LifestyleNovostiTeme

INVENTURA

Zna se i usud naslijedit’. Jednu našu curu koja je rasla bez oca, samo uz majku, strefio je usud nalik majčinom. I što je više majka strahovala da joj dijete na isti tanki led ne naleti, to je bilo izvjesnije kćerkino proklizavanje.

Kad god bi zakasnila kući s posla, a stara joj već na avlijskoj kapiji svezala dva sarajevska, branila se riječima da je radila inventuru u radnji. Nije stara vjerovala, zato je uporno svaki put kad bi ova naša zakasnila s tim razlogom, zadala dva. Za svaki slučaj. Bila inventura ili ne bila.

Stara je htjela da je odgoji po svome, da ne pravi njene greške iz mladosti, ali uzaludu, hej, uzaludu, uzaludu, vremena ne trati, odjekivali su joj stihovi sevdalinke u glavi. Otela se, mala, što ono kažu.

Bilo je počesto tih inventura, a jednu će stara dobro pamtit’.  Kad ju je sumnja toliko izjedala, krenula je da provjeri. Radnja je bila zatvorena, nigdje nikoga. Uzalud je, za svaki slučaj, kišobranom kucala po staklu. Bilo joj je jasno da je u pravu, i da joj mezimica laže. Te iste večeri je bila Koreja u avliji. Okršaj godine.
Kad je stomačić počeo nicat’, svim silama se probala stezat’, da se ne vidi stanje na inventuri. Ali, staroj to nije promaklo. Jednog dana ju je pritisla da sve prizna.

Ubrzo se sve saznalo. Bio je to šef iz radnje, oženjen, porodičan čovjek. Mezimica je tvrdila da ju je silovo na vrećama u magacinu. On je sve poric’o i pokušav’o na razne načine da to zataška. Nudio i pare. Ne, stara nije pristala. Htjela je da mu upozna ženu i sve joj kaže. Jer, ma kakva sramota bila što će mahala vidjet’ djevojački stomak, makar će on priznat’ očinstvo, zapravo – ovjeriti inventuru. Sve po redu i zakonu.

Do žene je došlo, a on je preživio pravi džehenem vrativši se tog dana s posla. Žena je presvratila, načisto. S vrata mu je zaskočila za vrat, grebala ga, ujedala, siktala k’o zmija. On je šutio, nije čak ni pokuš’o da se pravda. Na kraju je još izrekao i svoju žarku želju da ima svoje dijete koje mu ona nije htjela rodit’.  Mogla, a nije htjela! Da ne bi gospođa pokvarila liniju! Sve su to bile njene fiks ideje, lažne isprike da mu ne podari dijete koje je, eto, drugoj skov’o.

Ostavio ju je, uzevši samo jednu torbu odjeće. Više mu i nije trebalo. Može vala i u magacinu spavat’, ako treba. Svakako često bude inventura.

Mezimica je redovno dolazila na posao, kao da ništa nije ni bilo. Kolegica što je s njom radila sve je znala i nekako s podozrenjem gledala na šefa. Bojala se ući u magacin sama, da ovaj ne bi za njom zatvorio vrata. K’o u onoj staroj pjesmi.
Ma, jok. Nije on silovatelj, a tu floskulu je mezimica prosula majci u onoj akutnoj fazi. Da se bar nekako opravda. Pravu istinu je jedino ona znala.

Kad je rodila sina, sva mahala se sjatila da proslave mubareć. On nije došao, ali je po kolegici poslao pristojnu gutu para. Maksum se naš’o, mnogo toga je trebalo.

Nakon izvjesnog vremena, stara je pokrenula advokata da izganja svoja prava. Htjela je da dijete ima oca, prezime, makar na papiru.

Kad je advokat s njim stupio u kontakt  i objasnio mu o čemu se radi, šef je predložio da se urade nalazi. Rek’o je advokatu kako se sve desilo i da nije bilo silovanje niti njoj prvi put… Nije mezimica bila naivna. Ni u tragovima. U svojoj glavi je smislila plan kako da rodi dijete od nekoga koga je smatrala najvećom i jedinom ljubavi u svom životu, a koji je, osim povremenih susreta kod njega u stanu, nije bendo. Pomirila se s tim, i nije ga više ganjala, ali je zato zakačila dijete, i duboko u sebi nekako bila sretna. Ona je ispunila sebi želju, ali i podmetnula ni krivom ni dužnom čovjeku.

Doduše, i on je njoj svašta obećav’o k’o muško.  Šutjela je, jer je znala da voli drugoga, a to igranje  s njim po magacinu je doživljavala kao zabavu. U mislima je bio samo on, onaj njen jedini.

Nešto se staroj tu nije uklapalo, samo nije mogla odmah dokučit’ šta. Kao da je slutila da mezimica ima nešto reći. Tako i bi. Otvorila se jedne večeri, stara samo što nije doživjela udar. Razrogačila je one svoje vodnjikave plave oči uz riječi: Ko je sad pa taj? To jest otac djeteta?!

Zamutilo joj se, jer je sebe prepoznala u kćerkinoj priči. Ipak se ubrzo sve smirilo i došlo na svoje. Mezimica postala sretna mama, stara sretna nena. Mali je, ipak, ostao na njenom prezimenu, jer se nalazima koje je poslovođa uradio, zapravo, ispostavilo da je on sterilan, i da sve njegove optužbe ženi da mu neće roditi nisu bile opravdane.

Mezimica je kasnije promijenila posao, dijete je raslo. Poslovođa je nest’o, bez traga.
Živjela je za dan da u kolicima provoza maloga pored kuće onog koji joj je ovjerio inventuru. I to je dočekala. Njega nigdje, ulica k’o ulica, prozori k’o prozori. Uzalud je ona zastajkivala, našavši se u poslu da nešto devera oko bebe u kolicima, samo da što duže ostane u ulici. On nikada nije naiš’o.
Ne ide više u njegovu ulicu. Ona sada ima svoje džade kojima ide, bez inventura i kašnjenja kući. Izgleda da je napravila i inventuru u svojoj glavi konačno.

Do danas, nikome nije rekla čije je dijete rodila.
Pametno. Dosta je bilo belaja.
Bez obzira. Dok je živa, pratit će je priča iza leđa: kakva mati, takva kćer.

Indira Kučuk-Sorguč