Šešelj od zlatnog dječaka do crnog đavola

Piše: Redakcija

U trenucima dok nastaje ovaj tekst Vojislav Šešelj će možda napustiti svoju ćeliju u Scheveningenu, ući u avion i vratiti se u Srbiju, zemlju koja ga je prije 12 godina izručila Tribunalu, a sada garantira za njegovo puštanje na slobodu. U svijetu u kojem živimo i oni koje bez sumnje možemo nazvati zločincima imaju svoja ljudska prava, između ostalog i pravo na privremeno puštanje iz zatvora i pravo na liječenje. Ljekari će možda spasiti život Vojislavu Šešelju, koji, navodno, boluje od raka, no niko i ništa neće izliječiti njegov um. Ratovi koju su potresli ex-Jugoslaviju na površinu su izbacili veliki broj zločinaca, uglavnom skrivenih psihopata koji su dočekali svoj trenutak “slave”, no Šešeljeva uloga u događajima koji su obilježili devedesete za nekoliko stepeni je strašnija od uloge pukih izvršitelja i onih koji su povlačili okidač. Vojislav Šešelj je bio mozak, motor i ideolog zločina zbog kojih danas postoji Tribunal u Den Haagu.

šešelj mladji

On nije bio puki izvršitelj koji se u vrtlogu zločina našao slučajno, on je bio i ostao zločinački um, onaj koji je pažljivo i strpljivo planirao patnje i stradanja drugih, onih koji zločinačkom umu predstavljaju nekakvu izmišljenu smetnju ili prijetnju. Neki zločinci se u zatvoru i pokaju, no ne i Šešelj.

– Ako i dođem u Srbiju, neću se baviti svojim liječenjem, već ću sve snage usmjeriti na osvetu – poručio je Šešelj.

Kome će se ovaj zločinac osvetiti, da li preživjelim žrtvama svojih zloglasnih paravojnih trupa ili možda njegovim političkim protivnicima, koji su jedva dočekali da svog nekadašnjeg mentora vide iza rešetaka? Nije nam poznato kome je prijetnja upućena, no ona svejedno stvara jezu u cijeloj Regiji i djeluje zastrašujuće, bez obzira na to što Šešelj više nema ni političku ni vojnu moć kao devedesetih godina.

Sarajevski Dart vader

Šešelj je ostao onaj isti, boravak u ćeliji ga nije slomio, nego baš suprotno. Porodicama žrtava ostaje samo da se snebivaju pred činjenicom da pravda ne stanuje pod ovim nebeskim svodom, pa čak ni u Haagu. Sve je oko Šešelja i njegovih zločina poznato, no jedno pitanje ostaje neriješno. Kako je nekadašnji najmlađi doktor pravnih nauka u bivšoj Jugoslaviji od briljantnog intelektualnog uma postao zločinački um? Kako uopće neki um postaje zločinački? Da li se on takav rađa ili se zločinac postaje? Ako se zločinac postaje, šta ga oblikuje, da li trauma uz djetinjstva, seksualno uznemiravanje u ranoj dobi, siromaštvo, zadirkivanje vršnjaka ili nešto drugo? Šta je „okidač”, momenat kada obični, zakonu lojalni građanin postaje otpadnik, razbojnik, razbijač i zlotvor? Šta je bio prijelomni trenutak u životu mladog intelektualca koji će postati prominetni zločinac i jahač apokalipse koja će jednu solidnu državu kakva je bila Jugoslavija pretvoriti u tužnu ruševinu?

Svijet poznaje Šešelja kao „srbijanskog političara”, no on je tijesno povezan sa Srbijom samo tokom proteklih dvadesetak godina. Porijeklo i životni put, obrazovanje i profesorska karijera Vojislava Šešelja povezani su s Bosnom i Hercegovinom, posebno Sarajevom, gdje se on 1954. i rodio, završio osnovno i srednje obrazovanje, te diplomorao i magistrirao na Pravnom fakultetu.

– Moj otac je bio železničar, kondukter u ŽTP-u Sarajevo. Živio je kao podstanar u jednoj trošnoj kući s mnogo vlage, na staroj željezničkoj stanici. Tu smo živeli i kasnije, u adaptiranim prostorijama na željezničkoj stanici, tako da sam djetinjstvo proveo u tom ambijentu. Iako se teško i oskudno živjelo, bilo je to lijepo i veselo djetinjstvo. Ali, uvijek je to tako – pričao je Šešelj za srbijanske medije.

No, da li je to djetinjstvo bilo baš tako sretno? Trošni, memljivi željezničarski stan na periferiji grada, mala plaća kojom je otac alkoholičar uzdržavao porodicu, nisu bili ono čime se mladić s Pofalića želio zadovoljiti. Bio je odličan učenik i u osnovnoj i u srednjoj školi. Znao je da može od toga profitirati i izvući se iz bijede u kojoj je odrastao.

– Inače, ja sam upisao Drugu sarajevsku gimnaziju, Koševsku gimnaziju 1969. godine. I dalje sam najviše volio istoriju, geografiju, srpskohrvatski jezik, biologiju, kao i nove predmete, filozofiju i sociologiju. Kako i zašto sam se odlučio za odlazak na radnu akciju, ne znam tačno. To je bilo kao neka “moda”, i radne akcije su po mnogo čemu karakteristične za taj period. Veliki procent omladine bio je ponesen akcijaštvom, ponesen odlaskom na te akcije i svim onim što se tamo dešavalo, a o čemu se naveliko pričalo u gimnaziji i na korzou. Pričalo se, recimo, da se tamo mogu nabrzaka položiti razni ispiti i steći razne diplome, za vožnju, za fotografa, za novinara, kuvara, frizera, da je i prijem u Partiju tamo jednostavniji, da je klopa dobra, a zabava izvanredna. Čak je bilo priča o “velikoj seksualnoj demokratiji” koja vlada na radnim akcijama, da se tamo ne zna “ko koga, kada i zašto” i da je tamo sve “koljektivnaja raspaljotka”, što bi rekli braća Rusi! Na moju odluku da odem na ORA “Banja Luka ’71”, u ljeto između drugog i trećeg razreda gimnazije, utjecao je i moj društveni rad u školi, kada sam stalno bio aktivan, od odjeljenske zajednice do rada u raznim vannastavnim sekcijama i društvima. Moram priznati da sam i sam želio biti primljen u Partiju, jer sam već znao da je sa “crvenom knjižicom” mnogo lakši put u učenju i karijeri, nego bez nje. A ja sam već imao svoj plan i svoj cilj. Ja sam već sebi isprojektovao karijeru i već sam znao da je pravo, studiranje pravnih nauka, i advokatura kao najljepši i gospodski posao, ono što me jedino zanima – bila su mladalačka razmišljanja Vojislava Šešelja.

 Najmlađi doktor prava

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1976. godine, završivši studije za samo dvije godine i osam mjeseci studiranja, kao najbolji student u historiji Pravnog fakulteta. Kao student druge godine izabran je za prvog studenta prodekana. Zaposlio se kao asistent-pripravnik na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, 1976. godine. Magistrirao je 1978. godine, a doktorirao 1979. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu. Bio je najmlađi doktor pravnih nauka u Jugoslaviji, te jedan od najmlađih doktora svih vremena na ovim prostorima uopće.

Upravo je ta godina koliko je Šešelj proveo na doktorskom studiju bila prijelomna u životu mladog pravnika i asistenta.

– Kada se vratio iz Beograda, potpuno se promijenio. Nije to više bio onaj veseli, druželjubivi mladić omiljen među “rajom” s Grbavice. Postao je čudan, povučen, s nekom čudnom, nacionalističkom pričom – sjećali su se neki njegovi bivši sarajevski prijatelji s kojima je odrastao na Grbavici, trenirajući čak i boks u Bokserskom klubu “Željezničar”. U svojoj 26 godini života postaje profesor, što se nije sviđalo nekim njegovim mnogo starijim kolegama iz struke, od kojih je bio intelektualno superiorniji.

Sjećaju ga se i neki njegovi bivši studenti, kojima su predavanja neobičnog, ali lucidnog profesora s početka osamdesetih još pred očima.

– A Vojislav Šešelj, bez ikakve sumnje, bio je najbolji profesor u ono doba. Intelektualna zvijezda u usponu, obožavali smo ga; i on nas. Predavao je međunarodne odnose, dijelio samo devetke i desetke, a neki među nama trudili su se da uzvrate te darove, vrijedno učili i na ispite izlazili spremni. Sjećam se priče koja je iz fakultetskih kuloara došla u naše klupe. Navodno, grupa profesora s faksa imala je redovne intelektualne seanse, sastajali bi se jednom sedmično i do duboko u noć raspravljali o važnim pitanjima. Kada bi sjedeljka završila, svi bi se razišli i otišli na spavanje, a mladi i talentirani Vojislav ostao bi budan još dva, tri sata, zapisujući najinspirativnije ideje iz minule diskusije. I ko ne bi obožavao takvog tipa? Pri tome se, za razliku od većine, nije plašio Partije i njene mašinerije. Tako neuplašen, napravio je dva prestupa i završio sarajevsku karijeru. Prvo je razotkrio plagijat uz pomoć kojeg je jedan ambiciozni magistar postao doktor. O tome su svi šutjeli, uključujući i pokradenu osobu, ali Šešelju (onom Šešelju, ne ovom današnjem) takva beskrupuloznost nije mogla pod kožu. Digao je frku, napisao tekst i odmah postao žrtva represivnog aparata – sjećao se sarajevski novinar Ozren Kebo u tekstu objavljenom na portalu Žurnal prije četiri godine.

Drugi prestup desio se kada se grupa profesora vratila iz posjete Libiji, gdje je tadašnji vođa ove zemlje upravo objavio svoju čuvenu “Zelenu knjigu”, njegovu viziju libijskog puta u arapski socijalizam.

– Taman je nekako tih dana ovaj prijatelj objavio “Zelenu knjigu”, a naši su ga profesori nahvalili u p… materinu. A mladi, nepotkupljivi V. Š. sjedne i napiše analizu “Zelene knjige” i tekstova u kojima su sarajevski uglednici veličali to djelo. E to je bilo previše. Savez komunista uzvraća udarac. Naša osnovna organizacija izbacila ga je iz Partije. Došli su iz Općinskog komiteta, niko nije smio prdnuti. Šešelj danima sam sjedi u svom kabinetu, bez upaljenog svjetla. Usamljena žrtva kojoj niko ne smije pomoći – pisao je Kebo.

Izbačen s Univerziteta i izbačen iz Partije, te hapšen nekoliko puta, razočarani i povrijeđeni Šešelj odlazi u Beograd. Tamo najprije živi od izdavanja knjiga u vlastitom aranžamanu, ali se postepeno približava tamošnjim disidentima poput Vuka Draškovića. Kao neka vrsta ovdašnjeg političkog Dartha Vadera, odbacuje komunizam i postaje rigidni nacionalist, pridružuje se četničkom pokretu, postaje “vojvoda”, SANU mu izdaje certifikat da je Srbin, osniva radikalnu stranku, ulazi u politiku kao poslanik u Skupštini Srbije, postaje gradonačelnik Zemuna, te osniva “Bele Orlove”, zloglasnu vojnu jedinicu poznatu po svirepim zločinima u Slavoniji i BiH.

Bit će uhapšen i izveden pred Sud u Den Haagu, no pravda neće biti brza i efikasna kao u Nurnbergu. Iako osvjedočeni zločinac i krivac za velika zla koja su pogodila ove prostore, Šešelj se nije dao omesti te je, svjestan da nema šta izgubiti, godinama provocirao službenike Tribunala i vukao za nos i sud i Tužilaštvo, praveći od suđenja cirkusku predstavu. Da cirkus bude potpun, pobrinuo se i sam Tribunal, dopustivši Šešelju da ga ismijava, a vrhunac se desio ovih dana, kada je Tribunal dopustio Šešelju izlazak na privremenu slobodu. Ipak, sve je možda moglo biti i drugačije, da su su prije tridesetak godina kockice posložile malo drugačije i da se nešto nije prelomilo u mladom profesoru Šešelju. Vojislav Šešelj, jedan od najinteligentnijih ljudi koje je ovo podneblje imalo, mogao je biti intelektualac svjetskog glasa, no umjesto toga postao je tek lokalni zločinac s brdovitog Balkana, čovjek čiji će vrlo brzo biti zaboravljen, ali njegovi zločini neće.

Knjige Vojislava Šešelja

Vojislav Šešelj je napisao više od 100 knjiga. Neke od njih imaju i više od 1000 stranica, no od njihovih urnebesnih sadržaja, u kojima autor pokušava objasniti navodnu bjelosvjetsku zavjeru protiv Srba, zanimljiviji su njihovi naslovi. Najživopisnija i najmračnija politička figura ex-Yu napisao je i knjige sljedećeih naslova: “Lažljiva haška pederčina Džefri Najs”, “Engleski pederski isprdak Toni Bler”, “Očerupana haška ćurka Kristina Dal”, “Mafijaška pudlica Nebojša Čović”, “U čeljustima kurve Del Ponte”, “Genocidni izraelski diplomata Teodor Meron”, “Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton”, “Politički ortakluk kurve del Ponte i kurve del Koštunice”, “Podmukli galski picopevac Žak Širak”, “Narkomanija Vuka Manitoga”, “Hitlerovi najverniji sledbenici Helmut Kol i Hans Genšer”, “Haško bajramsko prase”…

Katoličko porijeklo porodice Šešelj

Usporede li se telefonski imenici Hrvatske i Srbije, nije teško vidjeti da u hrvatskoj živi mnogo porodica s prezimenom Šešelj, ali da samo nekoliko Šešelja živi u Srbiji. Samo je jedan rod pravoslavnih Šešelja, a i oni pripadaju tom religijskom pravcu tek stotinjak godina.

– Šešelj porijeklo vuče iz mjesta hercegovačkog sela Orahov Do, sela odakle dolaze svi ostali Šešelji. Ironično, u vrijeme sukoba Rimokatoličke crkve i Pravoslavne crkve pravoslavni su svećenici nudili zemlju svim katolicima koji prijeđu na pravoslavlje. U to vrijeme Orahov Dol naseljavale su samo tri obitelji Šešelj. Dvije obitelji su pobjegle u Dubrovnik i ostale na katoličanstvu, dok je jedna primila pravoslavlje, a to je obitelj četničkog vojvode Vojislava Šešelja – tvrdi hrvatska Wikipedija.

Ž6 = Šešelj, Mladi muslimani, Izetbegović i Sarajevski proces

Kada su Alija Izetbegović i drugi Mladi muslimani sjeli na optuženičku klupu u takozvanom “Sarajevskom procesu”, podršku su im pružili mnogi disidenti i protivnici režima, između ostalog i akademici okupljeni oko SANU-a, te Vojislav Šešelj. On je za oslobađanje Izebegovića i drugih agitirao ne samo u zemlji, nego i inozemstvu. Peticija koju je Vojislav Šešelj pokrenuo te godine stoji možda kao presedan, ali samo za neupućene. Šešelj i SANU su imali isti cilj kao i optuženi Mladi muslimani, a to je rušenje BiH formirane na temeljima AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, one koju su tada čvrsto branili Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i Ferid Muhić.

Zločinci o zločincima

Ratko Mladić: Šešelj je kreten koji sramoti sebe i srpski narod i državu.

Mira Marković: Šešelj nije Srbin. On je reinkarnirani turski dahija u liku dezertera s bosanskog fronta koji sedi u Beogradu, živi na tuđi račun. On je Turčin u najprimitivnijem istorijskom izdanju. Nije ni Srbin, ni muškarac.

Šešelj, sudijama u Tribunalu: Plaše me te vaše inkvizicijske odore.

Šešelj, sudijama u Tribunalu: Ja vama da ustanem? Jeste li vi normalni, pa ja sam četnički vojvoda!

Šešelj: To što su neki novinari prebijeni, to je rizik profesije. Jedan broj novinara prosto čezne za pendrekom.

Šešelj, nakon osvajanja vlasti 1996.: Uvest ću Zemun u Ujedinjene nacije.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti