja, bicikliste, boksere, gradski bazen. Imao je bezbrižne, elegantne ljude s osmijehom na licu. Imao je pune parkove mladića i djevojaka koji su zajedno pjevali. Imao je utrke motociklista, a motociklisti su bili ozbiljni porodični ljudi, obučeni u lijepa odijela s obaveznom kravatom.

Danas su od cijelog tog grada ostala samo sjećanja i zaboravljene fotografije koje bude lijepe uspomene. Zašto je sve to nekom smetalo?

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti