Mahir Nurkanović pripada mlađoj generaciji političara u našoj zemlji. Ovaj diplomirani ekonomist i državni sudija u karateu je i potpredsjednik Glavnog odbora SBB-Fahrudin Radončić. Uistinu, donosi dašak optimizma na mračnu političku scenu recentne BiH.
Bez dublje analize, običnom bh. građaninu politika je nepopularna i dosadna djelatnost. Demistifikujmo to, kakve su svakodnevne obaveze člana Skupštine Tuzlanskog kantona, to jest kako izgleda Vaš prosječan radni dan?
– Politika je sve samo ne dosadna. Političari su ponekad dosadni, to je istina. Nedostatak transparentnosti bez ideje za drugim i drugačijim uz sistem koji omogućava da radite ‘ništa’ i budete isto nagrađeni dovodi do toga. Ukoliko to dovoljno želite, vjerujte da možete ostati bez slobodnog vremena. Svoj rad zovem istraživačkim, baza su mi najčešće “što običniji” ljudi, a ideja imam dovoljno, prosto jer malo toga danas vlasti rade ispravno. Dakle, moj dan počinje, naravno, planom, nakon toga provodim vrijeme u razgovoru s građanima i predstavnicima vlasti, institucija, nevladinih organizacija… Tu su i razni skupštinski sastanci u pripremnim fazama za sjednice. Ponekad organizujem ‘sastanak’ na selu s običnim domaćinom, kako bih zaboravio sve ove službene.
Izabrali ste ekonomsku struku, zašto?
– Volio sam računati, planirati, raditi strategije. Nemoguće je raditi bilo što bez dobre ekonomske strategije. Znao sam da će biti završenih ekonomskih studija, ali sam znao i da će uvijek biti više i manje kreativnih, više i manje upornih. Dobro, možda je malo i nasljedno, u porodici imamo uspješne ekonomiste i poduzetnike.
Bili ste direktor i jedne uspješne privatne firme. Recite nam o tome nešto više?
– Prije politike imao sam priliku koju danas mnogi nemaju. Naporan rad i odricanje, nesebično dijeljenje iskustva tadašnjih mentora pomogli su da s 25 godina potpisujem sedmocifrene dogovore. Radio sam u agrotrgovinskom biznisu u kompaniji koja je među tri najsnažnije u državi. Razlika u sistemu rada u današnjem privatnom i javnom poslu je ogromna. Ukoliko želimo uspješnu zemlju, morat ćemo tu razliku svesti na minimum.
Ako bismo mjerili raspoloženje naših građana i predviđanja za budućnost, vjerujemo da bi ova vremena bila okarakterizirana kao “najcrnja” od samostalnosti BiH. U čemu Vi kao građanin ove zemlje i politički djelatnik nalazite izvor za optimizam?
– Kao dijete prosječne bosanske porodice dijelio sam probleme svojih generacija. ‘Otimali’ smo ono što smo mogli od roditelja i završavali studije, nakon toga rijetki su imali sreću raditi. Bilo je normalno do trenutka kada shvatite da je vrijeme da i vi trebate osnivati porodicu, imati vlastitu djecu, život… Politički angažman je došao kao čisti revanš svima koji su nas uvjeravali da je dobro samo ako nije gore. Poruka je jasna, budite dovoljno hrabri ustati i mijenjati. Ukoliko ne ide, ne čekajte četiri godine, mijenjajte prije. Jednostavno vjerujem da postoje generacije koje će graditi uspješnu BiH.
Svjesni ste da je odlazak mladih ljudi iz naše zemlje dinamičan i kontinuran proces. Kojih pet argumenata biste dali mladom čovjeku da ostane u BiH?
– Imam ih najmanje dvadeset i pet. Ja volim biti na domaćem terenu. Čak i kada ne ide, vaši navijači su tu, preboljet ćemo zajedno. Najlakše je otići. Kada mladi odu, direktni su učesnici u nestanku ove zemlje. Priznaju li to da su onda poraženi od nesposobnog protivnika. Ne zaslužuju to oni koji su se borili prije nas. Žalit ćete kao i svi koji su odlazili. Slabite poziciju i nas koji ostajemo. Zatim, vjerovatno i najvažnije, ovog puta baš vjerujem da dolaze pozitivni primjeri i bolja vremena!
Petnaest godina ste se bavili karateom, crni pojas, državni ste sudija… Čemu Vas je naučio karate na duhovnoj razini?
– Niste izgubili kada prvi put padnete. I ne trebate udariti najjače kada to najviše možete.
Odnedavno ste postali tata, kakva su Vaša roditeljska iskustva?
– E to mi je najveći životni uspjeh. Kada se rodila naša kćerkica, moja supruga i ja smo svakodnevno uvjeravali jedno drugo da mi to možemo. Nakon odlaska naše babice, ja sam ponekad i uspješno preuzimao tu ulogu. Kažem svojim prijateljima: ako nekada niste mijenjali pelenu, vi jednostavno ne znate šta propuštate. Baš volim ulogu roditelja, to jednostavno ne možete kupiti. A ja volim ono što se ne može kupiti.
Kako namjeravate čuvati svoj brak?
– Povjerenje, poštovanje i dogovor sigurno moraju biti u prvom planu. Ljubav je ta koja će sve povezati. Muškarac je taj koji ženu čini zadovoljnom. Žena voli pažnju, nježnost, ali i sigurnost. Gvozdena ruka i svilena rukavica, kako sam negdje čuo. Naravno, ženu treba podržati u njenim ambicijama. Moja supruga u nauci malo prednjači, ali ja se ponosim tom činjenicom.
Šta ste najluđe napravili za ljubav?
– Kada je matičarka pitala ima li neko razlog protiv našeg braka sekund prije sudbonosnog DA, prekinuo sam vlastito vjenčanje i nakon nekoliko ‘uvodnih’ rečenica zaprosio svoju dragu. Uvjeravala me da joj zaručnički prsten nije važan, ali sam negdje duboko znao kako će se smijati. Ne smijem se ni sjetiti kako su mi roditelji poručivali da je dobro da su preživjeli. Važno je napomenuti, vjenčali smo se nakon toga!
Šta nikada ne biste obukli?
– Padobransku opremu.
Ko se brine o Vašem imidžu?
– Ponekad supruga, najčešće to sam radim, a nerijetko i naš predsjednik, gospodin Radončić. Ne šalim se, volim za poslovne prilike pogledati šta on oblači, nekako sam uvjeren da vrlo rijetko griješi.