Vijest o imenovanju Bosanke Aide Hadžialić (27) na mjesto ministrice obrazovanja u Švedskoj prije mjesec i po je, čini se, u podjednakoj mjeri zainteresirala kako švedske, tako i bh. medije. Novinari u Skandinaviji pitali su se ko je djevojka koja je sa samo 27 godina postala najmlađa ministrica u historiji švedske vlade, kao i prva ministrica koja je muslimanka. Mi smo, opet, ponajprije zbog osjećaja ponosa, željeli sve znati o inteligentnoj, uspješnoj, ambicioznoj mladoj ženi, porijeklom iz Foče, izabranoj da se brine o obrazovnom sistemu jedne od najrazvijenijih skandinavskih zemalja.
Kontaktirali smo njen ured i ubrzo dobili povratni mail s detaljima zakazanog telefonskog intervjua. Komuniciranje s medijima je, kazala nam je Aida, postalo mnogo intenzivnije nego kada je vršila funkciju zamjenice gradonačelnika grada Halmstada. Jer, s većom funkcijom idu i veće odgovornosti. Kada ju je njena pomoćnica pitala želi li dati intervju za sedmični magazin iz BiH, pristala je, kazavši nam kako je čitanje „Azre” dio njenog rituala tokom boravka u našoj zemlji.
Poziciju ministrice obrazovanja za više srednjoškolsko obrazovanje i obrazovanje odraslih (Upper Secondary School and Adult Education and Training ) prihvatila je nakon ponude premijera Stefana Lofvena, koji je švedski politički sistem odlučio osvježiti mladim ljudima i postaviti ih na odgovorne pozicije. Inače, Aida se politikom počela baviti kao 16-godišnjakinja, a njeno političko opredjeljenje je socijaldemokratska unija. Diplomirala je pravo 2010. godine na Univerzitetu Lund u Švedskoj, nakon čega je postala zamjenica gradonačelnika Halmstada. Prošle godine uvrštena je na spisak 100 najutjecanijih ljudi u Švedskoj, a završila je na 10. mjestu.
Na poziciji ministrice obrazovanja ste skoro dva mjeseca. Još je rano govoriti o rezultatima Vašeg angažmana, ali kako se za sada snalazite? Kolika je odgovornost?
– Do sada je bilo veoma intenzivno. Dani su mi isplanirani u minute, kao i ovaj razgovor s vama. Ovo je javna funkcija, pa sam se, shodno tome, morala prilagođavati, mada sam i ranije obavljala javnu funckiju na poziciji zamjenika gradonačelnika. Više sam medijski eksponirana. Imam čak i tjelohranitelja koji me prati na svakom koraku. Život mi se jeste promijenio u tom smislu, ali na ovo gledam kao na veliku životnu šansu i zaista se nadam da ću moći ispuniti očekivanja premijera, koji mi je ukazao veliko povjerenje. Posao nije lagan, ovo je pitanje državnog interesa, ali će mi, svakako, omogućiti kvalifikacije koje će doprinijeti mom budućem usavršavanju i, nadam se, uspjehu.
Na zvaničnoj stranici Ministarstva obrazovanja Švedske stoji da Švedska, zapravo, ima tri ministra za obrazovanje. Za koji sektor ste Vi zaduženi, odnosno koja su pitanja na kojima morate raditi?
– Da, imamo ministra koji je odgovoran za osnovno obrazovanje. Ja sam odgovorna za srednjoškolsko, odnosno gimnazije. U opisu moje odgovornosti su i prekvalifikacije odraslih što, zapravo, podrazumijeva promjenu zanimanja već obrazovanih ljudi. Jer, ako govorimo o globalnoj ekonomiji, gdje se strukture tržišta brzo smjenjuju, kompanije danas postoje, a sutra ih već nema, moramo misliti na ljude koji ostaju bez posla. Oni koji su bili zaposleni u jednom sektoru ostaju bez posla i treba ih prekvalifikovati da bi mogli dobiti zaposlenje u drugom sektoru. Također, ne moraju se samo prekvalifikovati, nego imaju mogućnost pokretanja vlastitog biznisa, zaposliti druge ljude i tako se snaći u novim životnim situacijama. To sve je u opisu mojih odgovornosti, a imamo i ministricu za visoko obrazovanje.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan ? U koliko sati ustajete, u koliko morate biti na poslu…?
– Ustajem oko pola sedam, oko pola devet po mene dolazi šofer i vozi me na posao u Ministarstvo. A na poslu je svaki dan različit i to je jedan od najinteresantnijih segmenata ovog posla. Nijedan dan ne liči na prethodni. Ali, svaki počinje sastankom s kolegama, dogovaramo se šta ćemo i kako uraditi tog dana, kakvi su nam izazovi te sedmice, mjeseca, godine, šta trebamo riješiti, odgovaram na pozive za medije. Ambicija mi je da što manje vremena provodim u kancelariji, baveći se nekim formalnim situacijama. Važnije mi je da kontaktiram s ljudima, njihovom profesijom, studentima, da bih znala šta oni žele, kakva je njihova stvarnost.To je, također, moja prilika da im iznesem svoje ideje i prijedloge, uvažim njihova mišljenja. Volim saradnju, slušati šta drugi kažu i po tome organizirati neki svoj plan. Bit ću što više u kontaktu s različitim organizacijama izvan ministarstva. To je jedan važan dio švedske politike i filozofije. Švedska je organizirana kao država, mnogo se sarađuje, ljudi pomažu jedni drugima i ne postoji “one man show”. Saradnja je veoma važan dio nove vlade i da tražimo što više konsenzusa u našem radu.
Kad već govorimo o saradnjama, imate li te ovlasti da na državnom nivou uspostavite saradnju Švedske i BiH kada je riječ o srednjoškolskom obrazovanju, a u smislu programa razmjene učenika ili nešto slično?
– Nastojat ću, naravno, da što više internacionaliziram švedsko školovanje, a dio toga jeste saradnja s drugima i izvan Švedske. U tom smislu bi se, možda, mogla naći struktura za saradnju s raznim obrazovnim institucijama i u BiH. Moglo bi se uraditi nešto takvo, ali sad ne mogu sa sigurnošću reći da će i biti.
Postali ste najmlađa ministrica u historiji švedske vlade. Šta Vama lično to znači, šta znači Vašim roditeljima?
– Veoma sam zahvalna za ovu poziciju. Dobila sam veliku odgovornost i povjerenje. Radit ću, ako treba i 200 posto, da to povjerenje opravdam. Ali, isto tako sam i sigurna u sebe. Premijer Stefan Lovfen je izabrao mene na osnovu mojih kvalifikacija. Rekao mi je da misli kako sam ja osoba koja to može raditi. Po tom principu mislim da ću moći obaviti dobar posao. Moji roditelji su, naravno, ponosni. Ovo je za njih velika stvar, jer su u Švedsku došli, kao mnogi drugi, početkom ’90-ih godina. Imali su tešku situaciju ispred sebe. Prekinuli su jedan život i počeli sasvim novi, morali su naći krov nad glavom, naučiti novi jezik, naći novi posao, mene izvesti na prvi put. Za njih je ovo, također, veliki uspjeh i dokaz da su uspjeli izgraditi svoj život kada su, kao mnogi drugi, sve izgubili.
Imali ste samo četiri godine kada ste došli u Švedsku. Jeste li se ikada osjećali kao izbjeglica u toj zemlji? Kako je bilo odrastati u švedskom sistemu?
– Bila sam mala kad se sve desilo, kad smo morali otići iz Foče. Moja mladost je, na neki način, bila prednost pa sam brzo savladala jezik. Znam ga kao svoj maternji, prihvatila sam kulturu i mentalitet ljudi. Lako sam se adaptirala na novu sredinu. Nikada nisam osjećala da me Šveđani tretiraju drugačije nego bilo koga od njih. Školovali su nas, pomogli nam i pružili mnoge mogućnosti. Ovo društvo je mnogo u nas investiralo i dali su nam nešto što bi nam rijetko koja druga država pružila. Ja sam zahvalna i zato sam se odlučila i politički angažirati, kako bih, na neki način, uzvratila ovoj državi ono što mi je ona pružila.
Je li to jedini razlog zbog kojeg ste se odlučili politički aktivirati i koliko ste imali godina kada ste se počeli baviti politikom?
– Imala sam 16 godina. Išla sam u prvi razred gimnazije. Politika me uvijek zanimala. Interesirali su me različiti modeli država. Kasnije sam studirala pravo, a posebno me zanimao smjer evropsko pravo. Nas je jedna destruktivna politika i situacija istjerala iz domova. Morali smo promijeniti živote i početi nove. S druge strane, u Švedskoj nas je dočekala konstruktivna politika, odnosno sistem koji nam je dao nove mogućnosti i pružio dobar životni standard. Švedska je izgrađena od socijaldemokrata po principu solidarnosti. To je ekonomski uređena država s dobrim socijalnim i zdravstvenim sistemom. Država ti doslovno pruži sve, a sve što od tebe traži jeste da budeš dobar i uzoran građanin, da nešto igradiš i tako joj uzvratiš. Zato i jesu uspješni. Ovakva struktura je meni omogućila bolji život i zato se želim angažirati, kako bih ja doprinijela njoj koliko budem u mogućnosti. Ali, isto tako me zanimaju i međunarodna pitanja. Voljela bih da se situacija u BiH promijeni. Znam da je veoma kompleksna. Ali čovjek mora biti optimističan i raditi na nekim stvarima, da bi se one promijenile.
Znate koliko je teška situaciju u BiH. Mnogi, zapravo, žele otići odavde, a Švedska jeste ta koja prima imigrante. Preporučujete li Bosancima i Hercegovcima da pokušaju ostvariti svoj život u Švedskoj?
– Rekla bih da je važno nastojati graditi jednu funkcionalnu BiH, iako znam da mnogi, nažalost, žele tražiti svoju budućnost negdje drugdje. I razmijem ih. Najviše bih voljela da BiH postane jedna uređena država. Švedska trenutno prima izbjeglice koje dolaze iz zemalja gdje se vode ratovi, iz konfliktnih područja koja su, nažalost, brojna. Opet je otvorila svoja vrata kao jedna od najsolidarnijih država u Evropi. Ali ne želim nikome reći: “Dođite”. Ne može se tek tako pokucati na vrata u Švedskoj i reći: „Ja želim doći i početi svoj život ovdje”. Takvi mehanizmi ne postoje.
Kažite nam kako provodite svoje slobodno vrijeme, gdje izlazite, s kim se družite?
– Prije nego sam počela raditi u Ministarstvu, radila sam u upravi grada Halmstada. Navikla sam se na cjelodnevni rad, od ujutro do navečer. I u tom kontekstu važno mi je održati normalu u životu, važno mi je biti s prijateljima, familijom, momkom, biti u gradu, prošetati ulicama. Nastojim malo više putovati, na mjesta gdje me manje poznaju. Uglavnom, to su neke normalne i uobičajene stvari koje čine svi ljudi.
Je li Vam dečko Šveđanin ili Bosanac?
– Ne, on je Nijemac.
Koliko često dolazite u BiH? Jeste li ikako išli u svoj rodni grad otkako ste ga napustili 1992.godine?
– U Foči nisam bila. A često dolazim u BiH, manje-više svakog ljeta sam tu, nekada i zimi. Najčešće boravim u Sarajevu ili u Mostaru, odem malo i do mora. Uživam u toj našoj atmosferi.
Zašto niste nikada išli u Foču?
– Jednostavno, izgradila sam život u Švedskoj i, sada, graditi nešto novo u Foči bi bilo veoma teško. Ne vidim tu praktičnu stranu. Nisam u tom funkcionalnom smislu imala potrebe za odlazak u Foču. Kada dođem u Bosnu, sve se nešto kreće oko Sarajeva, ali nadam se da ću otići uskoro, jer bilo bi interesantno vdijeti svoj rodni kraj.