LifestyleModaNovostiTeme

Diktatori: Moćni, okrutni i lijepo obučeni

Otkako je svijeta, države i politike, bilo je i dikatora i diktatura. Bez obzira na vrijeme i podneblje u kojem su vladali, svi diktatori su iza sebe ostavili uglavnom dvije stvari: ponižen, istraumiran i siromašan vlastiti narod, na jednoj, i vlastitu raskoš i debelo bogatstvo odabranog kruga, na drugoj strani…

Koliko su dikatori bili finansijski “teški”, šta su, zapravo, imali i u kakvoj raskoši su živjeli, obično se otkrije nakon njihove smrti. Veličanstvene palače, umjetnička djela, tone zlata i dragog kamenja, najskuplja vozila koja autoindustrija može proizvesti, najbolja i najskuplja odijela, pozlaćeno sve što se moglo pozlatiti, najbolja odijela koja su se mogla sašiti, najbolja i najukusnija hrana koja se mogla kupiti, sve što vrijedi i sve što sija, moralo je biti u vlasništvu diktatora, njihovih porodica i kruga onih koji su diktaturu održavali u životu, onih koji su jednom rukom stezali vrat vlastitim građanima, a drugom krali sve što se moglo ukrasti, uvijek tražeći više i više.

Neki od diktatora možda su bili i bogatiji od najbogatijih ljudi današnjice poput Marcusa Slima, Billa Gatesa, Paula Allena ili Sultana od Bruneja, no to nije nimalo pomagalo njihovim građanima koji su tavorili u bijedi i jadu svakodnevice obilježene lošim zdravstvom, trošnim školama, kriminalom na ulicama i korupcijom koja ubija svaku nadu kod običnog čovjeka. Što je dikatura bila snažnija, a građani pogođeni dikaturom siromašniji, to su diktatori bili okruženi većom raskoši, pokazujući ponekad zastrašujuće dobar ukus za lijepe stvari, od dobrih odijela do dobrog vina, klasične muzika ili književnosti.

Saddam: Ljubitelj lijepih kuća i lijepih odijela

Kada su Amerikanci 2003. okupirali Irak, ne samo da u njemu nije bilo opasnog oružja, nego je to bila zemlja u kojoj se i nije imalo nešto posebo vidjeti, osim evidentne bijede običnih građana, bizarnih spomenika brkatom i okrutnom diktatoru, te grandioznih palača koje je porodica Hussein gradila za vlastite potrebe. Saddam je imao više desetaka palača širom Iraka, od Basre na jugu do svog Tikrita na sjeveru. Odgovor na pitanje zbog čega će jednom čovjeku deseci dvoraca, vrlo je jednostavan. Saddam se smrtno plašio izdaje i atentata, te nikada nije boravio na jednom mjestu duže od nekoliko dana. Zato je podigao grandiozane i preskupe zamkove, okružene debelim zidovima i sigurnosnim kamerama. Iza tih zidova, ograda i puškarnica skrivala su se prava umjetna jezera, gdje bi Saddam pecao u trenucima dokolice. Za svoje potrebe Saddam je stvarao velike i na prvi pogled zadivljujuće parkove te privatne zoološke vrtove napunjene egzotičnim životinjskim vrstama. Ipak, arhitektura i ornamentika palača ono je što je impresionaralo američke vojnike u proljeće 2003.

– Palača The Alfaw blizu Bagdadskog aerodroma ima 60 soba, 29 kupaonica i veliki trg usred cijelog kompleksa od 155 zgrada. Izgrađen usred pustinje, Alfaw je okružena vještačkim jezerima a nasadima palmi. Deseci lampiona uklapaju se s ornamentima od kristala i zlatnih lanaca koji su se pružali s visokih stropova palače. Zlato je ovdje i tema dekora. Svi okviri vrata i ručke su pozlaćeni i pozlata je u svakoj sobi, uključujući i kupaonice – pisali su prije 11 godina prvi Amerikanci koji su ušli u Saddamove odaje, samo nekoliko sati prije nego što većina njih nije opljačkana do temelja.

Iako su Saddamove palače bile arhitekonski grandiozne i bogato dekorirane, bilo je jasno da je njihov investitor bio čovjek s ruralnim ukusom i ljubitelj kiča. No, Saddam je u nekim drugim poljima bio “prefinjen”. Volio je jesti svježu hranu, posebno onu iz mora koja je na njegovom meniju morala biti dva puta sedmično. Uz odabranu hranu volio je degustirati i odabrana, skupa vina iz Francuske i Italije. Volio se i lijepo obući. Zanimljivo, i Saddam i George Bush mlađi su cipele naručivali kod istog italijanskog obućara.

– Mi pravimo cipele za važne osobe već godinama. Ali, imati za mušteriju u isto vrijeme i Busha i Saddama je malo uvrnuto… Ipak, američki predsjednik preferira klasični stil cipele od teleće kože, dok irački vođa ima više odvažnosti i koristi različitu kožu i materijale – ispričao je u februaru 2003. italijanski obućar Vito Artioli za tabloid “Sun”.

Saddam je tada, posljednji put u životu, naručio skupe cipele, za koje se moralo čekati i do tri mjeseca na isporuku. Naručio je 15 pari, ali tri para cipela bila su identična onima koje je kupio njegov takmac, George W. Bush, onaj koji će ga poslati na vješala.
Saddam se u javnosti ponekad pojavljivao u tradicionalnoj arapskoj nošnji, no privatno se oblačio u sportsku odjeću, dok se na poslu trudio pojaviti obučen u dobro odijelo. Oblačio ga je krojač iz Istanbula, koji je za bagdhadaskog dikaktora sašio gotovo 200 pari odijela. Saddam je bio dobar mušterija.

– Nikada nisu pokušavali da obore cijenu. Nikada nisu pokušavali da se cjenkaju. Dobre su mušterije… Ponekad bi zatražili dva različita stila. Mi bismo dodali i treći. Nikada nam ga nisu vratili. Kada je Saddam izveden pred sud, mi smo željeli da promijeni odijelo, da svaki dan nosi neko drugo. Poslali smo mu odijelo bež boje. Vjerovatno mu nikada nisu dozvolili da ga nosi – požalio se 2005. novinarima “Guardiana” poznati istanbulski krojač Recep Cesur, pohvalivši Saddama kao vrlo prefinjenog i elegantnog čovjeka.

Saddam je volio i automobile, one najaskuplje. Amerikanci su u njegovim garažama pronašli veliki broj “ferrrarija”, “lamborghinija”, “buggatija”, pa čak i nekorišten “rolls-royce”. Pozlaćeni “maybach”, vrijedan više od miliona dolara, koji je diktator naručio nekoliko dana prije svoj pada, nikada neće stići iz Njemačke na bagdadsku cestu.

Hosni Mubarak: Najbogatiji čovjek svih vremena?

On je Egiptom vladao čeličnom rukom punih 30 godina i tek ga je veliki narodni ustanak izabacio iz “sedla”. Hosni Mubarak bio je anonimni oficir egipatske vojske koji je na vlast došao spletom sretnih okolnosti, nakon atentata na Anwara Saddata. Čovjek koji je postavljen kao prelazno rješenje u jednoj kriznoj situaciji, neće više nikada odstupiti. Iako skromnog porijekla i tanke vojničke biografije, Mubarak nije imao skromne manire, što će biti jasno nakon njegovog pada, kada su za javnost otvorene njegove palače dostojne faraona.

– Dok petina Egipćana živi s manje od dva dolara na dan, Mubarak vrijedi između 40 i 70 milijardi dolara, tvrdi CNN… Dok njegovo bogatstvo raste u švicarskim bankama, Mubarak živi u veličanstvenoj Abdeen Palači, koju je web stranica egipatske vlade opisivala kao jedno od najboljih mjesta na svijetu, uključujući ugođaj, slikarije, te veliki broj satova u salonima i krilima zgrade, od kojih su mnogi dekorirani čistim zlatom – pisao je ugledni “Wire” prije tri godine.

I Wire.com kao i mnogi drugi, Abdeen palaču su nazivali Versajom Sahare, aludirajući na raskoš i bogatstvo pod njenim krovom. Sve to zlato, kristalni lusteri i veličanstveni dvori služilo je samo Hosniju Mubaraku i njegovoj porodici. Nakon revolucije iz proljeća 2011., osiromašeni egipatski građani bili su šokirani kako je zapravo živio lažno skromni otac nacije. Hosni Mubarak koji je građanima govorio da živi od 800 dolara predsjedničke plate, imao je imovinu koja se prema jednima kretala od 70 do 700 milijardi dolara, s novcem, nekretninama i dionicama širom svijeta.

Dok Mubarak sjedi u zatvoru, potraga za njegovim računima još traje, a pokaže li se da je imao imovinu od 700 milijardi dolara, Hosni Mubarak će biti jedan od najbogatijih ljudi svih vremena. Ipak i s imovinom od 70 mlijardi dolara, bio je bogatiji od Billa Gatesa. Nije bio tako ekstravagantan kao Saddam, ali je imao svoje načine da pokaže šta ima. Pruge na njegovim odijelima nisu bile obične štrafte, bilo je to njegovo ime ispisano u redovima. Britanska firma “Holland & Sherry” proizvodi ovakva ego-odijela po cijeni od 10.000 funti ili 25.000 maraka. Za diktatore, sitnica od cijene.

Imelda Marcos: Žena od 3000 cipela

Za Fernanda Marcosa danas možda neko i zna, no svi znaju za njegovu suprugu Imeldu Marcos. Fernando Marcos bio je filipinski diktator koji je tom siromašnom zemljom vladao od 1969. do 1986., kada ih je smijenila i protjerala ljevičarska pobuna. Nekim Filipincima diktator je ostao u sjećanju zbog razmjerne stabilnosti koju je donio zemlji i korisnih infrastrukturnih projekata, finansiranih američkim parama, no do danas je ostao u sjeni svoje supruge Imelde. Gospođa Marcos je u vrijeme puča, kada je njen muž došao na vlast, bila mlada, privlačna i dobro njegovana žena. No, više od njenog lijepog lica i vitkog tijela pažnju svjetske javnosti privlačio je njen jedinstveni stil. Imelda Marcos se u u javnosti uvijek pojavljivala pažljivo obučena, rijetko kada praveći modnu grešku. Mediji su je u to doba opisivali kao najelegantniju i najbolje obučenu ženu svijeta. Imelda Marcos nije štedjela sredstva da tu titulu što dalje i zadrži. Za nju su radili i uljepšavali je najbolji svjetski modni kreatori, draguljari, fizeri i obućari.

– Nije skupo biti prelijep. Treba malo napora da se postane viđen i lijep. Treba malo napora za to. Nažalost, ljudi ljepotu vide kao luksuz, kao hir, kao ekstravaganciju. Ljepota je disciplina, ona je umjetnost, harmonija u ideološkom i teološkom smislu, ljepota je božanstvena. Riječ svih riječi na ovom svijetu je ljepota – tvrdila je tada Imelda Marcos.

Nije joj bilo teško da ovu svoju hipotezu pretvori u realnost. Sve važne poslove na Filipinima kontrolirao je njen muž i njemu bliski ljudi. Novac za prohtjeve Imelde Marcos nikada nije bio problem, sve do 1986., kada su dikator i njegova rasipna supruga morali pobjeći u SAD. Masa osiromašenih građana u podrumu njihove palače pronašli su ono što je i do danas ostalo fenomen. Bila je to najveća i najskuplja kolekcija ženskih cipela svih vremena, s blizu 3.000 pari cipela, uredno složenih na policama. Sve su bile vlasništvo Imelde Marcos.

Nova filipinska vlada tu kolekciju cipela je konfiskovala i od nje napravila jedinstven muzej. No, cipele Imelde Marcos imale su su promjenjivu sreću. Neke su ukradene,neke su se raspale tokom vremena, neke su pojeli termiti, dok su neke stradale u poplavi koja je pogodila muzej cipela u Marikini. Ipak, gotovo 800 pari cipela s dizajnerskim potpisom još svjedoči o ženi koja je voljela cipele, haljine i nakit, no nije voljela narod koji je to bogatstvo za nju stvorio.

Mobutu Sesesko: Zair u blatu, diktator u zlatu

Jednom su američki diktatori pitali zairskog diktatora Mobutua Seseskoa bi li slučajno on mogao lično otplatiti dug svoje zemlje. Dikator je odgovorio s „vjerovatno”, ali uz bojazan ko bi njemu i kada taj novac vratio. Mobutu, ljubitelj boksa i francuske književnosti, pobjegao je u proljeće 1997. iz svoje zemlje, koju je pljačkao više od trideset godina, ukravši više od pet milijardi dolara i stvorivši jedan od najkorumpiranijih sistema svih vremena. Okrutan prema protivnicima, bio je vrlo darežljiv prema samom sebi i članovima svoje porodice, rado kupujući najskuplje modele Mercedesa i luksuzne nekretnine širom svijeta. Dok je bježao, imao je priliku uzeti samo jednu sportsku torbu, a na njegov avion su pucali i njegovi vlastiti čuvari. Umro je u Maroku, nekoliko mjeseci nakon bijega, omražen i zaboravljen.

Porodica Assad

Bashar Assad je možda u ratu sa Zapadom, no ni njemu i njegovoj porodici zapadni novac i luksuzne zapadnjačke robe ne smetaju. Pretpostavlja se da Assadovi imaju bogatstvo od 1,5 mlijardi dolara, te da kontroliraju cijelu Siriju i sve u njoj, sve poslove i sav novac. Asma al-Assad, supruga sirijskog vođe, rado taj novac troši na vlastito zadovoljstvo i radost ukućana. Tako je prije dvije godine iz Pariza naručila svjećice za tortu vrijedne 12.000 eura, a rado naručuje i vaze iz londonskog “Harodsa” po cijeni od 2000 eura. Toliko otprilike jedan Sirijac zaradi za godinu.

Teodorin Obiang: Ljubitelj Michela Jacksona

Rijetko ko zna na karti naći Ekvatorijalnu Gvineju, no ova je afrička državica prebogata naftom, ali i korupcijom. Slika i prilika te korupcije je Teodoro „Teodorin” Obiang, sin vječitog predsjednika ove države Teodora Obianga, koji je na vlasti još od 1979. i ne pada mu na pamet da odstupi. Rastrošni predsjednikov sin često je bio tema u zapadnim medijima, zbog svog rastrošnog života, kolekcije automobila vrijedne 10 miliona dolara, aviona i nekretnina od Rio De janeira preko Los Angelesa do Pariza. Samo jedna zgrada u Parizu vrijedi 100 miliona dolara. U Francuskoj mu se sudi i zbog utaje poreza. Posjeduje i dva miliona dolara „vrijednu” kolekciju sitnica koje su nekada pripadale Michalu Jacksonu.

Koliko je ko ukrao od svog naroda?

Hosni Mubarak – 70 milijardi dolara
Saddam Husein – 40 milijardi dolara
Gaddafi – 67 milijardi dolara
Fernando Marcos – 10 milijardi dolara
Bashar Al Assad – 1,5 milijardi dolara