LifestyleNovostiTeme

Dnevnik ratnika: Snajper se hladi deset minuta

„ Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je, naprosto,
da brojim dane, k’o smjeran redov, s malom          
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti            
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzet će sve, uzevši kost i meso…” (A. Sidran)

Kad sam željna osjećaja koji nadima grudi, kojeg srču i Srbijanci i Hrvati iz televizijskih prenosa Olimpijskih igara a i mi smo okusili tokom SDvjetskog prvenstva u fudbalu tokom ove godine, i koji se (šturo) zove nacionalni ponos, zaronim u sjećanja sve do ’95. godine. „Lijepa kao armija” naša je vojska tih kasnih ljetnih mjeseci naplaćivala godine opsade i poniženja. Orošeni pobjedom vraćali su se vojnici s frontova, donoseći dobre vijesti. Čekali smo ih i ljubili im ruke. Jeziva je bila i pomisao, šta bismo da su Oni bili manje hrabri.

Danas je malo je novinskih tekstova koji se bave bivšim ratnicima. Ako se takvi i dese, gledate neuhranjeno tijelo istrošenog čovjeka i čitate priču o neimaštini, neplaćenim dugovanjima. Gledate poniženje – a čast je ono što opisuje vojnika. To je lekcija koja se prva uči.

Iskustvo nam govori da svaki, pa i naš rat opslužuju razne vrste vojnika. Neki su prisilno vođeni i bivali topovsko meso, drugi su rat doživljavali kao ozbiljan posao u kom su važni organizacija i sistem, grabežljivci su taj smrtni haos vidjeli kao šansu da se materijalno okoriste, i postoje ovi kao moj sagovornik. Na milion ljudi ovaka se rađa jedan ovakav. Ili pola.

Pričali su mi da su mu Srbi u ratu procijenili glavu na 100.000 dolara. Živ ili mrtav. Da je bio vanredno hrabar, neprijateljima otimao tenkove, da se nikad nije hvalio, a ni žalio. Četiri puta je ranjen. Danas živi skromno, podiže sina i stalno razmišlja kako je neku akciju mogao obaviti bolje.

U kafani me je dočekalo dobroćudno lice 50-godišnjaka. Tek sto u kafani koji je izabrao (mjesto s kojeg kontrolira cijeli prostor) govorili su o nekadašnjem ratniku. Miran stav, lice bez grimase, hladan pogled. Dogovor o priči pao je ranije. Bez imena i bez laži.

Kad je počeo rat, bio si zreo čovjek, je li ti odmah bilo jasno šta se dešava?

– Godinu prije početka rata meni je bilo sve jasno. Prolazeći kroz zapadnu Hercegovinu, vidio sam topovske formacije, prvi put sam u životu vidio VBR. Baterija sa šest VBR-ova bila je okrenuta prema istočnoj Hercegovini. Vidio sam topovske baterije, pješadiju… ma sve je bilo organizovano. Čim je počeo rat u Hrvatskoj, otišao sam u Ljubuški i kupio sebi pušku… i dobro sam proš’o. Kupio sam sebi pumparicu.

Šta si mislio, za šta će ti ta pumparica trebati? Odbranu kuće, porodice, grada, države…

– Za odbranu sebe, kuće, grada… ali grada, prije svega. To je bilo januara 1992. godine, jedva sam došao u Hercegovinu, pet nekakvih vojski me zaustavljalo, ispitivalo. Brinuo sam se kako ću prenijeti pušku. Smislio sam da ću najlakše ako je dijelimično rastavim i smjestim u pecarski pribor.

Kako je izgledalo prvo grupiranje odbrane u Sarajevu?

– Po mjesnim zajednicama. I ja sam pripadao jednoj. Ljudi su me delegirali kao šefa. Nisam se nametao, ljudi su me nametnuli. Pratio sam putem TV-a kako je rat bjesnio u Hrvatskoj, za mene nije bilo dileme da će početi i kod nas, samo sam se pitao kojeg dana će se to desiti.

Kakvi su bili ljudi koji će činiti jezgro odbrane?

– Prave patriote, to su kasnije bili najsrčaniji borci. Uglavnom oženjeni, imali su djecu… tek nas nekoliko bili su momci. Svi smo bili srcem i dušom za Bosnu, Sarajevo… znali smo da ne smijemo dozvoliti da uđu u grad. Ustvari, znali smo da, ako bi ušli – bio bi pokolj. Ako uđu u punoj, organizovanoj formaciji, što im je bio cilj – pohvatali bi organizatore otpora, članove predsjedništva, zauzeli RTV dom – i rat je gotov.

Kako bi opisao prve dane odbrane?

– Četvrtog aprila 1992. godine postao sam član jedne od specijalnih jedinica.

Vadi pohabanu iskaznicu iz novčanika i pobožno je gleda.

– Ovo mi je relikvija.

Gledam i ja izblijedjeli papir s njegovim imenom, fotografijom nekog dječaka, tek nalik ovom čovjeku što sjedi kraj mene. Osjećam poštovanje.

– Na početku nas je bilo 18 s kuharom. Kasnije je došao brat od ovog, rođak od onog i tek 30 ljudi je prvih mjesec, taj ključni mjesec branilo grad. Podijelili smo se po vodovima i bili smo gdje god je trebalo. Bili smo ustrojeni, da nismo, grad bi pao. U Sarajevu tada nije bilo organizovane vojne jedinice u kojoj se zna ko naređuje a ko sluša. Da nije bilo tako, sada bi sve bilo drugačije.

Kako su izgledali ti prvi dani borbe?

– Prvih dana smo se borili s neprijateljima u gradu koji su pucali po nama. Ja sam tih dana dobio četiri metka, srećom, imali smo dobre pancire. Na svoj rođendan sam dobio metak u leđa, ali u …ploču na crnom panciru. Metak još čuvam kući.

Otkud je došao metak?

– Sa 11. sprata “Dansing” nebodera, a ja sam ga dobio na raskršću u Pofalićima. Otišli smo tamo i našli dedu od 68 godina kako sjedi u jednoj sobi po kojoj ne možeš hodati po parketu od ispucanih čahura.

Šta kaže dedo?

– Lično sam ga ispitivao cijeli sat… ništa… on je Srbin, koji je gađao… gdje bilo. Pušku je dobio, imao je i jako dometnu radio stanicu… mogao je komotno s Konjicem pričati. Ne govorimo o maloj radiostanici. Njegova je bila skupa i dobra. A takvih k’o taj dedo, ne znam kako drugačije da zovem čovjeka koji ima skoro 70 godina, bilo je koliko hoćeš. Spustili smo ga u “Dansing”, ispitivali ga i odveli u CSB… ma, vjeruj mi, niko ga nije ni čvokom opalio, a kamoli nogom udario. Nisam pitao gdje je završio. Takvih intervencija smo imali desetak. Bilo je tu prave pucačine, pa dok ti dođeš do njega, on se naubija ljudi. Baca bombe niz haustor pa ne možeš doći do njega. Tada bismo se primirili dok ne ispuca svu municiju, pa tek onda idemo kod njega. Bilo je bacanja s prozora, bilo je svega… čuli smo kasnije.

Jeste li bili gladni?

– Ne. Mi nikada nismo bili gladni. Bili smo obezbijeđeni – grah, riža, makaroni… pa ponovo, ali gladni nismo bili.

Jesi li radio sa snajperom?

– Jako često. Na određenim mjestima u određeno vrijeme. Obožavao sam ga.

Onaj ko se služi snajperom ubije i čovjeka…

– Onaj koji radi sa snajperom odlučuje koga će ubiti.

 Pričaj mi o tome…

– Fino. Odlučiš koga ćeš i ubiješ ga. Moj princip je bio da nikad ne pucam u ljude u civilnoj odjeći. Rad sa snejperom je jako komplikovan, to se ne svodi na držanje puške i pucanje, moraš znati mnogo drugih stvari. Naprimjer, pravac vjetra, pušku koju imaš moraš poznavati, zrno također, najmanja šansa da te uoče je da ti sunce bude iza leđa dok pucaš. Kad je toplo, metak se diže; kad je hladnije, metak spušta putanju… Samo jednom ispaljuješ u 10 minuta, inače se cijev zagrije i metak ide na potpuno drugu strane od one koju želiš. Cijev mora biti potpuno hladna ako želiš da metak ide tamo gdje i prvi…

Jesu li te proganjali oni koje si upucao? Muči li te to?

– Užasne probleme imam sa spavanjem, s PTSP-em, ali ne toliko što sam ja gađao, nego uvijek mene proganjaju u tim snovima. To su uvijek neke apsurdne situacije. Imam sve oblike PTSP-a. Uredu je kad ne možeš spavati noć, dvije, ali kad to pređe u mjesece, godine… to je mora prava. Pokušavao sam potražiti stručnu pomoć u Kliničkom centru… ma ništa. Tamo nema niko ni stručan, ni adekvatan ko mogao pomoći…

Oni znaju saslušati i to je to. Napišu recept apaurina i sanivala i završena je sva terapija. Jedan je osjećaj kad vodiš rovovsku borbu, opališ metak svakih pola sata da znaju da si tu i tako prođe noć, i onda kući na tri dana! Ali, izdržati pritisak prave akcije, između kuća, na terenu gdje nikad nisi bio, nema vodiča, nemaš predstave gdje si, a ni gdje su oni i odjednom te neko zaspe mecima, tromblonima, osama, zoljama, tenk je tu najčešće, a ni oni nisu djeca, znaju oni dobro kako se ratuje.

Kako ti se još manifestira PTSP?

– Sjednem u auto i zaboravim gdje sam poš’o, na potpuno drugo mjesto dođem, vjeruj mi. I onda razmišljam otkud ja ovdje, je..te život, pa okrenem se nazad. Kad vozim, razmišljam o akciji, ali na način šta sam uradio u toj akciji, gdje sam pogriješio, šta sam to trebao napraviti drugačije da imam bolji rezultat… na to se svodi 90 posto razmišljanja o ratu. A sve vrijeme voziš kao robot, ne praviš ni najmanji prekršaj.

Je li ti sada bolje?

– Ma ništa bolje, vjeruj mi.

Jesu li te takve misli počele proganjati odmah ’95. ili…

– Puno kasnije. Prvih dana o tome nisam razmišljao, tada sam još bio u formi, sve je bilo previše svježe. Prošlo je barem 5-6 godina. Tako je sa mnom, a i drugi kažu da je i njima tako.

Jesi li imao potrebu da se viđaš sa svojim bivšim saborcima?

– Ma ne. S njima ne! Apsolutno ne, čak sam ih izbjegav’o. Ali, nema nikakvog razloga sada za to – kada se vidimo, sve je super! Čudno je to, ali sam se nastavio družiti s prijeratnim drugovima! Ratne… možda ih nisam izbjegavao, oni su moji prijatelji. Ali, kad se nađem s njima ne pričam ovako kao s tobom. Kad govorimo o ratu, a to je rijetko, onda se smijemo nekim komičnim situacijama.

Kojim?

– Kad samo bili na Milinkladskoj, pa kad smo bili gladni… mislim… mi najčešće nismo bili gladni ali eto, tad se potrefilo da hoćemo kokoš. I mi gađamo s dva metra kokoš snajperom… zamisli budala. Naš jaran hoće da ubere trešanja i stane na četnika koji je ubijen prije 8 dana i propadne do pasa u njega, jer se četnik napuh’o. Taj tip je toliko smrdio da mu niko nije htio da priđe 10 dana. Ili… uđemo u podrum i super… vidimo komad suhog mesa… ali, šta se dešava… na mesu se ljulja pacov k’o hljeb velik… šta ćeš i on se dokopao špeka, hoće i on da jede. Repetiramo pištolj, roknemo pacova i uzmemo meso sebi. Jači smo, normala. Ili ovo… slušaj… ja sam ispalio 58 osa… baš pamtim broj.

Osu kad ispaljuješ imaš pravilo… 50 metara iza tebe ne smije biti niko, pretpostavlja se naravno, o tom nema zbora, da moraš pucati iz otvorenog, a ne zatvorenog prostora, a ja sam je pucao iz banje, kupatila na Dobrinji. Uopće nisam znao da mi leđa gore, nego drug koji je bio sa mnom nešto priča, maše rukama… govori mi da mi gore leđa… ali, ja ne čujem ništa. Sreća, na Dobrinji je u to vrijeme bilo vode, pa je upalio tuš i ugasio mi leđa. Možeš misliti. Čuj, ugasio mi leđa! Ili… slušaj ovo (smijeh, glavu stavlja u šake i oči imaju neki poseban sjaj), pošli tenkovi, to ti je bilo odmah na početku, frka, eto ih preko Grbavice… kažu osam tenkova. Nema druge, idemo odmah.

Pokret, spremanje, zatezanje opasača, provjera oružja… Pošto sam bio zamjenik komandanta, mogao sam potpisivati tamo izlaske, ulaske… i slično, ali nisam. Htio sam s njima, bio sam lud za borbom. Obožavao sam to, iako sam sebe danas oko toga ne mogu razumjeti. Šta je mene tjeralo da idem, to da radim, ni danas nemam objašnjenja. Imao sam svoje zmajeve od kojih niko nije poginuo. Svi smo izranjavani, ja četiri puta, onaj pet, ali niko nije izgubio glavu. Ljudi se po gradu hvale i govore koliko su boraca izgubili po jednoj bici, ja se hvalim time što niko od mojih ljudi nije poginuo, a nije bilo dana da neko nije bio u akciji. Znaš šta je naš posao bio: dođi, razvali, povuci se… ili dođi, pomozi nekom i bježi.

Klasični IDČ?

– Bravo, baš IDČ. Onda čekamo da dođu linijaši da se ubace i smjeste. Nismo smjeli otići dok oni ne dođu, da slučajno ne izgubimo liniju. Čim se oni postave, mi idemo. Gotovo, naše je završeno. Imali smo perfektnu opremu. Nego, šta sam ti počeo pričati…?

Ulaze tenkovi na Grbavicu….

– Ah da. Jedan od vojnika nikako da savlada zolju, a u toj prilici radimo sa zoljama, jer imali smo ih dosta. Po običaju, ja nosim osu. Pored vrata u našoj bazi stajale su zolje, s lijeve strane školske, a s desne bojeve. Traži mladi vojnik od mene da mu pokažem kako rukovati zoljom. “Nništa lakše”, kažem mu, „Uzmi školsku, razvučeš cijev, čim je razvučeš, digne se nišan, nanišani nešto…” On je nanišanio neki šaraf na metalnoj cijevi ispred nas i rekoh – “Pali!” Ja tebi ne mogu opisati kako nas je žestok zvuk snašao. On je tu zolju ispalio u zatvorenoj prostoriji, teško mi je sad povjerovat’ da smo preživjeli.

U prvi mah sam mislio da nas je strefila atomska bomba. Vojnici galame, pitaju se ko nas je pogodio. Samo ja i ovaj nesretnik znamo šta je istina. Neko je zamijenio mjesta školskim i bojevim zoljama, ni do danas nismo saznali ko. Samo mi nije jasno kako on nije shvatio kad ju je uzimao u ruke. Školska je, ipak, lakša cijela četiri kilograma – za iznos težine eksploziva. Elem, bruka velika. Nikom, osim komandantu, nisam rekao šta je istina.

Jesi li nervozan?

– Nervozan sam prema ljudima, grub sam. Ustvari, mislim da sam grub. Imao sam optimalne uslove u kojima sam odrastao, ali osjećam da sam grub, agresivan… uvijek sam naoružan… bespotrebno.

Osjećaš li prema nekom ljutnju, bijes…?

– Ne, prema nikom lično.

Misliš li da je boračka populacija izdata?

– Ne znam šta bih ti rekao, nisam pretjerano razmišljao o tome. Nisam očekivao da će nam država nešto dati, mislim kao što je Hrvatska dala svojima, pa eto neko ko ima orden ekvivalent mome… danas ima primanja u iznosu od 2000 KM, što nije malo. Kod nas je 304 KM. “Zlatnih ljiljana” nema puno. Živih nas je sve manje. Ne znam… “Zlatnog ljiljana” trebalo je zaslužiti. Evo četiri sam godine na birou za zapošljavanje, pa da su me makar jednom nazvali. Mislim da sam jedini u državi s najvišim ratnim ordenom na birou, ali opet, nijednom nisam ni zvao, ni pitao. Sramota me, reći će neko da koristim to svoje priznanje.

Bi li opet sve isto uradio, da se zarati?

– Sve bih opet. U bobu.

Čemu se raduješ, šta te danas može usrećiti, izvući osmijeh na lice?

– Ničem se ne radujem. Ujutro kad se probudim, znam da me čeka još jedan dan nalik jučerašnjem. Nemam poleta, životne radosti. Ne znam šta bi se trebalo desiti da opet osjetim sreću.

Kako si dočekao ’95. godinu?

– Obezbjeđivao sam dolazak najvećih svjetskih zvaničnika. Smjenjivali su se svakog dana po jedan. Evropska i svjetska politika dokazivali su se dolaskom u Sarajevo. Da ne kažem: „Je… predsjednika ili ministra nekog …ako nije bio u Sarajevu.”. Tako su sebi dizali rejting. Svaki dan je neko dolazio. Od Douglasa Hurda, koji je došao k’o najveći seljak u džemperu onom heklanom… mislim frajer k’o da je na skijanje poš’o. Stvarno. Bacali smo se od smijeha kad je frajer izašao iz aviona u bijelom džemperu. Pa mislim stvarno… nije došao u Saygon, ovo je, ipak, neka država. Douglas Hurd! Tada su ga naši ljudi dočekivali u odijelu od 5000 KM. “Armani”… hej… al’ nebitno.

Dolazak Franje Tuđmana, poslije sukoba i ostalo… izazvao nam je najveći problem. Valjalo ga je odbraniti u to vrijeme. Tek je Splitski sporazum prošao. Prije njega su došli njegovi iz obezbjeđenja, šef mu je to vrijeme bio Mato Laušić… on je sada… krupan čovjek u hrvatskome biznisu. Fino je unovčio svoj ratni angažman… nebitno… šta sam ti htio reći? Ništa. To je bila ’95. I da, jedan dan me moj pretpostavljeni nazvao i pitao hoću li sad malo vani… u inostranstvo… dosta sam… kaže. Nisam imao ništa protiv. Pitao me gdje bih najradije… imao sam svoje želje, ali već su bile zauzete. Ponudio mi je Mađarsku… joj, mislim se, najgori jezik na svijetu… ali hajde. Otišao sam u jedno mjesto i tamo proveo perfektnih dvije i po godine.

Dokle smo došli…?

– A da… Poslan sam u tu zemlju da rješavam strašne malverzacije u tamošnjoj ambasadi. Zaposleni su tamo zarađivali hiljade… ma strašne su to pljačke. Prodavali su naše pasoše. U jednom trenutku toliko su se razbahatili da su ih u cugu prodali 370, pa ga nije bilo teško uloviti. Čudi me kako je isp’o takav levat, ipak ovdje je u MUP-u radio. Zna kako to hoda. Završio sam posao.

Pa nisi se odmah vratio kući?

– Ne. Tamo sam imao zadatak.

Kakav?

– Hvatati ratne zločince.

Kako si to radio?

– Uvlačio sam se među njih, saznavao ko su, gdje su, šta su. Onda mi pretpostavljeni kažu ko je interesantan i ja dođem do njega. Oni odrede gdje treba da ga dovodem, i eto.

 

Živio si kao James Bond…

– Tako nekako, prerušavao sam se, imao dvije lične karte, na vratima stana u kom sam živio bilo je neko ime, ono s kojim sam se predstavljao u toj zemlji. U tome sam uživao. Po tri sata sam sjedio i maskirao se. Imao sam tri perike. Kretao sam se među njima, 100 puta sam stajao ispod zastave sa četiri S.

Gdje bi ih uspijevao opaliti pajserom… ne možeš u tim klubovima.

– Pa naravno ne tamo, tu sam saznav’o njihove navike. Jednog sam čovjeka uhvatio dok je išao baciti smeće vani. Za 12 sati je bio u Sarajevu. Taj je za jednu noć ubio 380 ljudi.

Jesu li tebe sačekivali?

– Naravno da jesu. Pred haustorom, pa je bilo marisane, potezanja pištolja, bježanja, penjanja uz oluk… ma joj. Noževi za bacanje…

I koliko si ih na kraju nahvatao?

– U Sarajevo sam dovezao 12.

Tišina i opet onaj stav i pogled. Prijeteće miran. Samo oči k’o na vrelom ulju skaču tamo-amo. Grize donju usnu i gleda me značajno. Još sekund tako i bojat ću se.

– Ma ne znam trebam li ja sad tebi pričati neke stvari. Treba li da te stvari budu ispričane. Ako trebaju… nisam siguran da je za novina. Ima toga još toliko da bi se knjiga napisala, ma šta knjiga, film – da umreš od smijeha, a opet da se naježiš. Ipak, ima jedan faktor – poštivanja službe i službene tajne!

– Nema tvog identiteta – nagovara ga novinar u meni, a nisam sigurna treba li mi to što mi može reći. Šta ću s tim? Samo da jede i nagriza ono što je ostalo od ideje koja hrani dušu – da je cijela ova velika smrt imala smisla.

– Ne treba to niko da zna – kaže, iako nije siguran.