Bojan Vasković i iz “Lexingtona”: Rođen sam u Sarajevu i ponosim se time

Piše: Redakcija

Priča jednog od najpopularnijih bendova u susjednoj nam Srbiji – “Lexington”, počela je prije punih 10 godina u istoimenom kafiću na Dorćolu u Beogradu. Osnivač i frontman benda Bojan Vasković, inače rođen u Sarajevu, kaže kako ih je u početku bilo samo troje, te da su baš na tom mjestu počele i njihove prve svirke, te kontakt s publikom. Po tom kafiću bend je i dobio ime. Bilo je to, kaže Bojan, najljepše vrijeme benda i muzike: mladi, puni elana, željni uspjeha i stvaranja karijere. Deset godina poslije postali su prepoznatljivi na Balkanu, a iza njih su godine rada i truda. Nije bilo lako. S Bojanom smo razgovarali u njegovom rodnom gradu. Prošle sedmice boravio je u Sarajevu, bez ostalih članova benda, kako bi završio poslovne obaveze, ali vidio i brojne prijatelje koje ovdje ima.

Balkanska pravila

– Muzika je oduvijek moja velika ljubav. Imao samo četiri ili pet godina kada sam se peo na improviziranu scenu, odnosno stolicu i pjevao pjesme Zdravka Čolića, Dine Merlina, Crvene jabuke. To je muzika na kojoj sam odrastao i koju i danas najviše izvodim. Ali, ne ograničavam se žanrovima, zavisi od raspoloženja. Nekad slušam i klasiku i orijentalnu i špansku muziku. Volim slušati Gypsy Kings, Julia Iglesiasa, a volim i dobru narodnu pjesmu. Inače, sam početak “Lexingtona” nije bio lak. Teško je kad počinjete od nule i sve stvarate sami, bez ičije podrške, osim, naravno, podrške roditelja, koji su u svakom momentu bili pored nas. Kad vraćam film unazad, vidim da smo mnogo toga prošli. Međutim, kad radite ono što volite, ništa vam ne pada teško, pa ni kada radite 15 noći zaredom – prisjeća se Bojan.

Prekretnica u njihovoj karijeri bila je pjesma “Samo da nije veće zlo”, koju je napisao Bane Opačić. Bane je, inače, napisao neke od njihovih najpoznatijih pjesama, a i članovi benda često su koautori u njihovim kompozicijama. Za pjesmu “Da me malo hoće” spot su snimili u Sarajevu, na krovu Bosmala, a režirao ga je Vedad Jašarević, koji režira sve njihove spotove. Ovog ljeta predstavili su i svoj treći album “Balkanska pravila”.

– Uglavnom su to neka nepisana pravila. Ne postoji nigdje tabla s nekim balkanskim pravilima. Ali, to je veoma lijep stih. Svi koji nisu s ovih prostora, pa dođu ovdje, osjete te čari balkanskih pravila. Ovdje ljudi vole da popiju, da se druže i radnim i neradnim danima. Baš ta spontanost bi mogla biti jedno od nepisanih pravila. To, naprimjer, u Švajcarskoj i Njemačkoj nećete doživjeti. Tamo se sve radi po šablonu. Jedno od balkanskih pravila je, možda, ono da je muškarac glava porodice. Smatram da muško treba da bude muško, ali volim ravnopravnost. Ja nisam takav…(smijeh).

Sretna veza

Od prepoznatljivih balkanskih osobina kod sebe prepoznaje to što je veliki gurman. No, ne kuha. Više voli otići u restoran, a maminu kuhinju ne može zamijeniti baš ništa.

– Odem često kod mame na ručak. Mamina hrana mi je uvijek najdraža. Volim svašta: buraniju, pasulj, teletinu ispod sača. Od kolača volim hurmašice, tulumbe, to su mi uvijek favoriti – priča Bojan. Kada ne radi, izbjegava bučna mjesta poput diskoteka i klubova.

– Volim otići u neku lijepu kafanu s prijateljima. Obožavam narodnu muziku, volim naručivati pjesme Tome Zdrvakovića, Predraga Tozovca, volim sevdalinke u izvedbi Safeta Isovića, Himze Polovine, ali volim slušati i Olivera Dragojevića, Zdravka Čolića, Kemala Montena.

Iako u Beogradu živi od početka ’90-ih, Bojan i danas govori čistom ijekavicom, a tako i pjeva. Kaže da mu se rijetko desi da u konverzaciji ubaci neku riječ na ekavskom.

– U kući se priča ijekavski i to mi je ostalo. A nikad se nisam ni trudio da pričam ekavicu niti sam imao neku želju. Smatram da to trebam zadržati. Ipak sam rođeni Sarajlija i ponosim se time. Kad god imam vremena, skoknem do Sarajeva na dna ili dva.

Muzika jeste njegova velika ljubav, ali je kao dječak podjednako volio i fudbal. Čak ga je aktivno trenirao punih 10 godina.

– Igrao sam u “Radu”, s Banjice, to je prvoligaški klub. Trenirao sam od 10. godine, a prekinuo sam jer sam imao povredu: prelom stopala i lumbalni sindrom. To su bili razlozi zbog kojih sam prestao igrati fudbal, a iskreno nisam mogao ni da se borim s lopovlucima. Bilo je mnogo nepravde. Bilo je protekcija i štela. Godinama sam to gledao, trpio i više nije moglo pod kožu, pa sam rekao: “Ne”. A, sve vrijeme dok sam trenirao, pjevao sam i svirao. Onda je to prevagnulo. Upisao sam časove gitare i pjevanja. Danas mogu reći da sam sretniji što pjevam, nego što bih bio da igram fudbal.

Mnogi ga smatraju najpoželjnijim neženjom, a nerijetko da srbijanski tabloidi dovode u vezu s kolegicama. O tome je li mu “teško” nositi ovu titulu, Bojan kaže:

– Iskreno, ne razmišljam o tome. Slagao bih kada bih rekao da mi ne prija takvo nešto. Ali, imam sretnu vezu već dvije i po godine, tako da… – prekinuo je misao, aludirajući da bi uskoro mogao stati i na ludi kamen.

Kako je ova godina već pri kraju, Bojan nam je otkrio i svoje novogodišnje želje.

– Uvijek kažem da je zdravlje najbitnije. Čovjek kad ima zdravlje, može sve. I zato neka je zdravlja i ljubavi, a ostalo će doći. To bih poželio svima, ne samo sebi.

Novac i putovanja

– Ne može se živjeti bez novca, ali ne živim nešto mnogo drugačije sada nego kada sam imao puno manje. Jer, uvijek sam uživao u nekim sitnim zadovoljstvima. Kule i gradovi me ne ispunjavaju. Obezbijedio sam se s neke strane, situirao sam se. Jedina mi je želja da, kad god nađem slobodnog vremena, negdje otputujem, upoznam druge kulture i gradove. Nedavno sam bio u Rimu i oduševio me. A, volio bih vidjeti i Lisabon, to mi je sljedeći cilj.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti