NovostiTeme

Miroslav Krleža: Bard misli, morala i riječi

Početkom jula navršilo se 120 godina od rođenja Miroslava Krleže, najvećeg pisca i inetelektualca ovih prostora. Čovjeka koji zapravo nikada nije završio fakultet

On sasvim sigurno nije pisac čije su knjige bile najprodavanije. Čak i u vrijeme kada je bio aktuelan pisac, publika je rado čitala lako štivo, te jurila na pozorišne komade „sa igranjem i pucanjem”. On nije bio čovjek čije se trivijalne izjave citiraju i čije se zgode prepričavaju. On nije dobio Nobelovu nagradu, dobio ju je Ivo Andrić, no Andrić je morao biti postavljen kao veliki pisac samo iz jednog razloga, da bi se stvorila protiv-teža liku i djelu Miroslava Krleže.

Beskompromisni intelektualac

Ovih dana Hrvatska, ali i cijela književna Evropa, obilježavaju 120 godina od rođenja ovog nadasve zanimljivog i jedinstvenog čovjeka. Na brojnim tematskim skupovima ponovo se valorizira i sumira ono što je ostalo iza gotovo 70 godina rada Miroslava Krleže. Počeo je pisati još u gimnazijskim danima, gdje se već isticao svojom erudicijom i lakoćom promišljanja o najaktuelnijim pitanjima, kako u njegovoj Hrvatskoj, tako i u Evropi. U kasnijim godinama Krleža neće postati samo veliki pisac, on će biti prije svega filozof, beskompromisni intelektualac koji će se sa jednakom žarom suprotstaviti ekstemizmu, zanesenjaštvu i ludilu, kako sa desne, tako i sa lijeve strane političkog spektra.Bio je ljevičar, no vrlo veliki kritičar dogmatizma i zastranjenja u koje je socijalizam upadao, naročito kada je bio u pitanju Staljin. Svi režimi su imali problema s Krležom i Krleža je imao problem sa svim režimima u kojima je živio i radio, prije svega jer je teško prihvatao gotova, servirana rješenja koja se moraju nametnuti samo zato što to neko naređuje i što taj neko ima silu i vlast da nametne jedan način razmišljanja. Krleža je, prije svega, svojom širinom razmišljanja bio tako velika pojava da se nije mogao ugurati u bilo kakav kalup i bilo kakav politički ili nacionalistički tor.

– Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik, tako je sebe opisivao.

Bio je priča za sebe, čovjek bez prethodnika i čovjek bez pravog književnog i intektaulnog nasljednika. Takve veličine, one koje djeluju kao kamen međaš i od koje se mjere stvari, ljudi, pojave i njihova vrijednost, ne rađaju se svaki dan, možda ček ni svakog stoljeća, a 20. stoljeće bilo je upravo Krležino stoljeće, čije je užase i moralnu mizeriju Krleža tako dobro analizirao i jednako prezirao, znajući da sve neće dobro završiti. Zato je Miroslav Krleža jednako aktuelan i u nesretnoj 2013. godini, i mi bismo, možda, željeli da nije tako.

 

Ambilaventan odnos sa porodicom

Rođen je sedmog jula 1893. u Zagrebu, u porodici niže građanske klase. Njegov otac, koji se također zvao Miroslav, bio je „redarstveni nadstražar”, što bi danas odgovaralo tituli višeg inspektora. Majka Ivka bila je domaćica. Porodica Krleža najvjerovatnije potiče iz sjeverozapadne Hrvatske, možda iz okoline Varaždina, a korijen riječi je starohrvatski izraz „kerlejš”, što znači crkvena molbenica.

Odnosi u porodici Krleža nisu bili idealani. Možda je stoga slavni pisac tako rijetko govorio o sebi samom, svojoj užoj porodici i rođacima koje je u esejima, crticama i razgovorima tako rijetko spominjao. Posebno je bio težak odnos otac – sin. Miroslava Krležu starijeg njegov sin opisuje kao „vrlo okrutnog, strogog i smoživog”. Priznaje da nije volio oca, niti je otac volio njega. Krleža stariji, policijski inspektor, smatrao je da njegov sin, inače od rane mladosti ljevičar i buntovnik, nije ništa drugo nego „čudak i protuha” koji sve radi mimo pravila lijepog ponašanja.

Mladi Krleža bio je neobično vezan za majku, toplu, nježnu ženu punu razumijevanja za neuhvatljivu ćud i nemirni duh njenog potomka.

-Nikada u životu nisam čuo da je za bilo koga rekla nešto ružno. Nikada ničije negativne crte nije iznosila. Uvijek je ljude branila. Pogotovu u familiji – tetke i rodbina pa različite intrige, a ona je uvijek našla onu dobru ljudsku stranu, i iz njenih se usta nije mogla čuti ružna riječ, pričao je Krleža u čuvenim biografskim zapisima Enesa Čengića, u zbirci „sa Krležom iz dana u dan”

Majka, istina, nije baš bila zadovoljna životom kakvog je vodio njen sin, no i pored toga bila mu je puna podrška, kako u poslu, tako i u raznim životnim situacijama.

-Ona je ipak mene u svemu s ljubavlju pratila. Čitala je moje tekstove, išla na moje premijere i sve joj je to imponiralo. A bio sam njena velika nesreća. Komunist! Bezbožnik! Čovjek o kome novine tako reći svakodnevno donose najcrnje tekstove. Afere se pletu oko mene, nespojive s građanskim ponašanjem, i ne znam već što ne. Sve je to tako, ali majka je majka, ona voli i oprašta, prisjećao se veliki pisac pred kraj života.

I pored skromnog porijekla i skromnih životnih prilika u kojima je odrastao, mladi je Krleža dobio za to vrijeme primjereno građansko obrazovanje, te nakon „pučke škole” upisuje nižu gimnaziju, gdje mu je već bilo jasno na koju stranu će krenuti.

-Kao nižegimnazijalci, mi smo zalazili u onu, za dobre purgere tako strašnu dvokatnicu u Ilici pedeset i pet, na kojoj se prvoga maja vijao crveni barjak i iz koje je stranka sa tamburaškim zborom išla na prvomajsku proslavu u Pivovaru.

Umjetnik, buntovnik, revolucionar

Upisuje Vojnu kadetsku školu u Pečuhu, gdje se neće dugo zadržati. Nadahnut nacional – romantizmom, nakon izbijanja Prvog balkanskog rata, poželio se pridružiti srpskoj vojski. Na ratište stiže putovanjem kroz Francusku, preko Marseja i Soluna, no uniformu srpske vojske neće obući. Srpski oficiri iskazat će nepovjerenje prema ovoj neobičnoj pridišlici, optužiti ga za špijunažu i poslati ga odakle je i došao. Čim je prešao granicu kod Zemuna biva uhapšen, ali i ubrzo pušten, te od 1913. počinje pisati za zagrebačke novine. Njegovo loše zdravstveno stanje možda mu je spasilo život u Prvom svjetskom ratu, kada je mobiliziran 1915. Zbog slabog zdravlja 1917. je vraćen kući. Nekako u to vrijeme zaljubit će se u ženu svog života, mladu glumicu Belu Kangrgu. Porodice Kangrga i Krleža već su se poznavale, Belin ujak bio jeKrležin drug iz kadetske škole u Pečuhu, te je u kući porodice Kangraga često pričao o tom čudesnom, nemirnom mladiću,već slavnom i omiljenom u zagrebačkim artističkim krugovima. Upoznali su se u augustu 1917. na korzu u zagrebačkom parku Zrinjavac. Taj susret on nikada neće zaboraviti, do kraja života.

– Ode s njom 60 godina (…) Pod platanama na Zrinjevcu (…) ja sam još u kadetskoj uniformi u prevoditeljskom odsjeku, sjećao se 1981. dok je Bela, pravog imena Leposava, ležala na samrtničkoj postelji.

Vjenčali su se 1919. i zajedno ostali do kraja života, bivajući jedno drugom podrška u najtežim godinama života. Bela je kasnije iskreno tvrdila da je sa Krležom “ujedinila ne samo život, nego i misao”. Među poznanicima i porodicom ga nije zvala „mužem” ili „Miroslavom” nego upravo i jedino Krležom.

Dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile su najplodnije godine stvaralaštva Miroslava Krleže, kada on stvara srž svog književnog opusa, te se profilira kao vodeći ljevičarski pisac i intelektualac, žestoko se svojim perom obrušavajuću na bezbojnost i snishodljivost tadašnje hrvatske politike, te sveprisutni spski hegomonizam koji je ubzo nakon ujedinjenja srušio Krležine iluzije o zajedničkoj domovini.

Iako je bio zakleti rođeni ljevičar, te veliki protivnik totalitarizma i diktature, bio je i veliki protivnik Staljina, njegovih metodam, te veoma prisutnog frakcionaštva u KPJ. Na opće čuđenje javnosti, krajem tridesetih godina javno će se udaljiti od svojih crvenih drugova i to čuvenim esejom „Moj obračun s njima”.

Možda mu je takav potez spasio život kada je u aprilu 1941. formirana NDH, a ljevičarski intelektualci poputAugusta Cesarca zatvarani i strijeljani. No, Krleža je bio suviše veliko ime da bi se čak ustaška vlast usudila napasti na njegov život. Nisu ga dirali, možda zato jer u predratnoj Jugoslaviji javno osuđivao režim zbog kampanje protiv Mile Budaka i drugih hrvatskih ekstemnih desničara. Ustaše ga nisu dirale, a Ante Pavelić mu je čak nudio i poziciju intendanta HNK, no on je to odbio kao i niz privlačnih pozicija pozicija u instutucijama NDH. Na drugoj strani, Tito mu je osam puta nudio da pređe na slobodnu teritoriju, obećavajući mu čak i poziciju predsjednika AVNOJ -a. Svih osam poziva je odbio. Ipak, plaši se i jednih i drugih, i komunista i ustaša.

-Meni je svejedno hoće li me zaklati Dido (Eugen Dido Kvaternik op.a) ili Đido (Milovan Đilas), govorio je tada Krleža.

Ipak, sa Đilasom se našao nakon rata, u Beogradu, kada ga je ovaj ukorio rečenicom „Zašto nisi došao”. Krleža je odgovorio da 1943. nikako nije mogao doći, na šta je Đilas rekao, da je slučajno došao, on bi ga sigurno lično ubio.

Krleži je nakon rata život spasio niko drugi do Josip Broz, aludirajući da se gleda na „Krležino cjelokupno djelo i njegov nemjerljiv doprinos radničkom pokretu u periodu između dva rata”. Da nije bilo Tita, koji je Krleži pružio ruku i u lice rekao da se ne brine, Miroslava Krleža sigurno ne bi doživio 29. decembar 1981. kada je preminuo kao bard jugslovenske književnosti i vjerovatno najveći intelektualac ovih prostora.

Veliki, a nepoznati pisac

Iako su kvalitet i širina intelektualnih promišljanja Miroslava Krleže, te fizički obim njegovog djela nešto što u modernoj knjiženosti teško ima pandana, Krleža nije postao veliki svjetski pisac, sa djelom uvrštenim u glavne književne kanone, iako je imao sve uslove za to. Razlog je bio jezik kojim je pisac, ali i usud pisaca iz Srednje Evrope, da ne žive u književnom središtvu (Amerika, Britanija, Francuska), niti su dovoljno „egzotični” kao ruski ili latinoamerički pisci.

Krleža i Tuđman

Krajem 60-ih godina, Krleža se ponovo udaljava iz Partije, zbog svoje čuvene deklaracije o hrvatskom jeziku. Počinje se družiti sa ranim disidentima, među njima i mladim historičarem i generalom Franjom Tuđmanom. Prijeteljstvo nije dugo potrajalo. Naime, tokom razgovora u zagrbačkoj Gradskoj kavani, Tuđman je rekao da je rješenje srpsko – hrvatskih nesporazuma u podjeli BiH, te da su Muslimani ionako izmišljena nacija. Krleža je Tuđmana tada samo zamolio da napusti sto.

Krleža i Bosna

Iz nekog razloga Krleža je jako simpatisao Bosnu, njenu historiju i Bogumile, a njegov nadgobni spomenik napravljen je u obliku stećka

“Neka oprosti gospođa Europa,

ona nema spomenike kulture.

Pleme Inka u Americi ima spomenike,

Egipat ima prave spomenike kulture.

Neka oprosti gospođa Europa

samo Bosna ima spomenike.

Stećke.

Šta je stećak?

Olicenje gorštaka Bosanca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!

Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli.

Na kome je prikazan kao sužanj…”

Drugi o Krleži

-To su oni pisci, najrjeđi, koji žive ispred svog vremena, koji svojim savršenim sluhom čuju pokrete historije kao što se može čuti dolazak velikog zemljotresa, koji registruju svojom senzibilnošću pojave koje su tek u povoju, koje se tek slute, no koje oni već umiju da zabiljeze, makar i ne znali da u tom času da bilježe pokrete i potrese koji su za ostale smrtnike nečujni i nevidljivi. To su oni najveći, najrjeđi, pisci koji stoje jednom nogom u svom vremenu, a drugom u budućnosti, Danilo Kiš.

-Jugoslovenski pjesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vijek slikom majmuna koji upravlja avionom. Ne možemo govoriti o njemu ( Krleži , op. a.) a da, eto, ne govorimo o nama samim, kaže  Predrag Matvejević.

O Ivi Andriću

– Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je iko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje? Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.”

Nije imao djacu

Miroslav Krleža nije iza sebe ostavio potomke, niti je žalio zbog toga.

– Nisam nikad osjećao instinkt da bih morao imati djecu, živio sam vrlo neurednim i često opasnim životom, te sam logično razmišljao i o egzistenciji svoje djece pod takvim okolnostima… Znam sve svoje u obitelji i nisam želio da mi djeca ni na koga sliče, govorio je on.