Novosti

Rijad Gvozden :Volio bih da sam odrastao s roditeljima, ali ljubavi mi nije nedostajalo

Mladi bh. glumac Rijad Gvozden dokaz je kako se upornošću i talentom mogu rušiti danas najčvršći zidovi u BiH, sastavljeni od veza, lobija i sitnih interesa. Rijad ih je uspio srušiti. Svaku ulogu ovaj dvedesetšestogodišnjak dobio je pošteno, putem castinga.

Prošle sedmice boravio je u Poljskoj zbog snimanja dugometražnog filma „Rosa” Denijala Hasanovića, a uskoro ga očekuju premijere dvaju dugometražnih filmova.

Nedavno je završio snimanje dokumentarnog filma „Adil” o srebreničkom genocidu, za koji potpisuje režiju. Uz sve to, prošle sedmice doživio je ovacije nakon izvođenja vlastitog showa „Tata- Mata” u okviru “Magacin Kabarea”.

– Kolege koje su okupljene oko “Magacin Kabarea” pozvali su me na razgovor i prezentirali mi koncept „Magacin Kabare Showa”, koji mi se učinio zanimljivim i privlačnim. Većinu ljudi koji su dio tog projekta već dugo poznajem i to je proces rada učinilo lakšim. Kabaretska forma je nešto što do sada nisam bio iskusio i činilo mi se zanimljivim da pokušam. Zajednički smo razrađivali ideje, dijaloge i iz zanimljivih proba su nastajali likovi koje smo igrali. Ja sam igrao lik majstora, za koji će se ispostaviti da ima potencijala i da bude lik koji će imati svoj cjelovečernji show. Tako je i nastala predstava „Tata-Mata”, koja je nedavno premijerno izvedena. Reakcije su bile sjajne i siguran sam da će publika u “Magacin Kabareu” imati još mnogo prilika da je pogleda – priča Rijad.

Danis kao mentor

Prva Rijadova značajnija uloga bila je u filmu „Prtljag” našeg Oskarovca Danisa Tanovića. Tad je bio na trećoj godini studija na ASU u Sarajevu.

– Danis Tanović je bio moj profesor režije na Akademiji scenskih umjetnosti i zaista sam sretan da sam imao priliku učiti od tako sjajnog reditelja s iznimnim iskustvom. Priča o filmu „Prtljag” krenula je od castinga na koji sam otišao. U meni su prepoznali ono što su trebali za lik Dušana, a ja sam bio ponosan da sam se našao rame uz rame uz sjajne glumce, ali i sretan da ću snimati film koji se bavi tako važnom temom kakva je pitanje ljudi nestalih u proteklom ratu.

Toj temi sam se vraćao još nekoliko puta – snimajući kratki film „Brat”, te nedavno dokumentarni film „Adil”, koji se bavi temom srebreničkog genocida i traganjem za nestalim. „Prtljag” je bio moje prvo filmsko iskustvo i to snimanje ću pamtiti po sjajnoj atmosferi na setu i po divnim ljudima. Danis je sjajan reditelj koji tačno zna šta od svakog kadra želi da dobije, a lahkoća s kojom prilazi radu je fascinantna. Naša saradnja se nastavila na kratkom filmu „Porodični album” za koji potpisujem scenarij i režiju, a Danis Tanović je bio mentor. I zaista je bio sjajan mentor.

A Danisov utjecaj osjetio se i na Rijadovom stavu prema profesiji. U jednom od razgovora za medije, govoreći o trudu na putu prema uspjehu, rekao je da bi bio sretan da jednog dana dobije Oscara.

– Kada sam odlučio da će gluma biti moj poziv i nešto čemu se želim posvetiti do kraja života, ta odluka je bila, a i danas je bazirana isključivo na ljubavi prema ovom poslu. Nagrade su, naravno, uvijek ugodne i svojevrsna su potvrda da je trud koji ste uložili imao smisla. Ali moja osnovna motivacija je da radim ono što volim i da to radim najbolje što mogu. „Oscar” je više neka vrsta metafore, da težim da dobivam i igram uloge koje me ispunjavaju i koje na bilo koji način doprinose društvu te da se kontinuirano usavršavam. Ali, ako u konačnici sve to doprinese da zaista jednog dana držim taj kipić u ruci, a pritom ga uruči, recimo, Frida Pinto ili Natali Portman, neću se baš buniti.

Jednako kao na filmu, Rijad je počeo dobivati značajnije uloge i u teatru. Role u „Otellu” Mostarskog teatra mladih, kao i u Pašovićevom komadu „Stoljeće mira nakon stoljeća rata”, odlično su ocijenjene od publike i kritike.

– Zapravo, volim da glumim i igram, a teatar, film ili televizija su samo medij i kanal kojima poruku koju vaša priča ima možete plasirati publici. Činjenica je da ćete filmom dosegnuti značajno veću publiku, ali ne treba umanjiti značaj i funkciju pozorišta. Mislim da je i glumcu zbog njegove izgradnje i napredovanja, a i publici zbog šarolikosti koja će joj biti ponuđena, važnije da to budu žanrovski drugačije forme. Suštinski uživam u oba procesa i iznimno sam ponosan da je casting bio put kako sam došao do svake uloge koju sam igrao. Praksu organiziranja castinga iznimno cijenim, jer pruža jednake šanse svim glumcima.

Rijadov put ka zvijezdama nije bio nimalo lak. Bez roditelja je ostao sa 11 godina i odrastao je u SOS Dječijem selu Gračanica. No, to ga nije obeshrabrilo. Kaže da je odrastao okružen ljubavlju i podrškom.

–  Na neke događaje u životu izborima i odlukama možete utjecati, a neki se dese apsolutno mimo vaše kontrole i želje. Okolnosti su učinile da s 11 godina dođem živjeti u SOS Dječije selo u Gračanici, u kojem sam dobio toplinu i ljubav koju porodica može pružiti. Moji roditelji su bili divni ljudi. Svakog dana mi nedostaju, ali znam da su se trudili da nam u onoliko vremena koliko smo bili u prilici provesti zajedno, pokažu koliko nas vole. Sretan sam kada u nekom svom postupku ili pokretu „prepoznam” njih, jer je to neka moja tajna veza s njima, priča Rijad, dodajući kako je upravo zbog toga, sad kao formirana ličnost, postao dio projekta „Budi Kum/a SOS porodica”.

– Svakako da bih bio sretniji da sam mogao odrastati uz svoje biološke roditelje, ali SOS mama Indira, SOS braća i sestre, pedagoški tim… svi su utjecali da znam da nisam sam, da sam voljen i da u svakom trenutku imam podršku. Porodično okruženje koje se njeguje u dječijim selima je najbliža slika života u biološkoj porodici, a sjajna je činjenica da djeca i mladi imaju potporu, ne samo do punoljetstva već do samostalnosti. Ali, suštinska veza, zapravo, nikada ne prestaje, a upravo zbog te moje specifične i trajne veze sa SOS Dječijim selima, neizmjerno sam sretan da sam dio projekta „Budi Kum/a SOS porodica”. Kumstvo podrazumijeva kontinuiranu i posvećenu podršku SOS porodicama i odabirom kumstva, zapravo, birate da ulažete u sretno odrastanje djece bez roditeljskog staranja i u njihovu bolju budućnost.S mjesečnom donacijom od pet ili deset maraka, kada se svi udružimo, zaista možemo učiniti mnogo. Postati Kum/a SOS porodica možete u bilo kom trenutku i pozivam sve ljude da kontaktiraju SOS Dječija sela BiH i tu dobiju sve informacije o tome kako se pridružiti krugu naših prijatelja.

Osluškujem svijet

Komunikacija se kao tema provlačila kroz brojne Rijadove projekte od crnogorskog „Filma u boji” do filma Envera Puške „Devet položaja samoće”. Razgovor nastavljamo pričom o virtualnim susretima s prijateljima, koji su danas češći od onih uživo.

– Mislim da u značajnoj mjeri postajemo, ako ne ovisni, onda usljed stalnog razvoja tehnologija, neminovno uslovljeni da je koristimo. Većina ljudi posjeduje i svakodnevno koristi mobitel, kompjuter ili tablet. Niko od nas više ne može ni zamisliti dan bez interneta i Facebooka. Bez sumnje, u mnogočemu nam moderne tehnologije olakšavaju svakodnevicu, brže i jednostavnije završavamo obaveze. Osim te praktične strane, mislim da mi, zapravo, malo i volimo te naše gagate.

Vrlo je praktično da, naprimjer, zahvaljujući mobitelu u bilo kom trenutku možete kontaktirati bilo koga – iako su se, realno, i prije dvadeset godina svi poslovi dobro završavali i ljudi su se uspijevali naći na dogovorenim mjestima i kada nije bilo mobitela. No, mislim da je važno zadržati neku određenu mjeru i ne dozvoliti da tehnologije upravljaju nama, već mi njima. Kao i većina ljudi i ja sam usmjeren na korištenje i društvenih mreža i mobitela, ali nikakav mail ne može zamijeniti kafu s dragim ljudima. I to je ono što me relaksira i „puni baterije”. Odlazak u kino i gledanje filmova je nešto u čemu uživam, a volim se s prijateljima organizirati pa igrati fudbal. I putovanja me uvijek raduju i odmaraju.

A projekata je sve više. Nedavno je Rijad završio snimanje dokumentarnog filma „Adil”, priču o čovjeku koji je preživio srebrenički genocid i izgubio veliki broj članova uže i šire porodice. Za taj film potpisuje režiju i on uskoro treba da počne svoj festivalski život.

– Prošle sedmice sam boravio u Poljskoj radi snimanja dugometražnog filma „Rosa” Denijala Hasanovića. Također, očekuju me još i premijere dvaju dugometražnih filmova: „Sabina K” Cristobala Krusena i „Naša svakodnevna priča” Ines Tanović, u kojima sam ostvario uloge. Kako su, osim glume, i pisanje scenarija i režiranje moja velika ljubav, stalno osluškujem svijet oko sebe, ali i svoj, te tako nalazim inspiraciju za neke vlastite projekte na kojima želim da radim – kaže na kraju Rijad Gvozden.