Nedavni upad policije u redakciju portala Klix.ba naišao je na oštru osudu i domaće i strane javnosti. Na stranu kolega stali su svi mediji, dajući nesebičnu podršku novinarima, koji su uznemiravani i kojima je prijećeno na radnim mjestima. Zanimljiva je i istovremena strašna “ponuda” koju su dobili prestrašeni uposlenici Klixa
– Dajte nam ono što tražimo, recite nam ono što nas zanima i bit ćete slobodni. Ne uradite li to, uslijedit će velika kazna – tako se u dvije rečenice može prepričati “razgovor” uposlenika portala Klix.ba i pripadnika policije.
Sloboda govora i sloboda medija su do posljednjih dana stare godine, bili nešto je podrazumijevano i uzimano “zdravo za gotovo”, nešto što je smatrano posljednjim bastionom slobode i jednom od istinskih, rijetkih tekovina demokratije u periodu nakon pada komunizma i završetka rata. No, prevarili smo se. U zemlji u kojoj se demokratija reklamira na jumbo-plakatima, možda smo i naivno vjerovali da se sile mraka i reakcije neće usuditi i napasti redakciju ovog online medija u zemlji. Ipak, to se na zaprepaštenje javnosti desilo, i to u maniru najmračnijih režima i njihovih tajnih policija, poput istočnonjemačkog STASI-a, rumunskog Sekuritatea, nacističkog Gestapoa, Staljinovog NKVD-a ili nekadašnje inkvizicije. Upad u redakciju jednog medija, čija je krivica bilo to jer su objavili ono što svi znaju, bio je još strašniji jer su rečenicu koja je predstavljala “ponudu” osumnjičenim novinarima izgovarali i pripadanici svih strašnih tajnih policija, poput Gestapoa ili inkvizicije.
Sarađuj i slobodan si…
Ova dva imena, uz imena drugih tajnih policija iz naše bliže prošlosti i danas su sinonimi za strah, teror, gušenje najosnovnijih sloboda poput slobode govora i prava na slobodno mišljenje, sve u ime režima i zaštite vlastodržaca. Demokratija i njene institucije su vrlo krhke, poput ljuske jajeta, uvjerili smo se u to mnogo puta. Španska inkvizicija ukinuta je tek 1834., a njene brojne metode preuzeo je Gestapo. Od Gestapoa je metode, ali i stručnjake, preuzela CIA, što je nedavno izbilo kao skandal neviđenih razmjera u SAD-u.
Prema inkvizicijskim metodama su, naime, mučeni zatvorenici u zatvoru Guantanamo. I njima je rečeno da samo trebaju priznati ono što se od njih traži i da će biti slobodni. Tako je, valjda, bilo u svakoj policijskoj državi, otkako postoje politika, vlast, policija i zatvori za one koji misle i govore drugačije, te predstavljaju prijetnju režimu. Najveća prijetnja narodnim režimima ipak je istina. Tajne policije nikada nisu osnivane da bi se otkrila istina, nego da bi se istina sakrila i zatrla. Španska inkviziciji i njemački Gestapo su dva najgora primjera takvih službi.
Španija je najpopularnija turistička tačka u Evropi, a posjetitelje privlače sunčani predjeli, more i brojna historijska mjesta, kojih u ovoj zemlji ne manjka. Ipak, ti lijepi trgovi, kamene građevine, tvrđave i stare crkve s razglednica Španije kriju vrlo mračnu tajnu, onu koje se savremena Španija itekako stidi. Crkvena inkvizicija nije bila nepoznat pojam u srednjovjekovnoj Evropi, no nigdje inkvizicija nije uhvatila tako snažne korijene, nigdje nije bila tako bliska državi, nigdje nije bila tako okrutna i dugovječna kao u Španiji. Inkvizicija nigdje nije bila tako efikasna i pedantna kao u ovoj zemlji, koja bi najradije zaboravila ovaj mračni period svoje prošlosti. Teško je vjerovati da će se to desiti u nekoj budućnosti, makar i daljoj.
Treba reći da je svojevremeno srednjovjekovna Španija bila vrlo tolerantno, etnički i religijski izmiješano društvo. Kršćanski i muslimanski vladari su stalno ratovali jedni protiv drugih, a od 12. stoljeća Mauri su bili najčešće ti koji su gubili bitke i gradove. Ipak, muslimani i Jevreji nisu automatski protjerivani iz gradova koje su osvojili kršćanski vladari, kako bi to mnogi pomislili. Oni su i daje živjeli i bavili se svojim poslovima. Sve do jednom, naravno, kada će ih španska kruna proglasiti nepoželjnima i formirati tajnu policiju – inkviziciju koja će ih pronaći i obračunati se s njima i njihovim krivovjerjem.
– Križari su bila rijetka pojava u ranim periodima rekonkviste (istjerivanje Maura sa španskih teritorija), i zajednice u Španiji su preživjele kao relativno otvoreno društvo. Na vrhuncu rekonkviste bilo je moguće da katalonski filozof Ramon Llull komponira dijalog na arapskom u kojem su tri lika bili: kršćanin, musliman i Jevrej. Političke poveznice između muslimana i kršćana u ovoj srednjovjekovnoj epohi su naočiglednije u liku najpoznatijeg vojnog heroja tog vremena, Cida, čije ime na arapskom znači gospodar.
Inkvizicija: Mrlja na duši Španije
– Proslavljen u “Poemi o Cidu”, napisanoj oko 1140., njegovo pravo ime je bilo Rodrigo Diaz de Vivar, a bio je kastiljski plemić koji je svoje usluge prenio s kršćana na muslimanske vladare Saragose. Nakon nekoliko ratnih pohoda, on je svoju karijeru okončao kao nezavisni vladar muslimanske Valencije, koju je osvojio 1094. Uprkos njegovoj identifikaciji s muslimanima, on je na kršćanskoj strani viđen kao idealni ratnik.
U kasnijoj rekonkvisti, eho suživota je također postojao, ali realnost konflikta je bila mnogo agresivnija. Kršćani su skovali mit o apostolu Santiagu, za kojeg se tvrdi da je njegovo tijelo pronađeno na Compostelu. Tako je Santiago Matamaros ili Sveti Jakob Istrebljivač Maura postao nacionalni svetac zaštitnik. U Al-Andalusu invazija militantnih Almoravida iz sjeverne Afrike tokom kasnog devetog stoljeća i Almoha u kasnom 12. stoljeću, zagorčala je borbu protiv kršćana – piše historičar Henry Kamen.
Ipak, zajednička ibero-mediteransko-semitska kultura opstajala je u velikim španskim gradovima i njihovoj bližoj okolici. Jevreji su bili poznati kao učeni i obrazovani ljudi, te dobre i cijenjene zanatlije, a muslimani kao vrijedni radnici, dobri poljoprivrednici i ljekari. Tako je kralj Ferdinand, koji je vladao od 1230. do 1252., sebe nazvao “kraljem triju religija”, što je jedinstvena pojava u mračnoj i netolerantnoj Evropi srednjeg vijeka.
No, u vrijeme njegove vladavine, u jednoj drugoj, evropskoj i katoličkoj zemlji, bit će oformljeno nešto što će stoljećima utjerivati strah u kosti širom Evrope, ali i šire. Najčuveniji papa svih vremena, strašni Inocentije III, onaj s kojim je naš ban Kulin imao sukob zbog navodnog krivovjerstva, osnovat će 1232. Crkvenu inkviziciju, tajnu policiju koja je bila i istražitelj i tužitelj i sudija. Zadatak joj je bio da kršćanski svijet očisti od svega što miriše na herezu bilo koje vrste.
Biti kršćanin u srednjovjekovnoj, katoličkoj Evropi, nije često bilo dovoljno. Trebalo je biti „čestit” kršćanin, bespogovorno skrušen i odan kralju, Papi i Crkvi. Mnogi su išli u crkvu, upražnjavali katoličke crkvene običaje, no kršćani u duši nisu bili. Nakon što su Mauri izgubili najveći dio Španije i nakon što im je ostala samo mala enklava Granada, neki od nekadašnjih muslimana, ali i veliki broj Jevreja, formalno je prihvatilo katoličanstvo, no u svojim domovima su i dalje ispovijedali svoju staru vjeru.
Da je ovo vrlo raširena pojava u južnoj Španiji, došlo je i do ušiju kralja Ferdinanda Aragonskog. Nezadovoljan onim što je čuo, kralj će nakon odobrenja od pape Sixtusa IV (jedan papa iz španske porodice Borgija) formirati Sveti ured za propagiranje vjere. Tako je 1478. formirana španska inkvizicija, a na njeno čelo je postavljen Tomás de Torquemada, kao veliki inkvizitor.
Inkvizicija je bila prava birokratska mašinerija, radeći prema tačno utvrđenim pravilima i propisima, te brižljivo bilježeći sve što su inkvizitori radili.
– Torquemada je brzo etablirao procedure za inkviziciju. Novi sud bi se formirao nakon 30 dana amnestije za one koji se odluče pokajati, a u međuvremenu su sakupljane optužbe među susjedima. Dokaz da se među stanovništvom kriju lažni konvertiti, bili su izostanak dima subotom, što je bio znak da porodica možda slavi Sabbath ili kupovanje velike količine povrća prije Pesaha ili kupovina mesa od mesara – konvertita. Sud je koristio fizičku torturu kako bi izvukao priznanja. Kripto-Jevrejima je bilo dozvoljeno da se pokaju, dok su oni neodlučni spaljeni živi na lomači – tvrdi Ben Sasson, autor knjige “Historija jevrejskog naroda” iz 1976.
Opće je mišljenje da je inkvizicija bila svakodnevna i masovna pojava, no izgleda da nije bilo tako. Pretpostavlja se da je za vrijeme velikog inkvizitora Tomása de Torquemade ubijeno “samo” 2000 ljudi. Ipak, ono što se i danas povezuje sa španskom inkvizicijom jesu stravične metode ispitivanja te sprave za mučenje, poput kravata od oštrih bodlji, kamenja kojim se tijelo istezalo do pucanja, mašina za lomljenje lobanja i slične horor aparature. Zanimljivo, inkvizitorima je bilo zabranjeno proljevanje krvi, jer je smatrana svetom.
Inkviziciju je ukinuo 1808. Napolen Bonaparta, nakon što je osvojio Španiju. Konačno, i španska država će je službeno ukinuti 15. jula 1834. godine.
Gestapo: Tajni i strašni sveznalica
Ime Klaus Barbie i danas u francuskom Lyonu izaziva nelagodu i strah. Klaus Barbie (1913-1991) bio je lokalni komandant Gestapoa, tajne nacističke policije, te čovjek za kojeg se pretpostavlja da je ubio blizu 14.000 ljudi. Dobio je i nadimak „Koljač od Lyona”.
– On je imao oči monstruma. On je bio đavo. Bože moj, on je bio đavo. To je bilo nepojmljivo. Slomio mi je zube, čupao mi je kosu. Gurao mi je bocu u moja usta i gurao ih dok moje usne nisu pukle od pritiska – svjedočila je 1987. žena po imenu Ennat Leger, koja je u vrijeme hapšenja imala 50-ak godina i bila članica Francuskog pokreta otpora.
Klaus Barbie je u Gestapou imao potpuno odriješene ruke da sa zatvorenicima radi šta god želi. Nacističko zakonodavstvo je Gestapo (Geheime Staats Polizei ili Tajna državna policija) postavilo iznad svih civilnih zakona i institucija. Gestapo nije mogao niti morao odgovarati za bilo koji svoj postupak.
– Desetog februara 1936. Reichstag je usvojio „Gestapo zakon”, koji je uključivao i paragraf: „Niti će procedure niti poslovi Gestapoa biti revidirani kroz redovne sudove”. Ovo je značilo da je Gestapo iznad zakona i da ne postoji legalna žalba protiv njega, šta god on uradio. Naprotiv, Gestapo je postao zakon za sebe. Bilo je sasvim moguće da neko bude uhapšen, ispitan i poslan u koncentracioni logor na robiju ili pogubljenje, bez bilo kakve zakonske procedure…
Pravosuđe je u Hitlerovoj Njemačkoj bilo potpuno proizvoljno, zavisno od volje moćnih ljudi iz vlasti, onih koji su vas držali u šaci. Zakonska politika, kako ju je 1938. proklamirao Hitler, bila je „Sva sredstva, čak iako nisu u skladu s postojećim zakonima i procedurama, legalna su ako podržavaju volju Führera”, piše u članku naziva „Trijumf Hitlera; Gestapo je rođen” iz 2001. godine.
Zanimljivo, Gestapo je „rođen” 20. aprila 1934., tačno skoro 100 godina nakon što je u Španiji ukinuta inkvizicija. Obje tajne policije imale su vrlo sličan zakonski okvir, bolje reći slobodne ruke za djelovanje u borbi protiv svih onih koji su predstavljali nekakvu prijetnju po zvanični režim. I inkvizicija i Gestapo bili su sami sebi zakon i tužitelj i sudija u jednom, s dozvolom za mučenje i ubijanje. I jedni i drugi su palili nepoćudne knjige, proganjali su intelektualce, homoseksualce i Jevreje.
– Hiljade ljevičara, intelektualaca, Jevreja, sindikalista, političkih protivnika i homoseksualaca je jednostavno nestalo u konc-logorima nakon što ih je uhapsio Gestapo. Političko krilo je moglo narediti da zatvorenici budu ubijeni, mučeni ili oslobođeni. Zajedno sa SS trupama, Gestapo je provodio “tretman” nižih rasa, poput Roma i Jevreja. Tokom Drugog svjetskog rata, Gestapo je suzbijao partizanske aktivnosti u okupiranim zemljama i vodio represalije protiv civila.
Članovi Gestapoa bili su uključeni u jedinice za akciju, koje su, zapravo, služile kao mobilni odredi smrti, koji su slijedili regularnu njemačku armiju tokom njenih pohoda na Poljsku i Rusiju, sve kako bi se ubili Jevreji i drugi nepodobni. Gestapov Biro IV B4, pod komandom Adolfa Eichmanna, bio je taj koji je organizirao deportaciju miliona Jevreja u logore za istrebljenje u Poljskoj, obašnjava Brittanica ulogu i prljavi posao Gestapoa u nacističkoj Njemačkoj.
Zvuči čudno, ali Gestapo nije bio brojčano imepresivna organizacija. Pred sam kraj rata, tokom 1944. imao je nešto više od 44.000 uposlenih, no zato je imao nevjerovatnu veliku mrežu doušnika i “vanjskih saradnika”, u aposlutno svakom gradu, svakoj ulici, pa možda i u svakoj porodici. Gestapo je sve znao, bar se tako činilo.
Glava se u nacističkoj Njemačkoj lako gubila zbog pogrešne rečenice ili šale u vezi s Hitlerom, nekim od njegovih vođa ili nekim od simbola Njemačke, recimo zastave. Svako je mogao biti Gestapov špijun: član porodice, školski drug, pekar, komšija, prolaznik na ulici. Gestapo je mogao da vas uhapsi i da uradi s vas šta god želi te da nestanete bez traga, kao da vas nikad nije bilo.
Mnogi misle da je Hitler zavladao Njemačkom kombinacijom svojim vatrenih govora i pomoći krupnog njemačkog kapitala. Ne, njegovo najjače oružje je bio Gestapo, tajna policija kojom je slomio kičmu svojim političkim protivnicima, pomeo opoziciju i u potpunosti preuzeo vlast i nad zemljom i nad razumom njemačkog naroda, koji se bojao Gestapoa. I danas je Gestapo simbol za strah i teror, te simbol policijske države koja se obračunava sa svima koji misle drugačije.
“Die Welt” brani Gestapo
U njemačkom listu „Die Welt” (Svijet) od 25.11.2013. izašao je i članak naziva „Svemoć Gestapoa je bila neophodan mit”. Doduše, autorica teksta ne portretira Gestapo kao dobrotvornu organizaciju, ali tvrdi nešto o čemu bi se dalo razmisliti: da je Gestapo bio moćan, okrutan i zao, ali ni blizi tako velik i tako moćan kao što je to bila Staljinova Čeka u SSSR-u ili STAZI u DDR-u
Crkva Brani inkviziciju
Katolička crkva priznaje danas neke grijehe iz prošlosti, no želi uvjeriti javnost da sve nije bilo tako crno i strašno, kako se priča. Neki autori, bliski Crkvi, tako tvrde da je mučenja bilo, ali da ga je inkvizicija primjenjivala u samo dva posto slučajeva: da okrivljene natjera na priznanje, a ne da je mučenje bilo samo sebi svrha.
– Španski narod je volio svoju inkviziciju. Zato je ona trajala tako dugo. Ona je stajala u odbrani od grijeha i hereze, štiteći vjeru u Španiji i osiguravajući milost Božiju. Ali, svijet se mijenjao. S vremenom, Španska imperija je počela opadati. Bogatstvo i moć premjestili su se na sjever, djelomično u Englesku i Francusku.
Do kraja 17. stoljeća, nove ideje religiozne tolerancije su bujale kroz evropske salone i kafane. Inkvizicija, ona katolička i ona protestantska, venula je. Španci su tvrdoglavo čuvali svoju, bili su njome opčinjeni. Francuski filozofi poput Voltairea vidjeli su u Španiji model srednjeg vijeka: slabost, barbarstvo, sujevjerje. Španska inkvizicija, već predstavljena kao krvožedni alat vjerskih progona, bila je od prosvjetitelja predstavljana kao brutalno oružje netolerancije i ignorancije. Nova, fiktivna španska inkvizicija je stvorena, a dizajnirali su je neprijatelji Španije i Katoličke crkve – piše autor Thomas F. Madden u članku naziva “Istina o španskoj inkviziciji”.
Monty Python i inkvizicija
“Leteći cirkus Monthy Pythona” je, vjerovatno, najbolja humoristička družina svih vremena. Iako su John Cleese i društvo u poodmaklim godinama, još povremeno nastupaju. Njihovi skečevi su i danas popularni, a među najpopularnije spada skeč “Španska inkvizicija”. Svaki put kada u Engleskoj neko izgovori frazu “Španska inkvizicija”, u sobu mu upadnu trojica u crveno obučenih inkvizitora koji kažu “Niko ne očekuje špansku inkviziciju… Naše glavno oružje je iznenađenje… Strah i iznenađenje”
Herr Flick iz “Alo, Alo!”
“Allo ‘Allo!” je bio britanski sitcom koji je prikazivan na TV kanalu BBC ONE od 1982. do 1992. godine i koji je imao 85 epizoda. Osim Rennea, vlasnika kafića kojem obje strane prijete da će ga ubiti ako ne bude sarađivao, smotanih engleskih pilota, grobara, žandara s govornom manom, publika pamti i lik Her Flicka, uštogljenog agenta Gestapoa.
– Flick je poznat po svom karakterističnom hodu, i tome što koristi “Gestapo” kao pridjev, npr. “Moj moćni Gestapo teleskop”, “Moj gestapovski automobil” itd., navodi hrvatska Wikipedija.
Gestapo: Modno osviješteni zlotvori
Gestapo je počinio jako mnogo zločina, no postoji nešto “pozitivno” u vezi s ovom zloglasnom organizacijom. Kao i ostali nacisti, Gestapovci su bili jako dobro odjeveni. Njihove uniforme i danas plijene zbog kvalitetnih materijala i dobrih krojeva. Heinricha Himmlera, šefa Gestapoa, i druga naciste oblačio je niko drugi nego Hugo Boss, glavni krojač Trećeg Reicha.