Kojim god poslovnim politikama se vodili, kakve god prihode u godini ostvarivali, velikim u poslu vas ne čini kapital, već način na koji se odnosite prema uposlenicima! Tome smo najbolje svjedočili prije dvije sedmice u Travniku, prilikom posjete tamošnjoj firmi „GS Tvornica mašina d.d Travnik”. Kako, uostalom, objasniti prizor da u istom krugu, na jednom komadu zemlje, imate brze strojeve i ogromne pogone i tik do njih i veliki voćnjak?
Mnogima je možda on i beznačajan, ali nije. Kada radnik, koji osam sati proizvodi mašine, mašinske dijelove i metalne sklopove odluči zasaditi i voćke i brinuti se o njima, to može biti samo sretan i zadovoljan radnik.
Socijalist, a ne kapitalist
– Ja sam socijalist, nisam kapitalist. Od pokojnog supruga sam mnogo naučila o vođenju firme, odnosima prema kapitalu, novcu… Sjećam se dana kada je došao u tvornicu u Travnik, okupio je zbor radnika, prevodila sam uvijek ono što je govorio, i znate kako ide; direktori obično govore prvo o profitu, prihodu, pa o tome kako će kupiti, pa kako će investirati…, ali on je došao i rekao im jednu rečenicu: „Meni je cilj da svi rado dolazite u ovu firmu”.
Razmišljala sam, šta time želi reći. Kasnije smo nas dvoje o tome razgovarali, pa mi je rekao: “Znaš, kada ljudi rado dolaze u firmu, to znači da štima i naš profit i njihove plaće, i sve redom kako ide u poslu”. I, to je stvarno tako.
To je do danas ostala i moja politika. Ovi voćnjaci koje vidite okolo tvornice, nisu moja ideja, radnici su ih sami zasadili – kaže Snježana Koepruner, direktorica GS TMT-a.
Prvi put smo je sreli prije dva mjeseca u Sarajevu, kada je u okviru 1. Međunarodnih dana ženskog poduzetništva, izabrana za poduzetnicu godine u našoj zemlji. Radovala se priznanju, a mi tada, kao i sada, čudili kako jedna žena može toliko voljeti mašine i pogone, dakle, sve ono što na našim prostorima volimo i znamo zvati muškim poslom?
Magistrica tehničkih znanosti, rođena Dalmatinka, imala je 24 godine kada je dobila diplomu inžinjera strojarstva. Najbolja radna iskustva „pekla” je u njemačkoj firmi “Global Sourcing” iz Regensburga, u kojoj je upoznala i svog drugog supruga Kurta Koeprunera.
– Radila sam kao konstruktor specijalnih alatnih strojeva, ali dolaskom u Njemačku morala sam preći i savladati i drugu kategoriju koja se zove ekonomija, a to su analize troškova i analize tržišta. Nakon što sam prošla različite obuke, radila sam konsalting njemačkim firmama na tom segmentu, i to je ono defakto što mi pomaže u Bosni, da bih mogla ovu firmu voditi – govori nam.
Njemačka disciplina
Njemačka radna disciplina joj, kaže, odgovara, naročito zato što u njoj postoji red.
– Kada, naprimjer, čekam da kupim hljeb, uvijek idem tamo gdje postoji red, taman bilo i više ljudi. Nikada neću ići tamo gdje nema reda, taman bilo i manje ljudi. Toj vrsti discipline sam se naučila još tokom studija strojarstva.
I, kako se mnoge lijepe epizode u životu čovjeka dese sasvim nenadano, tako je i Snježana došla u našu zemlju živjeti i raditi sasvim neplanirano. Zanima nas kako je njen suprug Kurt Koepruner, odnosno firma “Global Sourcing”, odlučio uopće ući u našu zemlju, investirati novac u GS TMT?
– Nismo mi došli na tu ideju. U Njemačkoj smo radili analize tržišta i analize troškova njemačkim firmama. Na red je došla firma “Messer Cutting&Welding”, radilo se o vrlo velikom i skupom projektu. U međuvremenu, neko odavde je čuo za mene i zvali su me u Njemačku da pitaju imamo li im dati nekog posla, da mogu preživjeti. Imala sam tada taj projekt, poslala sam im nacrte i rekla: “Evo, pogledajte, pa mi pošaljite ponude”.
Poslali su mi, ali ponude nisu bile dobro urađene, pomogla sam im da urade nove. Sve sam napravila da oni imaju najbolju cijenu i da dobiju posao. Mene je dirnuo način na koji su se oni borili za svoj posao i život.
Kako su oni na kraju imali najbolju ponudu, Kurt mi kaže: “Hajde ti u Bosnu, vidi kako uopće ta firma izgleda”. Došla sam, tvornica je bila u užasnom stanju. Samo mrtvih ljudi još nije bilo. Ni minska polja nisu bila očišćena… Otišla sam kod tadašnjeg direktora tvornice i pitala ga: “Imate li nešto drugo da pokažem ljudima?” Nazovem i Kurta i kažem mu: “Znaš šta, ovdje je takva situacija, da nema šanse da neko ovdje nešto naruči”. Na kraju, zajedno s još jednim konsultantom, uspjeli smo nagovoriti “Messer” da kupi tvornicu. Bili smo presretni, ali onda nastaje preokret situacije, budući da “Messer” nije bio u vlasništvu familije, već Karllajl fonda, taj fond je zaustavio kupovinu. Sreću je zamijenila tuga. Došao nam je tadašnji direktor tvornice i rekao da mi kupimo 67 posto tvornice.
U početku sam bila iznenađena, pa sam mu odgovorila: Šta ćemo mi s tvornicom? Moja deca žive u Njemačkoj, ja, suprug također, na kraj pameti mi nije bilo da dođemo ovdje. I onda sam na kraju rekla: “Dobro, nađite radnike, otkupit ćemo je zajedno s njima”. Mi (Global Sourcing) smo otkupili 42 posto dionica, a radnici 25. Ostatak je već bio privatiziran od dva fonda i nekoliko malih dioničara.
U početku je bilo teško, ali danas, kada analiziram uspjeh firme, mislim da je on najviše rezultat toga što smo uspjeli napraviti smjenu generacija. I sama sam ponekad bila skeptična i mislila da je nemoguće uspjeti, ali ti mladi ljudi su sa svojom energijom i svojim znanjem uspjeli firmu podići na noge – govori Koepruner.
Dobrog učitelja u poslu sigurno su mladi Travničani imali i u Snježaninom suprugu Kurtu, koji je rukovodio firmom od kraja 2005. do 2010. godine. Umro je 2011. godine. Napisao je knjigu „Putovanje u zemlju ratova”, koja je u Njemačkoj najbolje ocjenjivana knjiga o toj temi, a zapravo je riječ o putovanju jednog stranca balkanskim vrletima za vrijeme posljednjih ratova.
Bio je veliki čovjek, dobar čovjek. Kada je umro, nisam mogla dugo otići u Zadar, vidjeti stare prijatelje bez njega za mene je bio veliki šok. Ni danas ne idem često tamo, ali se nadam da će se to uskoro promijeniti.
Odnos prema novcu
No, Kurt bi danas bio izuzetno ponosan na rezultate koje Snježana i njen tim postižu. GS TMT je prošlu godinu zaključio s prihodom većim od 14 miliona maraka. I dok mnogi u ovoj zemlji zatvaraju radna mjesta, Snježana ih otvara. Ove godine uposlit će 50 radnika. Do sada ih je, kaže, već 30 zaposlila.
U ovom trenutku imamo 201 zaposlenika. Ovo što radimo su, uistinu, izuzetni projekti, jedan je izrada zavarenih konstrukcija za njemačku željeznicu, radi se o vrlo složenom poslu. Vlak koji vozi na relaciji Pariz – London, “Valero” se zove, ima naše dijelove na sebi, i to ne bilo kakve dijelove, nego dijelove koji nose na sebi air condition i kočioni sistem.
Najvažniji segmet koji radimo su zavarene konstrukcije za njemačku firmu „GROB”, i ono što nije toliko značajno po prihodu, ali je značajno po imidžu firme, jeste izrada bicikala koja voze prilično bogati ljudi. Njihova cijena se kreće od dvije hiljade do 30 hiljada eura. Ono što mi želimo razviti u narednom periodu je električni bicikl i povećati proizvodnju već postojećih bicikala.
Žicu za biznis Snježana je, kaže, naslijedila od bake i majke. Obje su u kući vukle sve konce u svojim rukama. Iz prvog braka Snježana ima sina Petra i kćerku Atenu, oboje ekonomisti, te Veru iz drugog braka. Dok je sin zaposlen u Njemačkoj, u „Global Sourcingu”, danas većinskom vlasniku GS TMT-a, Atena s njom radi u Travniku, vodi finansije i komercijalu, a Vera je nastavnik u rodnom Voralbergu.
Najveće zadovoljstvo joj pruža igra s njene tri unuke: Noell, Amelie i Ellom. I one joj, kaže nam, u Travniku najviše nedostaju. Iako sebi može priuštiti apsolutno sve materijalno, Snježana ima posve drugačiji odnos prema novcu.
– O novcu ne razmišljam na takav način. Ja vam, naprimjer, nemam auto, ne želim ga. Moja plaća nije velika kako bi neko za poziciju koju obavljam pretpostavljao da jeste. Partneri u Njemačkoj me pitaju: „Ideš dolje raditi za te novce? Tvoja plaća treba biti duplo veća od plaće tvog najbolje plaćenog radnika, jer ti si mozak firme i odgovaraš za posao”. Međutim, meni je to neugodno, jer svi moji radnici također rade. Nekako ne osjećam da mi treba. Ovo što imam mi je dovoljno, ne mogu više pojesti, ne mogu više popiti, ne treba mi više kuća, ni stanova, svojoj djeci sam dala obrazovanje, u firmi imaju posao, dakle, imaju sve što im treba. Mislim da je u poslu osim novca važno i zadovoljstvo, ne samo moje već i ljudi koji rade ovdje.
Pružila dom dječaku Almedinu
Snježana je u Travniku kupila kuću i u njoj napravila topli dom, kako sebi, tako i Almedinu iz Travnika, o kojem se odlučila brinuti nakon što mu je prije dvije godine umrla majka.
– Imao je tada 16 godina. I budući da ima samo tetku koja je susjeda i nema materijalne mogućnosti da se brine o njemu, trebao je ići u sirotište. Imam mogućnosti i odlučila sam ga primiti kod sebe. Krasan je dječak. On mi je kao dijete. „Tjeram” ga da uči, ali nekad to teško ide. Što se tiče mog života u Travniku; u grad rijetko idem. Uglavnom sam ovdje, privlači me posao, koji je uvijek jedan izazov za mene, ovdje imam kuću, kupili smo jednu vikendicu koju smo malo proširili, imam vrt veličine 2.000 kvadrata, u njemu sve sijem; i luk i grah i kukuriz i kupus i krpompir, sve imam. To mi je ovdje skoro najveće zadovoljstvo.
Putovanja, historija i Hajamovi katreni
– Shopping ne volim, ali volim putovanja. Sjeverna Afrika i Andaluzija me oduševljavaju. Andaluzija možda i stoga što u sebi kombinira i Zapad i Orijent, mješavina kultura me je uvijek privlačila, mislim da je to razlog zašto me je i Bosna vezala za sebe. Volim i čitati, Omara Hajama obožavam, njegove katrene čitam prije spavanja, potom „U sjenci nara” od Tarika Alija i slične priče, to su mi najdraže knjige. Zanima me, također, povijest, čije različite pogrešne interpretacije vidim kao korijen ovih naših nepotrebnih nedaća.