2014: Godina koja nam nikako nije jasna. Godina krize, sporta, Kim Kardashian, jeftine nafte i solidarnosti

Piše: Redakcija

Kriza, Safet Sušić – heroj nacije, besparica, stogodišnjica Prvog svjetskog rata, Plenum, Zlatko Lagumdžija, nafta, Edin Džeko, Krim, Brazil, košarka, Gaza, Damir Džumhur, ISIS, ebola, sudija Peter O’ Laeary, Andrej Pejić, Topčić polje, dron, Gibraltar, Safet Sušić – antiheroj nacije, kriza, kriza, kriza, Elon Musk, Gibraltar, besparica, protesti, protesti, mnogo protesta, BiH – Kipar 1:2, Kim Kardashian, Facebook, Vincent Tan, Ice Bucket, SFF i Halit Ergenc, Muhamed Bešić, Malala, Inspektor prodao radiostanicu kriminalcima i pružao pomoć pri bijegu, Vojislav Šešelj, Šaban Šaulić pjevao na stogodišnici Prvog svjetskog rata, Ivan Ivanović, besparica, benzin 1,80 KM, Deen koji više nije Deen nego Fudo, jama Raspotočje i pet mrtvih rudara, Škotska, Malala, Ervin Zukanović, Pape Sušić, Tino Sven Sušić, Sead Sušić…Lica su, događaji, brojevi i mjesta koja su obilježila 2014., godina koju nikako ne možemo objasniti…

 Vrijeme, ni tamo ni ovamo

Godina koja je već na izmaku bila je godina, velikih, nevjerovatno velikih kontradiktornosti. Bila je to godina velikih, možda pretjerano velikih nada, ali i velikih, bolnih razočaranja. Godina velikih uspjeha, naročito sportskih, ali i gorkih poraza. Godina velikih prirodnih katastrofa i nesreća, ali i godina koja je pokazala kako nesreća može izbrisati nacionalne, političke, etničke i sve druge granice. Plimni val koji je sredinom maja ove godine pogodio BiH, Hrvatsku i Srbiju, uništivši kuće, imanja, industriju, puteve, škole, stanove i sve stvoreno ljudskom rukom na potezu od Žepča do Obrenovca, pokazao je da još znamo biti ljudi i to veliki.

Sad već prošlu, 2014. godinu, pamtit ćemo po protestima, ne samo onima koji su tokom februara, marta i aprila uzdrmali BiH, kada su gorjele zgrade državnih institucija, a „premijeri”, ovdje navodnici nisu slučajno postavljeni, jedan po jedan odlazili na smetljište historije, vukući za sobom i svoje političke partije. Protestiralo se u cijelom svijetu, od Hong Konga do Amerike. Svijet je tako saznao za gradić Ferguson, mjesto gdje pravo i pravda ne stanuju i gdje život čovjeka vrijedi onoliko koliko je tamna ili svijetla njegova koža. U istom tom St. Louisu, gdje bijeli policajci prvo ubijaju crne mladiće pa pitaju ko je bio kriv, na stravičan je način život okončao jedan mladi Bosanac. Zemira Begića (32) na gradskoj ulici u St Louisu čekićem su ubili tamnoputi mladići, dok je štitio svoju suprugu. Ubijen je, najvjerovatnije, zbog pogrešne boje kože.

U trenutku nastanka ovog novinarskog teksta 2014. godina polako broji svoje posljednje dane, a dala nam je jednu, mučnu, bolnu, ali veliku istinu. Ta istina nam govori da u svijetu nema ni istinske jednakosti, ni istinskih sloboda, te da su pojmovi demokratije, prava i pravednosti, jedakosti, osnovnog poštenja, prava na privatnost, nepovredivosti tuđe imovine, vrlo fleksibilni i rastezljivi, naravno u korist onih koji žele da krše pravila i da ih u tome niko niti smije niti želi spriječiti. Tako je u martu ove godine ruski predsjednik anektirao Krim, ukrajinski poluotok u Crnom moru. Sve velike fraze o međunarodnom pravu, o nepovredivosti granica, o suverenosti država i teritorijalnom integritetu, zgazila je čizma ruskog vojnika. Godina iza nas pokazala je da je u svijetu kojem živimo jedino istinsko pravo, pravo jačeg i većeg, bilo da je riječ o Krimu ili suđenju na nogometnom prvenstvu u Brazilu. Tokom 2014. konačno smo spoznali da svijet u kojem živimo nije ni pošteno, ni sigurno, ni pravedno ni slobodno mjesto. Postali smo svjesni da naša prava i slobode kao što poput slobode govora, nisu zagarantirani, da ih neki opasni ljudi žele reducirati na njima prihvatljivu mjeru, ta de se za ta prava ponovo moramo boriti. Godina 2014. bila je godina povratka šovinizma koji se vratio na velika vrata, iz usta nekih od značajnijih političara današnjice, poput turskog predsjednika Erdogana, koji je bez mnogo skrivanja rekao da žene i muškarci nisu i ne mogu biti jednaki.

Godina 2014. je bila godina u kojoj nam je jedino jasno da nam ništa nije jasno, osim možda da je svijet opasnije, luđe i nestabilnije i nesigurnije mjesto više nego ikada. Svijet je obilježio stogodišnjicu Sarajevskog atentata, Sarajevo je ponovo bilo u eteru svjetskih TV kuća, domaća javnost počela je malo drugačije gledati na Gavrila Principa, koji više nije bio nacionalizmom nabrijani terorist nego idealist koji se u pogrešno vrijeme našao na pogrešnom mjestu, Šaban Šaulić, Dino Merlin i dalmatinska klapa su pjevali na Latinskoj ćupriji u spomen ovog velikog događaja, deseci seminara, radionica, okruglih , naučnih i drugih stolova, a da učesnici nisu bili ni svjesni jednoga. U sjenci obilježavanja Prvog, svijet je bio bio i još je na ivici Trećeg svjetskog rata, onog između Rusije i zapadnih država.

Na svu sreću, na Krimu nije progovorilo oružje i svijet nije uplovio u novu globalnu, ratnu katastrofu, iako raznih katastrofa i ljudskih nesreća nije nedostajalo. Sirija, Ukrajina, Irak, Gaza, terorizam, talačke krize, Boko Haram, ISIS, Taliban, Sidney i ove su godine punili naslovnice svjetskih medija. Žrtve nasilja najčešće su bili civili, žene i djeca. Kao nikada ranije, postali smo svjesni koliko su pojedine grupa ranjive i koliko su veliki magnet za nasilje. Svijet je ostao šokiran nasiljem nad Yazidima, neobičnom kurdskom sektom sa sjevera Iraka, ali je isto tako bio šokiran razmjerama nasilja nad ženama u Indiji i stravičnom politkom sterilizacije žena koju provodi tamošnja vlada. Domaća javnost je bivala naizmjenično šokirana slučajevima nasilja u porodici, te divljanjem ulicama i žrtvama koje je to divljanje ostavljalo na asfaltu.

Nije sve tako crno bilo tokom turbulentne i krizne 2014.godine. Bila je to godina velikih sportskih događaja, godina fantastičnih uspjeha i još nevjerovatnijih poraza i razočarenja. Najtraženiji i najkomentiraniji događaj ove godine bilo je Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, događaj na kojem se našla i zastava nama drage i jedine Bosne i Hercegovine. Svijet se smijao dogodovštinama starlete Kim Kardashian, plesali smo uz Pharrela Williamsa i njegova apsolutno zarazni hit „Happy”, poljevali se kantama ledene vode u „Ice Bucket Challengeu”, i ne shvatajući zbog čega to radimo niti šta je ALS.

Još jedna lekcija iz turbulentne 2014. jeste da je šokantna vijest, zapravo, jedina prava vijest i da ništa nije dovoljno šokantno i neobično, da nas neka sljedeća bizarna vijest ne bi šokirala još više.

Damir Džumhur zvani Džumi

Godina je počela dobro, i to zahvaljujući jednom do tada potpuno nepoznatom mladiću, ljubitelju kod nas relativno egzotičnog sporta po imenu tenis. Umjesto da igra nogomet ili košarku, kao većina njegovih vršnjaka, dječak Damir Džumhur je odabrao da igra baš tenis. Bijeli i skupi sport za probranu publiku.

Petnaestog janura 2014. godine, dok se Sarajevo gušilo u zimskom smogu i proklinjalo zimu, na drugom kraju svijeta, sijalo je sunce. Pod tim vrelim suncem Melbourna i temperaturi višoj od 40 stepeni, meč je predao Ivan Dodig, teniser porijeklom s ovih prostora. Damir Džumhur tako je ušao u meč svog života, onaj u kojem je u trećem kolu Australien opena igrao s velikim Tomasom Berdychom.

Damir Džumhur, s nadimkom Džumi, preko noći je postao sportski heroj cijele nacije, ali i šire. Svi značajniji svjetski mediji su u januaru ove godine izvještavali o bosanskom teniskom čudu od djeteta, ali i atmosferi na tribinama, nečemu što teniski svijet, vjerovatno, nije vidio ni prije ni poslije.

– Povici oduševljenja na Australian Openu nikada nisu bili glasni kao u srijedu, kada je igrao bh. teniser Damir Džumhur, a jedan muškarac zasvirao na harmonici… Zvuke harmonike, koji su nezamislivi za Grand Slam turnire, upotpunili su glasovi bh. navijača, koji su horski zapjevali sevdalinke, mahali zastavama i radovali se. Damir Džumhur htio je zapjevati s njima, ali je morao sačekati da se meč završi, pisao je prije 11 mjeseci ugledni “New York Times”.
 Plenumi ili država ima zube i kandže

Februar je bio neobično topao mjesec, bar je njegova prva sedmica bilo ugodno sunčana, no topli vjetar je unosio nervozu i nemir. Nešto je veliko moralo da se desi. I desilo se, ne u Sarajevu, nego u Tuzli. Najprije tamošnja kantonalna vlada nije željela da razgovara s obespravljenim radnicima nekadašnjih velikih, danas propalih industrijskih sistema. Ono što je izgledalo kao još jedan uzaludan protest gladnih radnika u narednim danima će se pretvoriti u najveće nemire kakve ova zemlja nije vidjela decenijama.

Gladnim radnicima su se na ulici pridružili i drugi obespravljeni građani, studenti, nezaposleni, borci i svi koju se „nisu snašli”, kako je to jedan ovdašnji političar cinično rekao. Gorjele su ili izgorjele brojne javne zgrade, poput zgrada Vlade Kantona Sarajevsko i VladeTuzlanskog kantona, smještene u zgradu nekadašnjeg privrednog giganta SODASO. Slike građana koji traže posao, pravdu i koru običnog kruha za svoju djecu obišle su svijet. Ni policijski kordoni ni palice ni bilo šta drugo nije uspjelo spasiti vlastodršce i lokalne političko-stranačke šerife od gnjeva naroda. Padale su vlade, padali su premijeri.
Kako se širio val protesta zemljom, tako su i širom gradova koje su zahvatili protesti osnovana vijeća građana, plenumi. Osnovan je sarajevski, bugojanski, tuzlanski, zenički, mostarski, gračanički plenum…Građani su na ovim javnim skupovima tražili od vlasti da se obračuna s korupcijom, nezaposlenošću, nepotizmom, kriminalom na ulicama, lošim javnim komunalnim uslugama, da se poboljšaju obrazovanje i zdravstvena zaštita…

Ništa od ovoga vlastodršci nisu poslušali. Naprotiv. Na sve načine su ometali rad plenuma, te hapsili i drakonskim kaznama kažnjavali građane koji su protestirali na ulicama i tražili minimum ljudskog dostojanstva. Režim koji je upravljao ovom zemljom pokazao je da država ima i vrlo oštre zube i vrlo oštre kandže, te da je neefikasnost državnog aparata samo privid, da država zna itekako da štiti kada su njeni interesi u pitanju. Na stranu građana koji su izašli na ulice i kroz plenume pokušali formulirati svoje zahtjeve, nisu stali ni mediji, u strahu da ne ostanu bez reklama, jer je domaće marketinško tržište, ionako zakržljalo, siromašno, i obimom najmanje u Evropi, pod direktnom kontrolom najvećih političkih partija i njihovih šefova. Da je zaista tako, potvrdit će i kasnija akcija pod nazivom Gibraltar, gdje će javnost saznati za postojanje „marketinške mafije”. Umjesto da podrže proteste i ljude koji su ih podržavali, mediji su ih počeli ismijavati i demonizirati. Na stranu demonstranata nisu stali ni najgrlatiji intelektualci, plašeći se za vlastite, dobro plaćene pozicije prodavača magle. Samo rijetki su reagirali kako treba, podržavši opravdani bunt građana.

Poplave: Šapnula je Bosna Savi jednu priču o istini

Svi su znali i slutili da će nešto veliko i naopako desiti. Znali su to stručnjaci, upozoravali novinari, slutili građani. Znali smo da dolazi zlo, samo nismo znali kada, gdje i u kojem obliku. Samo oni kojima je u opisu posla bilo da građane brane od prirodnih nepogoda, nisi znali ili nisu željeli znati da je ova zemlja potpuno nespremna za velike požare, zemljotrese ili velike poplave. Upravo su velike poplave sredinom maja ove godine pokazale koliko su oni koji drže vlast u BiH nesposobni, uskogrudi, korumpirani, kratkovidi, mentalno ograničeni, pohlepni i koliko im je, zapravo, stalo do građana. A nije njima do njih stalo ni koliko može stati pod dječiji nokat.

– Zašto nismo aktivirali robne rezerve prije, one su bile sve vrijeme na raspolaganju Federalnoj upravi civilne zaštite, upravo smo vidjeli u vašem prilogu. Znači, nije bilo potrebe za intervencijom robnih rezervi, jer je dovoljno bilo hrane. Sad smo slušali u prilogu, jer se, zahvaljujući našim građanima, osiguralo dovoljno. Nema potrebe da šaljemo nešto što ljudima ne treba – izjavio je, između ostalog, Jerko Lijanović, federalni ministar i komandant Štaba Civilne zaštite za jednu domaću TV kuću.

Klizišta su nosila kuće, koje su se rušile kao kule od karata. U naletu crnog mulja zatrpano je Topčić polje. Klizišta su s lica zemlje gotovo izbrisala i susjedno Željezno polje. Pod vodom su se našli Maglaj, Olovo, Doboj, Bosanski Šamac… Bujice su uništavale mostove, željezničke pruge, tvornice, poljoprivredna imanja, škole i na sve to vlasti nisu imale nikakav odgovor. No, onda se desilo nešto nevjerovatno. U građanima ove zemlje, bez obzira na njihovo ime i prezime, bez obzira s koje strane entitetske linije živjeli, probudila se solidarnost. I to solidarnost nevjerovatnih razmjera. Građane Doboja spašavali su bihaćki i konjički rafteri, tone pomoći za ugrožene u srednjoj Bosni prikupljene su u zapadnoj Hercegovini, hiljade sarajevskih studenta je krenulo u pomoć građanima stradalim u poplavama, građane Bosanskog Šamca, Doboja, Modriče i drugih mjesta u RS-u u životu su održali pitka voda i hljeb koji su pristizali iz Tuzle, Tešnja, Gradačca. Čak se i Milorad Dodik zahvalio ljudima iz FBiH na pomoći koja su pružili. Evropa, navikla na loše vijesti iz ovog problematičnog regiona i političare koji jedni na druge šalju strijele mržnje i podjela, nije mogla vjerovati šta se to dešava na Balkanu.

– U ime Vlade Republike Srbije i svih njenih građana veoma smo zahvalni Vladi Republike Hrvatske na brzoj reakciji i iskazanoj spremnosti da pomogne. Ovaj gest ima dodatni veći značaj, imajući u vidu da je Hrvatska i sama suočena s poplavama na svojoj teritoriji. Uvjereni smo da će čin iskazane solidarnosti građani Srbije znati cijeniti. Nema potrebe posebno isticati da je Srbija nesebično izlazila u susret svim svojim susjedima kada im je pomoć u borbi s elementarnim nepogodama bila potrebna – bile su riječi kojima se srbijanska vlada putem svoje zagrebačke ambasade zahvalila Vladi Hrvatske na pomoći tokom borbe s majskim poplavama.

Samo u našoj zemlji, poplave su raselile više od milion ljudi, a šteta procijenjana na više od dvije milijarde eura. Uništeno je gotovo 230 škola i zdravstvenih objekata, više od 100.000 stambenih objekata. Uništena je i trećina privrede naše zemlje. Bosna i Hercegovina je u maju izgledala kao mjesto potpune katastrofe. Uprkos potpunoj nekompetentnosti, koju su pokazale vlasti, kada su zakazali svi zakonski i zaštitni mehanizmi koji se aktiviraju u ovim situacijama (robne rezerve, vojska, Civilna zaštita), uprkos svim problemima koji su pratili dostavu pomoći (krađa i preprodaja hrane, birokratija, policija i njene kazne, carine za humanitarnu pomoć), obični ljudi su iz cijele ove loše situacije izašli kao apsolutni moralni pobjednici. U maju smo dokazali, ne samo da znamo biti ljudi u teškim, nego da ljudi zaista i jesmo i da je čovjek u nevolji naš brat, bez obzira kako se on zvao i kome se on molio.

 Operacija Brazil: Kada je Bešić zaustavio Messija

Posljednji trag postojanja i djelovanja Sarajevskog plenuma zabilježen je 12. juna ove godine. Tada je, naime, posjednji put osvježena internet stranica ovog građanskog pokreta. Istog tog 12. juna, počelo je Svjetsko nogometno prvenstvo, sasvim dovoljno da građani BiH zaborave i na tanke novčanike i zemlju koja je u konstantnoj političkoj i svakoj krizi, da zaborave i uništenu ekonomiju i februarske proteste. I plenume, naravno. Krenulo je Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, prvo veliko nogometno takmičenje na kojem je učestvovala i reprezentacija naše zemlje, sve ostalo je moglo da čeka.

Igrači su također bili poneseni optimizmom. Na početku Prvenstva su nas čekale tri utakice, ona protiv Argentine, koju smo već smatrali izgubljenom, i one dvije koje smo smatrali lakšim, a protivnici su nam bili Nigerija i Iran. Prolaz u drugo kolo činio se kao već gotova stvar.

No, kada je avion sa Zmajevima sletio u Brazil, nestalo je i motiva i dobre atmosfere, i entuzijazma, ali i izjava za medije, naravno one iz Bosne i Hercegovine. Šta se, zapravo, dešavalo u Brazilu najbolje je opisao presretnuti razgovor novinara BHTV, Velida Spahe.

– Oni otišli sutra u Salvador na utakmicu, ja i Zoka deremo sami sve… Igor… Neće, neće, Šuko je ostao ovdje sa mnom… Ma propast, jašta je… Naša posla… Čuo sam, a ne znam je li tačno…Poslije utakmice da je bilo na rubu incidenta, tuče neke… Sad, šta je…Između Spahića i još nekoga… Ne znam tačno, to kažu oni što su bili tamo… Ona budala tamo, onog smetljara treba otjerati i to je to… I Pape nema disciplinu, da je Pape imao muda da ga otjera, sve bi bolje bilo… Ma ja, to je to, ko te je…, ko si – pričao je u telefonsku slušalicu novinar Velid Spaho.

Ko je, zapravo, „smetljar”, domaća javnost nikada nije uspjela saznati, a „Operacija Brazil” se završila neslavno, s dva poraza i jednom pobjedom. Pamtit ćemo i proklinjati korumpiranog amatera-sudiju ribara i seoskog učitelja Patricka O Learya, onog koji je poništio regularni gol Edina Džeke, pamtit ćemo i nesretnog Ervina Zukanovića i Tina Svena Sušića i katastrofalnu taktiku selektora Sušića. Javnost je otkrila da u reprezentaciji igra i mladić po imenu Muhamed Bešić, momak koji je brži o Messija, najskupljeg i najpoznatijeg igrača današnjice.

Bilo kako bilo, i Brazilu se pokazalo da je nogomet igra dvaju timova sa po 11 igrača u kojoj na kraju pobijedi Njemačka. Nijemci su na proste faktore rasturili umišljeni Brazil ( 7:1) i zatim u finalu porazili Argentinu. Joachimu Loewu i njegim momcima s tribina je mahala Angela Merkel, najmoćnija žena svijeta i neformalna vladarica Evrope.

 Glasanje, ludom radovanje

Jednom je neko rekao da je u BiH sve politika, pa i rupa na cesti. I nije bio daleko od istine. Ko će u ovoj zemlji u naredne četiri godini držati u svojim rukama tendere za održavanje cesta, kao i sve ostalo što život znači, odlučivali su građani na općim izborima održanim 12. oktobra ove godine. I za ove izbore glavna mantra je bila „Promjene, promjene”.

Ispostavilo se da građani pod „promjenama” ne žele u vlasti vidjeti Lagumdžiju i njegove crvene drugove. Rezultati oktobarskih izbora nisu bili pobjeda SDA, koliko katastrofalan poraz SDP-a. Veliki pobjednik izbora iz 2010. nakon četiri godine je zbog neshvatljivih grešaka postao politički minorna stranka. Ispod SDP- ovog kaputa rodilo se i novo političko čedo, Demokratska fronta na čijem čelu je politički nedorečeni ali u narodu omiljeni, karizmatični Željko Komšić. Njegova stranka, sastavljena od raznih karijerista, političkih anonimusa i političkih prebjega s više strana, uspjela je napraviti zapažen izborni rezultat i do nogu potući SDP. Komšić i njegovi ljudi sada moraju napraviti đavolji posao, ući i koalciju s ljudima koji su njihov politički, ideološki pa i kulturni antipod.

– Gdje si bio? Bolan šuti, sjedio si kod oca u kabinetu – rekao je Željko Komšić prije nekoliko godina u TV emisiji 60 Minuta, obraćajući se Bakiru Izetbegoviću, njegovom današnjem političkom partneru, objašnjavajući mu gdje je proveo rat.

Ta dva potpuna antipoda, koja nemaju baš ništa zajedničko, dobila su pravo da sa sebi sličnim upravljaju ovom zemljom naredne četiri godine. Oni će upravljati tenderima, direktorskim stolicama, određivati kakav će asfalt biti sipan u rupe na cesti, čije će NVO ublehe dobivati novac za svoje projekte prodavanja magle. Ipak, sreća u političkom braku SDA i DF nije dugo potrajala, zapravo je nije ni bilo nikada, a ovaj neprirodni brak iz interesa već na samom početku je zapao u krizu i možemo samo pretpostaviti kakve će on posljedice ostaviti po zemlju u kojoj ništa nije kako treba. Otkud uopće ova iznenadna “ljubav” desničara i konzervativca Izetbegovića i lijevog, titoiste i ateiste Komšića, nije pitanje o kojem treba razbijati glavu. Živimo u Bosni i Hercegovini, zemlji koja počinje tamo gdje prestaje svaka logika.

Skandal godine

Film „The Interview” je trebao biti još jedna pitka, predbožićna holivudska komedija, mješavina akcije, ponešto neslanih šala , specijalnih efekata i lažnog trilera. No ispostavilo se da je priča o dvojici novinara koji imaju zadatak ubiti korejskog diktatora Kim Jong Una ima i svoj nastavak i van filmskog platna. Sjevernokorejski hakeri su mjesecima terorizirali Hollywood, objavljujući povjerljive prepiske, ali i plaće producenata, te detalje iz privatnih života važnih ljudi u filmskoj industriji.

“Ona je netalentirano razmaženo derište. Misli da je nešto posebno, a zapravo je skroz obična, jedino što ima to je slava. Ne treba praviti od muhe slona s njom”, objavili su hakeri šta je jedan holivudski producent misli o Angelini Jolie. No, hakerska kriza je eskalirala 14. decembra uoči njujorške premijere filma „The Interview”, kada su hakeri zaprijetili da će “uništiti Sony”. Na zaprepaštenje Amerike pa i predsjednika Obame, Sony je otkazao premijeru i tako udovoljio napadačima iza kojih najvjerovatnije stoji vlada Sjeverne Koreje i njen prvi čovjek Kim Jong Un, čovjek koji ne voli kad se o njemu ružno govori.

 Gubitnik godine: Zlatko Lagumdžija

Nekada ugledni profesor i poslovni čovjek, vrstan poznavatelj informatičkih tehnogija i ekonomije, Zlatko Lagumdžija je skrenuo u nepoznatu ulicu i odlučio se baviti politikom, poslom o kojem ništa nije znao. Sve što je dotako, pretvorio je u prašinu. Pristisnut sa svih strana pozivima da odstupi iz stolice SDP -a i više nikada se u nju ne vrati, Lagumdžija je na kongresu svoje partije pustio suzu, lažnu naravno, održao nevjerovatno dosadan govor i otišao na s političke scene. Nadamo se zauvijek.

Muškarac godine: Muhamed Bešić

Do svjetskog prvenstva u Brazilu, javnosti gotovo nepoznat, Muhamed Bešić je bio jedna od rijetkih pozitivnih crtica tokom kontroverznog izleta Zmajeva na Mundijal. Njegove brze noge i okretnost koju je pokazao u duelu s velikim Messijem, podigle su mu cijenu na nogometnoj tržnici. Iz malog “Ferencvaroša” preselio je u veliki “Everton”. Jasno je da je riječ o igraču za velike utakmice i da će Bešić takvih utakmica igrati još mnogo. Ima i nadimak Mume.

Žena godine Azra Kolaković: Smrti, stoj

Jedna stara izreka kaže da čovjek samo u smrt ne nosi ništa, čak ni kutiju cigareta. Azra Kolaković, u javnosti poznata kao Donna Ares, znala je šta je čeka ako je smrt povuče za rukav. Azra je smrti rekla “Stani”. To ne može svako. Ova sjajna žena i velika umjetnica dobila je nekoliko bitaka, no još vodi rat za vlastiti život. Životna priča Azre Kolaković je priča godine, možda i priča decenije.

Heroj godine: Irina Lovrić

Jedan čovjek oboli od raka. Ima dva puta: ili će se izliječiti ili će umrijeti. No, šta ako cijelo društvo oboli od raka i to vrlo zloćudnog? Rak društva iI to našeg, zove se korupcija. Žena po imenu Irina Lovrić nije se pomirila s tim, znajući da biti “prihvatljiv” u bolesnom društvu nije mjerilo zdravlja. Irina Lovrić je dokazala i porazila korupciju te izašla kao pobjednik.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti