IntervjuNovosti

Biljana Srbljanović: Nikad se nisam oslobodila osjećaja da duboko prezirem ljude koji “gledaju svoja posla

“Hrabri grade, proglašavam 54. Internacionalni teatarski festival MESS otvorenim!”, ovim riječima je Biljana Srbljanović, srbijanska dramska književnica, u Sarajevu ove godine otvorila posljednji i jedan od najstarijih teatarskih festivala u Regionu. Pod sloganom „budućnost prošlosti”, MESS je obilježio i 100 godina od početka Prvog svjetskog rata i Sarajevskog atentata. Brojni reditelji iz cijelog svijeta su kroz svoje predstave pokušali rasvijetliti pitanje kako je i koliko ova tragedija utjecala na historiju i ljude.

I uistinu, nije samo teatar propitivao sudbinu i tragediju Mlade Bosne, Gavrila Principa, ubistva Franje Ferdinanda, već i politički establišment ovih prostora. Ovdje je oduvijek popularno eksploatirati određeni historijski trenutak i uvijek je popularno o istoj stvari imati dvije potpuno suprotne istine, no, Biljana se predstavom „Mali mi je ovaj grob”, odmakla od uobičajene interpretacije. Niti pravda ubistvo, niti pravda mučenje do smrti koje je Princip doživio.

– Svaki put me ozbiljno razočara stupanj intelektualne nedovršenosti i jedne velike nezrelosti koja vlada oko ključnih pitanja u gotovo čitavom Regionu. Takmičenje ko više voli-osuđuje Gavrila Principa, mrtvog revolucionara od prije čitavog vijeka, podsjeća na ona nezrela kafanska raspravljanja o tome ko je imao više žrtava i ko je bio u pravu u kom sukobu i ratu, a da niko ne ode i ne pogleda jednostavno brojke.

Zna se ko je imao najviše žrtava i ko je najviše ubijao, to lijepo piše u dokumentima, smrtovnicama, istorijskoj građi i nijedna politikantska ili kafanska rasprava to ne može promijeniti. Tako je i s Principom: niko njemu ne može posthumno oduzeti njegov jugoslavenski identitet, proglasiti ga Srbinom i pravoslavcem, samo na osnovu porodičnog naslijeđa, kome se on jasno i glasno i u dokumentima suprotstavljao. Ali, niko ne može ni čin ubistva, sam po sebi, proglasiti moralnim i herojskim djelom, jer je ubistvo uvijek nesreća, i to ona koju je Princip do posljednjih dana skupo plaćao, znajući šta plaća – kaže Srbljanović na početku razgovora za naš magazin.

S ovom vrsnom intelektualkom iz Beograda, čije rečenice, bilo da ih je ispisala za neku od svojih drama, bilo da su završile samo na njenom Twitter nalogu, izazivaju ogromnu pažnju, razgovarali smo prošle sedmice. Povoda je bilo mnogo, tema također.

Većina intelektualaca na ovim prostorima o temama koje zdrav razum osuđuje, šuti. Ona radi suprotno od toga. Ona je onaj pametni dio svoje zemlje. Govori! I kritizira!

Predajete na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a također ste gost predavač i na drugim univerzitetima, dakle, svakodnevno ste u kontaktu s mladim ljudima. Mislite li da ova današnja mladost ima hrabrosti, znanja, pa i želje, da mijenja svijet?

 – Revolucionarni pokreti koji mogu promijeniti svijet su pitanje prošlosti, prošlih vijekova čak, rekla bih. Nažalost, nijedna revolucija se nije pokazala kao do kraja pravedna, svaka je najprije pojela svoju djecu i to je kao forma i oblik društvene promjene jednostavno otišlo na smetljište istorije.Istovremeno, imamo generacije mladih ljudi koji samo znaju da razmišljaju o svojim malim, partikularnim pravima: u stanju su da blokiraju univerzitet samo kad se bore za dodati ispitni rok ili da smanje broj potrebnih bodova, a teško da bi se okupili i napravili ozbiljan pokret zbog nivoa znanja koje stiču na univerzitetu ili zbog masovnih plagijata naučnih radova, koji potresaju akademsku zajednicu u Srbiji ovih dana.

S druge strane, mladi ljudi žele siguran, nepromijenjen posao od prvih profesionalnih koraka do kraja, mladi u Evropi se bune protiv kasnijeg odlaska u penziju, kada se zna da generacije sve duže žive. Djevojke novijih generacija prestaju da rade kada se udaju, porodično okruženje se smatra jedinim ispravnim mjestom za žene. Sve to vodi jednom opštem tužnom stanju i u mojoj zemlji a i mnogo šire, jednom nedostatku ambicije da se mijenja društvo, ili barem da se živi bolje, jedan manjak želje da se nešto krupno učini od svog života. Naravno, ja generalizujem i srećom imam priliku da često radim sa izuzetnim mladim pojedincima, ali globalno, generacija koja je sad “mlada” me zastrašuje svojom apatijom i konformizmom.

Ne tako davno kritizirali ste potez Vuka Jeremića, tadašnjeg predsjednika Generalne skupštine UN-a, što je uredio da se u Ujedinjenim nacijama izvede „Marš na Drinu”. Vi, između ostalog, javno branite i Jelenu Karleušu i kažete da je mrze jer ona poštuje ljudska prava, brani homoseksualce, mrzi ratne zločince… Međutim, Vaši stavovi nisu stavovi većine. Je li Vam žao zbog toga?

– Od najranije mladosti navikla sam na to da moji stavovi uvijek bivaju u manjini. Tada sam mnogo patila zbog toga, nisam mogla da razumijem kako svijet ne vidi ono što ja vidim, ili barem ne razumije moje pobude, koje su potpuno čiste i najličnije prirode. Ja zastupam pravo onih koji su na neki način ugroženi, jer se osjećam snažnijom od njih i mislim da im treba pomoć tuđe snage.

To se često u većinskom stanovništvu prima s nevjericom i rezervom, ljudi misle da morate biti plaćeni, zavedeni ili ludi, pa da se borite za “tuđa” prava, ne shvatajući da se ja time samo borim za više prostora za različitost, pa samim tim i za sebe. Jedino što me zaista pogađa je otrovno sredstvo njihove borbe protiv mene, koje me je na kraju i porazilo, a to je publicitet tabloida. Jednostavno, imam urođeno gađenje prema skandalima i takvoj vrsti eksponiranja u javnosti i tabloidi su to odlično nanjušili, izlagali me perverznim pogledima svojih čitalaca sve dok nisam odlučila da se povučem.

Ljudi ne razumiju koliko je strašno probuditi se ujutru i zateći svoje ime ili ime i sliku partnera na naslovnoj strani žutih novina. Koliko to stresa, poniženja i nerviranja nosi. Ljudi nekad misle da je cilj svake javne ličnosti – da bude u javnosti na bilo koji način. Pa kad folk pjevačicu čejreče na naslovnicama, to njoj ipak donosi prodaju cd-ova i nastupe po folkotekama u dijaspori.

Ja prodajem knjige i karte za predstave, to je moja jedina roba i nema tog kupca koji će je platiti, zato što je vidio moju sliku s plaže u tabloidu. Ili zato što je neki instrumentalizovani list falsifikovao moje izjave, izmišljao priče o meni. To meni donosi samo sramotu, baš jedan ozbiljan sram kad treba da se suočim sa svijetom u kojem živim. Tako sam svoje manjinsko mišljenje zasad odlučila da potpuno povučem.

Kako komentirate nedavnu izjavu televizijskog voditelja Ivana Ivanovića, koji javno, u najgledanijem terminu, u svojoj emisiji na TV Prva kaže, citiram: „Od 1995. godine porastao je broj Bosanki koje rađaju prije petnaeste godine. Ko kaže da Plavi šljemovi tamo ništa nisu radili”?

– Za mene je to gnusna i neprimjerena šala koja čak nije ni smiješna, i kada bismo potpuno izuzeli kontekst. Nijedna šala o pedofiliji, silovanju, žrtvama pravih ratova – za mene nije dopuštena, posebno uz jedno krajnje nerazumijevanje konteksta. Naročito ne vidim šta je smiješno u eventualnoj maloljetničkoj prostituciji na koju se referiše ova šala, ako se već, kako se tvrdi, nije mislilo na silovanje.

Mislim da ovo pitanje otvara i još jednu krupniju temu, a to je – zašto je svaka vrsta podsmijavanja na račun žene dozvoljena? Tu vrstu televizijskog programa inače ne pratim, jer ne zadovoljava elementarne intelektualne i etičke kriterije koji su mi potrebni. Jednostavno: glupo je i dosadno, a ponekad, kako vidim, opasno i strašno ružno.

 
 Predstave Vam se izvode u 160 pozorišta širom svijeta, Vaše drame su prevedene na dvadeset pet jezika, a svojevremeno ste bili i najčitanija blogerka. No, sve su ovo dobro poznate činjenice, a mi želimo znati i manje poznate činjenice. Iz kakve porodice dolazite?

– Moja porodica je najobičnija srednjoklasna beogradska kuća, odrasla sam u novoizgrađenom naselju u kome se bezbjedno moglo igrati “napolju”, a ne u igraonicama, baviti sportom na betonskim igralištima, bez da vas roditelji razvoze na skupe treninge, čitalo se mnogo i slušala muzika, gledali su se satelitski kanali i raslo mirno čak i u ratno doba. To je ono što moju generaciju razdvaja od iste, a sarajevske naprimjer. Ja sam smatrala da je smak svijeta kad imamo osmočasovno isključenje struje, dok su moji vršnjaci tako živjeli četiri pune godine.

Ja sam gledala MTV i kupovala švercovane cigarete, bez da me neko jurio snajperom na putu za fakultet. Ja sam studirala i radila kao student, od toga sam mogla na ljetovanje i skijanje, bez da sam zapravo suštinski razmišljala kako je moguće da na samo 200 kilometara od mene neko nema pravo ni da živi, šta nas to toliko razdvaja.

Znači li Vam išta kada pročitate da Vas je ugledni američki magazin “News Week” svrstao među pet najperspektivnijih žena svijeta u 21. vijeku?

– To je bilo toliko davno, da me samo podsjeća na to koliko godina imam. Jedno vrijeme sam bila interesantna stranim medijima, tada su me domaći ignorisali. Pa su me se dohvatili domaći, a čak i kada pišu u superlativima, to je veliki pritisak i jedno zagađenje života.

 Šta kažete za ljude koji žive po principu: Glavu u pijesak, dupe uza zid?

– Od najranijeg djetinjstva takve sam ljude najviše prezirala. Nikada se nisam oslobodila tog osjećaja, da duboko prezirem ljude koji “gledaju svoja posla”. Inače nisam neka mnogo hrabra osoba, već me je samo sramota da budem kukavica. To je to.

 Je li svojevremeno odlazak na daleki Kavkaz bio nešto najhrabrije što ste uradili zarad ljubavi?

– Nije. Hrabrije je bilo da sve ostavim i vratim se u Beograd. Taj povratak je bio moj najveći napor.

Bili ste u braku s francuskim diplomatom Gabrijelom Kelerom, i jedno vrijeme živjeli u Parizu. Šta se od Parižanki naročito može naučiti o ljubavi i životu?

– Francuska je, naravno, vodeća svjetska kultura, jezik, literatura i stil života su toliko kompleksni da možete proživjeti čitav vijek, a da do kraja ne proniknete ni u osnove. Nakon više od decenije tog života, zadržala sam mnoge “francuske” navike, ali sam u suštini zaista Balkanka.
 
 Za Vas kažu da ste i strastveni hajker. Koji je najviši vrh na koji ste se do sada popeli?

– Penjala sam se mnogo i to ne iz ljubavi prema prirodi, prema kojoj inače nemam baš nikakav odnos, nego iz prilagođavanja načinu života i sredini u kojoj sam živjela, u kojoj su planinarenje i hajking sastavni dio svakodnevice, ali i prije svega iz mog odnosa prema izazovima. Meni je važno postaviti mi neki cilj i onda me pustiti da do njega dođem. Taj napor može biti fizički ili intelektualni, a sam proces dolaženja do cilja težak. U suštini me sam cilj i ne zanima, nego moja borba sa samom sobom i svojom snagom, da li nešto mogu ili ne.

Tako je i s penjanjem, popela sam se na neke vrhove do gotovo 4.000 metara, u šali volim da kažem da mi je to bio prijemni ispit za LDP, zbog poznate ljubavi Čedomira Jovanovića prema hajkingu. Ljudi kod nas imaju običaj da se podsmijavaju tuđim naporima, posebno fizičkim, svi strastveno prate sport s kauča, malo njih se usuđuje da vidi gdje su im lične granice, i psihološke i fizičke. Mene taj proces strašno zanima.

Da li je ostala još neka pozorišna scena za koju biste željeli da se na njoj igra neki Vaš komad, a da Vam to još ne polazi za rukom?

– Teatar Globe u Londonu. Nedavno sam tamo bila na nekoj svadbi, jer se sala može iznajmiti i za privatne partije. I sve se nešto mislim: Kad ću ja da dospijem ovdje?

Tagsprint